MEDIJI U TRANZICIJI : JEDNAKA POČETNA POZICIJA?

Uvod:

Uvod

Devedesetih godina, nezavisni ili alternativni mediji u zemljama bivše Jugoslavije postali su predmet interesovanja međunarodne zajednice. Raspad države u ratnim okršajima skrenuo je pažnju na veliku ulogu koju se imali oficijelni mediji u izbijanju rata. Oficijelna propaganda agresivnog nacionalizma, mržnje, i netrpeljivosti prema susedima kao i drugim etničkim zajednicama u okviru iste države, bila je zdušno podržana i podstrekivana od strane tih medija. Njihovu negativnu ulogu podvukao je i Mazowiecky, visoki predstavnik za prava čoveka Ujedinjenih Nacija i zatražio od država članica da pomognu nezavisne medije koji su suprostavljali ovakvoj manipulaciji i nastojali da pruže objektivnu informaciju. Ocena da oficijelni mediji dele krivicu u izbijanju rata, podrazumevala je ideju da drugačiji, nezavisni, mediji mogu u velikoj meri doprineti uspostavljanju mira i promociji ideja demokratskog društva.

Finansijska pomoć međunarodne zajednice (Evropske Unije, Saveta Evrope, UNESCOa, pojedinih država, nevladinih organizacija) nezavisnim medijima na tlu bivše Jugoslavije bila je u prvom redu usmerena na njihovu ulogu u suzbijanju nacionalizma, šovinizma, mržnje i valorizaciji ideja multietničkog i multikulturnog, demokratskog društva. Pomoć se sastojala u donacijama i subvencijama i omogućila pojavu velikog broja, iako malih i sa nevelikim uticajem, novih medija.

Tako se stvorila situacija da su tokom cele jedne decenije gotovo svi mediji u novonastalim zemljama bivše Jugoslavije opstajali van zakona tržišta zahvaljujući državnoj (za oficijelne medije) ili inostranoj (za nezavisne medije) finansijskoj pomoći. Ipak, razmere ove dve vrste pomoći ne mogu se uporediti. Nezavisnim medijima je ostajalo da ispune svoju misiju računajući u prvom redu sa entuzijazmom i moralnom hrabrošću svojih saradnika koji su u ime visokih ciljeva pristajali da rade za nedovoljne plate i van svih sistema socijale zaštite. Njihova satisfakcija je bila da, braneći deontologiju svoje profesije, kroz dokumentaristički i analitički pristup pruže jednu drugačiju sliku događaja u njihovim sredinama. Međutim, pomoć međunarodne zajednice, iako nedovoljna u materijalnom smislu, imala je veliku ulogu u simboličnom smislu: preko nje je dolazila do izražaja solidarnost demokratskog sveta sa anti-ratnim i demokratskim pokretima u ovim zemljama.

Završetak ratova i izbor, više ili manje, demokratskih vlada u ovim državama otvorilo je pitanje i samih medija. Ekonomska tranzicija u koju su stupile ove zemlje (opet više ili manje uspešno) nužno je trebalo da za sobom povuče i transformaciju medija i njihovu valorizaciju kroz poštovanje zakona tržišta. Međutim, ova transformacija nije u istoj meri pogodila sve medije. Kroz postojanje ili ne postojanje zakona o medijima ili kroz njihovo (ne) poštovanje, ipak su najveći gubitnici nezavisni mediji, koji u velikom broju moraju i dalje da se oslanjaju na eksploataciju ljudskih resursa da bi uopšte opstali.

Ovaj dosije je i posvećen upravo situaciji u nezavisnim medijima danas kada su inostrane donacije i subvencije gotovo nestale. Pitanje je da li ovi mediji koji su od prvorazrednog značaja za razvoj političke kulture i odbranu javnog interesa imaju istu šansu da opstanu na tržištu zajedno sa drugim medijima koji su prešli u ruke jakog, domaćeg ili inostranog privatnog kapitala? Šta može da garantuje njihov opstanak? Da li odgovor u jakom prisustvu međunarodne zajednice koje je u Bosni i Hercegovini i na Kosovu samo uspelo da u domenu medija pruži sliku dva sveta: virtuelnog i stvarnog? Ili je to izbor domaćeg ili stranog strateškog partnera koji na dugi rok dovodi u pitanje uređivačku politiku ovih medijima, kao što je to primer sa WAZom (Western Algemaine Zaitung) u Makedoniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, a verovatno u bliskoj budućnosti i Srbiji? Ili treba očekivati da države same shvate važnost ovih medija za njihovu nacionalnu kulturu i putem raznih olakšica omoguće njihov opstanak?

Dragica Mugoša