OD AMATERIZMA DO ČISTOG BIZNISA

Makedonija:

Kim MEHMETI

Ubrzo nakon svog osamostaljenja, Makedonija je postala jedna velika "NVO" kojoj su strane donacije, za mnoge sfere društva, značile "biti ili nestati". U takvoj "NVO", sa uništenom ekonomijom, nekonsolidiranim državnim institucijama (koje su u velikoj mjeri još uvijek takve), i suočena s razno-raznim socijalnim problemima, mediji su dugo vremena "vozili u leru" - po staroj inerciji. Odnosno, opstajali su oni sa prefiksom "državni", koji su trošili novac od poreza gradjana i bili "propagandne mašine" partija na vlasti. Drugim riječima, "jednobojni" informativni sistem naslijeđen iz prošlog društvenog uređenja, sada je samo postao "dvobojni" - podijeljen etničkim (jezičkim) osnovama sa predznakom dva dominantna etniteta - makedonskog i albanskog. Ovakav informativni "standard" je bio promovisan od strane dva informativna "giganta" naslijeđena iz prošlosti - NIP "Nova Makedonija" gdje su se izdavale sve dnevne i druge publikacije na makedonskom, albanskom i turskom jeziku i Makedonska Radio-Televizija preko svojih višejezičkih redakcija u dva TV kanala i tri radio programa.

Početkom devedesetih, svi pokušaji ovdašnjih entuzijasta da se promijeni ovakva "dvobojna" informativna slika, završili su neuspjehom. To se duguje, prije svega, jednostavnom razlogu što entuzijazam nije bio podržan potrebnom finansijskom moći, kao i zato što su moćne "crkve" istine, podržane od partija na vlasti, "mljele" sve inicijative na "demokratski" način ali "socijalističkim" metodama. Tačnije, takve su inicijative nerijetko bile praćene poznatim kvalifikacijama "sumnjivih neprijatelja demokratije", ili se opet, blokiranjem njihovog pristupa čitaocima, slao signal i ostalima da i ne pokušavaju sanjati o tome da mogu da se umiješaju u strogo kontrolisani informativni prostor Makedonije. Dakle, "raznoglas" je trebao biti sastavljen od dvije partiture i dvoglasnog pjevanja - na makedonskom i albanskom jeziku - pod dirigentskom palicom onih koji su odlučivali da djele novac iz budžeta, novac koji je išao u ove dvije informativne kuće.

Neuspjeh onih koji su pokušali promjeniti "informativnu kartu" informativnog prostora, samo je učvrstio samouvjerenost i nadmenost oba monopola istine - NIP-a "Nova Makedonija" i MRTV-a - koji nisu promjenili ni staro "pakovanje" a kamoli nešto drugo što bi moglo biti odraz demokratskih promjena. U stvari, sve se odvijalo u stilu "radio ne radio, svira ti radio" pa je na cijeni bila poslušnost prema onima što su plaćali. Plaćeni da budu poslušni. NIP "Nova Makedonija" i MRTV, uspješno su izlazili na kraj sa finansijskom nemoći početnih pokušaja za obogaćivanjem informativnog prostora novim štampanim izdanjima ili elektronskim medijima. Pri tome, novine nisu imale priliku čak ni da izađu na tržište - NIP "Nova Makedonija" je do nedavno bio jedini distributer štampanih medija u Makedoniji, dok su elektronski mediji bili suočeni nepostojanjem zakona za dodjelu frekvencija i za dobijanje licence za rad.

Fond za otvoreno društvo Makedonije (poznatiji kao Soros Fondacija), bio je prvi koji je počeo da podržava medije u Makedoniji, pogotovo elektronske medije. Bliskost Džordža Sorosa sa tadašnjom vladom, omogućavala mu je da preduzme akcije koje nisu imale zakonsku potporu. Njegova Fondacija je poslala "signal" onima koji su htjeli da imaju svoje TV-e i radija da je "nebo oslobođeno". "Signal" je naišao na velik entuzijazam i odjednom je nebo nad državom bilo preplavljeno nekontrolisanim TV i radio talasima. Pri tome, ipak niko nije bio pretjerano zabrinut zbog ovakve "konkurencije" i to iz jednostavnog razloga što se radilo o mnoštvu elektronskih medija sa malo novinarstva. Odnosno, sve se svodilo na emitovanje muzike kako bi se "zabavljao narod" uz pozdrave i čestitke sa fotografijom slavljenika.

Za razliku od elektronskih medija kojih je odjednom bilo na svakom koraku, štampa je ostala tamo gdje je ostavio "kardeljizam" - u sklopu NIP-a "Nova Makedonija". Razlog za to je vjerovatno bio i osvojeni prostor od strane beogradske štampe koja je još uvijek bila dominantna kao i nepostojanje domaće "novinarske škole", za razliku od ostalih centara bivše Jugoslavije u kojima je postojalo jezgro profesionalnih novinara koji su mogli da prihvate izazov vremena. Kada se na ovo doda i mali jezički prostor - dvomilionska država sa 60% etničkih Makedonaca i 40% pripadnika drugih jezičkih grupa - postaje shvatljiv strah od neizvjesnosti ili bar blizine neuspjeha kad bi se napravile neke tiražne novine, kao i nedostižnost toga da neko prihvati bitku sa izdanjima NIP-a "Nova Makedonija" kome opstanak nikada nije zavisio od tiraža već od količine poslušnosti prema vlasti.

Od mnoštva elektronskih medija stvorenih u vrijeme kad je svako htio da ima svoj radio i svoju televiziju, sa donošenjem novog Zakona o radio difuziji - a i zbog gubitka "kondicije" - ostalo je pedesetak lokalnih i tri nacionalne TV kao i oko sto lokalnih i četiri nacionalne radio stanice. Pravo nacionalnog statusa (pokrivanje cijele teritorije), pored državne MTV stekle su i TV A1 i TV Sitel. Od radija koja su se pridružila Makedonskom radiju, najpoznatiji je Kanal 77 koji je uspeo da poveže svoju mrežu predajnika u cijeloj državi. Skoro svi ovi elektronski mediji su, manje ili više bili donirani od inostranih donatora. Vlasnik TV A1, Ramkovski, poznati skopski biznismen - ustvari je uspeo (skoro potpuno) da sa tuđim parama - Sorosovim dolarima, postane vlasnik danas možda najuticajnijeg elektronskog medija u Makedoniji. Sa takvom finasijskom pomoći iza sebe, a i sa tadašnjom blagonaklonošću prema partiji Branka Crvenkovskog, on je omogućio ovoj televiziji da ima primat i kod stranih finansijera. Tako da su, pored donacija, bile otvorene sve mogućnosti za dobijanje povoljnih kredita. Kad smo kod kredita, TV A1 i dan danas ima sudski spor sa jednom američkom fondacijom o nevraćenom kreditu u visini od preko milion američkih dolara za koje se špekulira da su bili dati za emitovanje programa na albanskom jeziku što do danas nije učinjeno.

Koraci TV A1 putem koji spaja san o stvaranju moćne televizije i realnost da san oživi, predstavlja školski primjer o tome kako su se koristile strane donacije za pomaganje ovdašnjih medija. Naime, TVA1 danas ne samo da nema potrebu od finansiranja sa strane, već postaje kuća koja "proizvodi" novac, što predstavlja uspjeh. Razumije se, uspjeh postignut i novinarskim profesionalizmom koji je uvijek odskakao od onog u državnoj TV a što rezultira sadašnjim statusom - informativne emisije TV A1 i dalje važe za najgledanije u Makedoniji. U tom smislu, TV A1 je već dugo primamljiva za moćne političke krugove čime joj pored uticaja na javnost raste i "cijena". Ustvari, dugogodišnje "divlje" funkcionisanje elektronskih medija je išlo u prilog vlastodršcima koji su mogli upotrijebiti prekidač "off" i "on" u zavisnosti od procjene uredničke politike. Iluzija da mnoštvo elektronskih medija predstavlja mnoštvo informacija, bila je samo ono što mogu da budu iluzije. Jačanje nekog od ovih medija kao što je TV A1 i Sitel, posebno njihova finansijska samostalnost, omogućilo im je, ako ništa drugo, da oni biraju "makroa" a ne obratno.

Nekad spremni da stimuliraju privatni elektronski prostor, strani donatori kao da su shvatili da je malo šta rezultiralo onim što je bilo zamišljeno. Odnosno, oni su u Makedoniji pomogli da se umnožavaju političke i jezičke boje na ekranima, ali Makedonija je ostala bez javnog elektronskog informativnog servisa koji će služiti svim građanima. Utoliko više, zapostavljanje i nekadašnjeg - i sadašnjeg - elektronskog giganta koji je finansiran od države - MRTV, doveli su ovu kuću u situaciju da odu skoro svi koji su nešto vrijedili u elektronskim medijima. I još, ova kuća predstavlja RadioTV kuću sa tehničkom opremom značajnom samo za muzeje u kojima se prepričava priča o tehnološkom razvoju elektronskih medija. MRTV koja grca u dugovima, i koja se finansira djelomice od mjesečne pretplate građana, sada je u fazi transformisanja koje direktno zavisi od stranih finansijera i od toga kada će biti donesen Zakon kojim će se definirati status ove informativne kuće koja sada predstavlja nejasnu mješavinu "državnog" i "javnog" informativnog servisa, što je opet, rezultat činjenice da menadžerski tim ne podliježe izboru putem konkursa već zavisi od podignutih ruku parlamentaraca.

Pored donatorskih sredstava koja su pomagala u stvaranju i jačanju ovdašnjih medija, o njihovom opstanku se brinula i država. U Makedonji, postoji godišnji budžet za finansijsku pomoć medijima koji se najčešće dijelio ne po tome ko koliko stavrno zaslužuje, već ko je bliži vladajućim krugovima. Tako da, u periodima kada se jednima "smrkava" ostalima "sviće", čime je jasna tendencija stvaranja dva "tabora" koji odslikavaju i moć dveju najuticajnijih partija - mediji bliski Socijademkratskom savezu i oni bliski VMRO-DPMNE-u. U albanskom jezičkom području, ovakva "podvojenost" se ne realizuje zbog kvantiteta pa tako i dan danas, medijsku kontrolu ima albanska partija što je participirala u predhodnoj vladi VMRO-DPMNE-a, odnosno DPA (Demokratska partija Albanaca).

Za razliku od elektronskih, štampani mediji su dugo vremena bili smatrani snom snivača i željom iluzionista. Neuspjeh prvih izdavača štampe, obeshrabrio je i najtvrdokornije pobornike da sruše monopol NIP-a "Nova Makedonija". I ponovo se na scenu pojavila Soros fondacija koja je podržala inicijativu za izdavanje novih dnevnih novina "Dnevnik". Pojavljivanje ovog dnevnog lista na makedonskom jeziku značilo je po mnogo čemu "novi pristup" u novinarstvu i u ovom "biznisu". Zbunjujuće niska cijena u to vrijeme (jedan broj je koštao koliko i jedno jaje - pet denara), privukla je čitaoce i alarmirala NIP "Nova Makedonija" da preuzme nešto protiv "drskog novorođenčeta" koje je narušilo uspostavljena pravila poslušnosti prema starijem informativnom bratu. Razumije se, cijena nije bila jedini razlog što su ove novine za kratko vrijeme postale najčitanije i što su postigle dotad nevjerovatni tiraž od dvadeset hiljada prodatih primjeraka. Objektivan pristup, pa čak i početna multietnička redakcija (sa jednim albanskim urednikom), postala je privlačan "mamac " i za donatore koji su odriješili "kesu" i štedro nagradili "hrabre" što su unijeli nov duh u informativni prostor Makedonije. To je podsjetilo i druge koja je formula kako doći do donacija, tako da se era poslije osnivanja "Dnevnika" može nazvati i preporodom štampanog novinarstva u Makedoniji. Upotrebljavao se uvijek isti "mamac" koji je "privlačio" donatore a koji je odavno poznat kao "multi-kulti" prijedlog - projekt koji redovno završava u vodama čvrstih jednoetničkih pozicija. Sve to, ustvari, dosta liči na nekadašnji socijalistički pristup djelovanja: u prijedlog projekta opisati raj a na djelu graditi pakao. Ovo se najjasnije moglo vidjeti za vrijeme mini rata u Makedoniji, kada je i najdoniranije dnevno glasilo u Makedoniji - Dnevnik, prešlo na stranu ratobornih pa je nečesto bilo i tekstova koji su raspirivali a ne gasili požare.

Nekadašnji "Dnevnik" je postao međa koja razdvaja vrijeme kada je počela da blijedi moć NIP-a "Nova Makedonija" i godina u kojima će se u Makedoniji množiti dnevna i druga privatna izdanja, skoro sva donirana od inostranih donatora. Drugim riječima, "Dnevnik" je otvorio sezonu "lova" na donacije koju su neki uspješno iskoristili stvarajući čvrstu podlogu kako bi opstali i danas. Tu se može uvrstiti dnevni list na albanskom jeziku "Fakti", kao drugi takvog tipa pored "Flaka" u izdanju NIP-a "Nova Makedonija". "Fakti" je nalik svome "pobratimu" ("Dnevniku"), počeo sa građanskim konceptom a završio je pod kapom Demokratske partije Albanaca. Tačnije, u početku hranjen donacijama, na vrijeme je uvideo da je budućnost neizvjesna ako nisi u zakrilju neke bogate partije. I tako, postao je "partiski bilten" DPA, koja mu je štedro dodijeljivala novac dok je bila na vlasti, pri tome ne vodeći računa da to nije novac samo od poreznih obveznika koji su članovi ove partije.

"Dnevnik" je na najuvjerljiviji način i u bukvalnom smislu dokazao pravilo da se hrabrost isplati. Oni koji su se nekada počeli baviti inostranim donacijama, na kraju su postali gazde najmoćnijeg dnevnog lista. A kada je došlo vrijeme - odnosno kada je došao WAZ da zatvori "balkansku baladu" i da stavi pod svoju kapu najuticajnije novine u Makedoniji - "Dnevnik" je dobio najvišu cjenu koja je donijela veliku dobit vlasnicima. Time se, ponovo nameće već} postavljeno pitanje: šta su ustvari donatori pomagali - rušenje monopola u informisanju ili stvaranje novog monopola. Kada se na ovo doda i procjena da je nekadašnji "multi-kulti" dnevnik završio kao, najblaže rečeno, čvrst "makedonistički" dnevni list, onda je neizbježno i ključno pitanje: dali su donatori pomagali list kako bi se kultivisalo multikulurno informisanje ili su pomagali list strogo prepoznatljive jednoetničke propagande - makedonske.

Nesumnjivo je da je mnoštvo medija u Makedoniji doprinelo da u ovoj državi izraste nova "novinarska škola" koje u bivšem sistemu takoreći nije bilo. Ovi mediji su omogućili istini da ne bude monopol samo određenih centara. Ipak, informativni prostor u Makedoniji nije uspeo prevazići ono što je bar deklarativno interesovalo donatore - jednoetnički pristup. Prva barijera za to je jezička. Dok se Albanci skoro bez izuzetka, informišu i iz medija na makedonskom jeziku, građani sa makedonskim etničkim predznakom, zbog nepoznavanja jezika, skoro da ne znaju da u njihovoj zemlji postoje mediji i na albanskom jeziku.

Gledano iz etničkog ugla, mediji na albanskom jeziku su najmanje iskoristili od donatorskog kolača koji je stigao u Makedoniju. Razlozi su višeslojni ali onaj najvidljiviji je nepostojanje profesionalnog kadra. Njega je nedostajalo iz razloga što u oba informativna monopola - NIP "Nova Makedonija" i MRTV - od Albanaca niko nije tražio profesionalizam već samo poslušnost. Otuda je, kadar koji je izašao iz MRTV-a, osnovao i izgradio skoro sve elektronske medije u Makedoniji među kojima je najslikovitiji primjer TV A1, a s druge strane od svih lokalnih radio televizija na albanskom jeziku, ni jedna nije uspjela da izraste više od "TV-a ili radija svog sokaka". Ovakva slika je uglavnom prisutna i danas, i otuda zainteresovanost zapadnih donatora da se podrži jedna TV privatna kuća sa albanskim etničkim predznakom i sa nacionalnim karakterom (koja bi pokrivala cijelu državu) što zasada ne postoji.

Dali su sadašnji mediji u Makedoniji uspješno odhodali put od "amaterizma" do profesionalnog novinarstva, pokazaće vrijeme. Ali, to da su donatori u ovu zemlju uložili mnogo za objektivno informisanje građana a da nisu dobili skoro ništa, može da se vidi i danas. Ako ne iz drugog razloga, ono zbog toga što u Makedoniji postoje dva paralelna dominantna informativna svijeta - na makedonskom i albanskom jeziku - koja se ne razlikuju samo po profesionalnim standardima nego i po tome ko će koliko sredstava koristiti, što u vidu donacija ulaze sa zapada kao i ona što dijeli vlada za podršku privatnih medija u Makedoniji. Odnosno, iz etničkog ugla gledano, mediji u Makedoniji još uvijek prezentuju dvojnu jezičku istinu koja odslikava nemogućnost ove zemlje da izađe iz blata međuetničkih nesporazuma.