Hrvatski mediji u tranziciji

Hrvatska:

Zoran Daskalović

Medijske i novinarske slobode u Hrvatskoj u devedesetim godinama dugo su bile kamen spoticanja u odnosima Hrvatske sa svijetom i različitim međunarodnim institucijama i organizacijama, osobito onima koje su pažljivije motrile dišu li mediji slobodno ili u ritmu koji im nameće vlast i moćne skupine u njoj. Na početku devedesetih, poslije prvih višestranačkih izbora, svi mediji su bili u državnom vlasništvu, što je Hrvatskoj demokratskoj zajednici, koja je pobijedila na tim prvim izborima, ali i svim izborima održanima u devedesetim godinama prošlog stoljeća, omogućilo da odlučujuće utječe na njihovu uređivačku politiku, ali i na njihov svakodnevni sadržaj.

Početak rata u Hrvatskoj poklopio se i s početkom privatizacije državnih tvrtki, pa tako i pojedinih medija. Tada vladajući Tuđmanov režim, međutim, u prvoj polovici devedesetih godina dopustio je privatizaciju tek ponekih medijskih kuća, jer je većinu želio zadržati u državnom vlasništvu, a time i pod svojim dominantnim političkim utjecajem. Pritom nije dopustio privatizaciju nijednog elektronskog medija, već je tek dopustio emitiranje pojedinim privatnim lokalnim i regionalnim televizijama ili radio stanicama, ali opet onima koje su bile u vlasništvu ljudi bliskih vladajućem režimu. Na nacionalnoj razini zadržan je monopol nad tri programa državnog radija i nad isto toliko televizijskih. U takvim uvjetima tek se pokoja lokalna i regionalna radio stanica uspjela izboriti za nezavisniju uređivačku politiku (najpoznatija i najutjecajnija je zagrebački Radio 101, danas u većinskom vlasništvu malih dioničara, uglavnom novinara i zaposlenih na radiju).

Od pet najutjecajnijih dnevnih novina naslijeđenih još iz doba socijalizma (Vjesnik, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Novi list/Glas Istre i Glas Slavonije) u prvo je vrijeme dopuštena privatizacija Novog lista/Glasa Istre te Slobodne Dalmacije. Riječki Novi list, koji je u to vrijeme bio vlasnik i izdavač i Glasa Istre, privatiziran je po tadašnjem saveznom zakonu, tzv. Markovićevom zakonu, pa su većinski vlasnici postali mali dioničari, uglavnom novinari i drugi zaposleni u toj medijskoj kući. Nakon privatizacije čitave kuće, Glas Istre se osmaostalio i danas djeluje kao neovisna dnevna novina u vlasništvu malih dioničara sa sjedištem u Puli, ali je još uvijek poslovno povezan s riječkim Novim listom, pa se tako i dalje štampa u njegovoj štampariji. I Novi list i Glas Istre uglavnom su uspjeli zadržati neovisnu i opozicijsku uređivačku politiku, što im je svih ovih godina osiguralo i stabilnu tiražu i uspješno poslovanje.

Uz povoljne kredite MDLF-a Novi list je uspio modernizirati svoju štampariju i stabilizirati poslovanje, pa je, čak, zadnjih godina postao suvlasnikom još tri regionalna dnevna lista (Zadarskog lista, Karlovačkog lista, te od nedavno i Glasa Slavonije), a natječe se u aktualnoj privatizaciji Slobodne Dalmacije, koja je početkom 2000-te godine ponovo završila u državnom vlasništvu, jer je sudskim presudama poništena njezina privatizacija iz prve polovice devedesetih godina. Tada je, naime, Tuđmanov režim, izigravajući privatizacijski zakon, Slobodnu Dalmaciju prodao, odnosno darivao svojem omiljenom tajkunu Miroslavu Kutli, koji je splitsku medijsku kuću dobrano očerupao i opljačkao isisavanjem njezina kapitala, pa je tehnički i tehnološki poprilično zaostala na hrvatskom medijskom tržištu. Nakon što je vraćena u većinsko državno vlasništvo, koalicijska Račanova vlada potkraj svojega mandata raspisala je natječaj za prodaju njezina većinskog paketa dionica, ali nije uspjela posao obaviti do kraja, već ga je ostavila u nasljeđe nove Sanaderove vlade, koju je nakon pobjede na izborima opet formirao HDZ-e. Dnevnik Vjesnik je i danas u državnom vlasništvu, a najtiražnija hrvatska dnevna novina Večernji list početkom 2000-te godine prodan je austrijskoj Styrii i u njezinom je većinskom vlasništvu.

Nakon gašenja tjednika Danasa pod pritiskom Tuđmanova režima, u prvoj polovici devedesetih pokrenuti su tjednik Globus i Feral tribune. Ovaj potonji je osnovala skupina novinara Slobodne Dalmacije, nakon što su napustili dotadašnju redakciju poslije njezinog prelaska u vlasništvo Miroslava Kutle. Dok se Globus od početka profilirao kao komercijalno izdanje, često koketirajući s vladajućom politikom, Feral Tribune je od početka zauzeo radikalno kritičku politiku spram vlasti i Tuđmanova režima, ali i tada prevladavajućeg javnog mnijenja. Zato je često bivao na udaru režima koji ga je na različite načine pokušavao materijalno i financijski uništiti. Premda je desetak svojih godina Feral za hrvatske prilike najčešće imao sasvim solidnu tiražu (od 35 do 40 tisuća prodanih primjeraka) bez inozemnih donacija odavno bi prestao izlaziti.

Stoga je od osnivanja 1993. godine pa sve do konca prošle godine Feral od različitih medijskih fondacija redovito doniran, a najviše od Soroševog Otvorenog društva, nizozemskog Press Now-a, USAID-a, Švedskog Helsinškog komiteta i drugih. Zadnjih nekoliko godina, do konca prošle godine, opstajao je zahvaljujući MDLF-u koji je postao i njegov suvlasnik, ali se početkom ove godine povukao i prestao financijski podržavati izlaženje Ferala, čija se tiraža u međuvremenu prepolovila, a veći dio novinara iz devedesetih godina je otišao u druge redakcije, tako da je upitno hoće li najpoznatiji hrvatski tjednik iz devedesetih godina uspjeti samostalno opstati na medijskom tržištu, ili će doživjeti sudbinu tjednika Arkzin, koji je izdavala Antiratna kampanja RH, te osječkog Bumeranga, koji su devedesetih godina izlazili, također, zahvaljujući i doniranim sredstvima iz inozemstva, a prestali su s izlaženjem nakon što je presahlo doticanje tih sredstava, a nisu se uspjeli tiražno i tržišno nametnuti da bi mogli opstati u konkurenciji drugih hrvatskim medijima.

Kako je, naime, oko najtiražnijeg tjednika Globus u međuvremenu iznikla najveća hrvatska medijska kuća Europapress holding, koja danas ima dvadeset i jedno izdanje, teško je bilo i za očekivati da će mali neovisni izdavači unatoč donacijama iz inozemstva uspjeti izdržati utrku s EPH i drugim tržišno i poslovno uspješnijim medijskim kućama. UZ Globus, EPH danas izdaje dvije dnevne novina (Jutarnji list i Dnevnik), te brojna revijalna i specijalizirana izdanja (Glorija, Arena, Mila, Auto-klub, Plaboy, Moja tajna i dr.), što ga, osobito nakon ulaska njemačkog WAZ-a u njegovo suvlasništvo, čini neprikosnovenim u utrci na hrvatskom medijskom tržištu. U problemima se u zadnje vrijeme, našao i drugi tiražno najuspješniji tjednik Nacional, koji je sredinom devedesetih pokrenula skupina novinara koji su uglavnom napustili Globus u želji da kreiraju kritičniju novinu spram Tuđmanova režima. I njegova je naklada u padu, a u zadnje vriejme ga je napustio veći broj novinara, pa i dio njegovih osnivača, premda je Nacional i komercijalno bio uspješniji od Ferala i Arkzina, a uspio je pokrenuti i nekoliko dodatnih komercijalnih izdanja u želji da stabilizira svoje poslovanje, pogotovo nakon neuspješnog pokretanja dnevnika Republika, koji je tržišno krahirao.

U drugoj polovici devedesetih u Zagrebu je pokrenut i tjednik Tjednik, uglavnom doniranim sredstvima Soroseva Otvorenog društva s ambicijom da izraste u respektabilni news-magazin, ali je potrajao tek nešto duže od sličnog prethodnika Pečata, koji je par godina prije toga uz pomoć Soroseve donacije pokrenula skupina bivših novianra Danasa. Tako da od svih medija koji su u devedesetim godinama osnovani ili su izlazili uz pomoć inozemnih donacija, na hrvatskoj medijskoj sceni opstali su samo Novi list i Feral tribune, a i ovaj potonji jedva veže kraj s krajem. Svi ostali su u međuvremenu ugašeni, jer nisu uspjeli opstati u utrci s drugim hrvatskim medijima, pogotovo onima u privatnom vlasništvu koji su se komercijalno profilirali i u čije su vlasništvo u međuvremenu ušle inozemne medijske kuće.