RAZGOLICAVANJE TUDjMANA I HDZ-A

AIM, ZAGREB, 20.04.1994. Franjo Tudjman je polugol. Ruho hrvatskog poglavara dobrano su vec skinuli njegovi donedavno najblizi stranacki suborci - Stipe Mesic i Josip Manolic, prvi i drugi covjek drzave, predsjednici oba doma hrvatskog parlamenta. Da nemaju namjeru odustati od razotkrivanja do nagosti politike Franje Tudjmana i vladajuce Hrvatske demokratske zajednice, svjedocili su i u srijedu na konferenciji za novinare na kojoj su prezentirali kroki programa svoje nove stranke - Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND) - saopstavajuci i imena inicijativnog kruga njenog osnivanja. "Radjamo se iz krize Hrvatske demokratske zajednice", reci ce Josip Manolic ocjenjujuci da je u krizi sustav upravljanja drzavom i vladajucom strankom sto se onda prenosi na sve segmente hrvatskog drustva.

I mada danas tvrde kako je njihov razlaz sa Tudjmanom i HDZ-om vec dulje bio neminovan i da se prakticno dogodio na Drugom opcem saboru HDZ-a, jos do prije neki dan pokusavali su izlaz pronaci unutar same stranke. Ocjenjujuci, naime, da je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma i ponovnim uspostavljanjem hrvatsko- muslimanskog saveznistva u Bosni, Tudjman pod unutarnjim i vanjskim pritiscima, izvrsio radikalan zaokret u politici prema Bosni i Hercegovini zatrazili su da se taj zaokret transparentno izrazi i u gubljenju pozicija svih onih koji su zagovarali i provodili politiku podjele Bosne izazvavsi i oruzane sukobe s Muslimanima, sto je izoliralo Hrvatsku u medjunarodnoj zajednici i dovelo je na rub sankcija, privrednog i svakog drugog sloma. Manolicev javni zahtjev za smjenjivanjem ministra obrane Gojka Suska, kao perjanice dosadasnje hrvatske politike u BiH, ali i negiranje Tudjmanove uporno ponavljane tvrdnje da je i Washingtonski sporazum dio kontinuiteta hrvatske drzavne politike, Franjo Tudjman je docekao na noz i po prvi puta napustio svoj dotadasnji nacin vodjenja HDZ-a kojeg je karakteriziralo balansiranje izmedju sve nepomirljivijih stranackih frakcija. Stovise, osobno se na Klubu zastupnika HDZ-a pojavio u ulozi Manolicevog egzekutora ne ustrucavajuci se ni najprizemnije diskavalifikacije (proglasavajuci ga od "komunjare" do placenika stranih obavjestajnih sluzbi). Uljuljkan svojom autokratskom pozicijom, ocekivao je, po svemu sudeci, da ce biti dovoljno da mrdne svojim malim prstom i da Manolic zavrsi u politickoj mirovini.

Medjutim, ne samo da se to nije dogodilo vec je izazvao jos zesce kontraudare koji, evo, zavrsavaju raskolom u HDZ-u i formiranjem nove stranke koja vec u ovom trenutku bitno mijenja parlamentarnu sliku i vrlo vjerojatno ce zavrsiti gubljenjem apsolutne vecine koju je HDZ imao u Saboru. Stipe Mesic, koji se pridruzio Manolicu u otvorenom suprotstavljanju Tudjmanu, reci ce kako su u HDZ-u cesto govorili "da je iznad hrvatskog Sabora samo Bog, a da su neki ocito to drugacije preveli". Zato, po njemu, raskol u HDZ-u i osnivanje nove stranke "nije destabilizacije Hrvatske, vec trijumf demokracije, trijumf Hrvatske". I, iako Manolic i Mesic jos nisu definirali program svoje nove stranke vec su u inicijalni krug njenih osnivaca privukli 17 saborskih zastupnika, a najavljuju da ce ih kasnije biti jos i da ce njihovim prelaskom u opoziciju ona imati vecinu u parlamentu.

Da je Tudjman potcjenio politicku karizmu Manolica i Mesica ne pokazuje samo paznja kojom je popraceno njihovo javno prezentiranje nove stranke, vec i predstavljanje drugog izdanja Mesiceve knjige "Kako je srusena Jugoslavija" koje se dogodilo vece prije toga u Muzejskom prostoru "Mimara". U prepunoj dvorani, u kojoj su se tiskali Mesicevi i Manolicevi politicki istomisljenici, ali i znatizeljnici i protokolarni uzvanici, u atmosferi je bilo onog fluida koji je pratio uvodjenje visestranacja u Hrvatskoj i razgradnju jednostranackog totalitarnog sistema. Evidentno je da nemali dio javnosti u Mesicu i Manolicu prepoznaju politicke figure koje se mogu efikasno suprotstaviti Tudjmanovom autokratskom stilu vladanja Hrvatskom. Uostalom, u svom javnom odgovoru Tudjmanu na njegov beskrupulozni napad na Klubu zastupnika HDZ-a, koji je naknadno osvanuo u novinama i na televiziji, Manolic je hrvatskom predsjedniku to i direktno porucio: "Ne spadam u bulumentu savjetnika i cinovnika i poslovnih hohstaplera, koja se vrti na Vasem kadrovskom ringispilu i s vecim ili manjim apanazama (u vidu stanova, dionica, poslovnog prostora, clanstva u upravnim odborima itd.) 'smiruju se' ili, ako su principijelni, sistematski se ugusuju u anonimnost. U politickim pitanjima od egzistencijalnog znacaja za buducnost Hrvatske nema i ne moze biti 'smirivanja' i nikakav pojedinac, ma kako visoko trenutno stajao, makar i Predsjednik Republike i stranke ne moze o tome samovoljno i autoritarno odlucivati. ...Niste, valjda, ocekivali, dobro me poznajete, da cu zbog fotelje predsjednika Zupanijskog doma ili saborskog zastupnika, sto mi Vi ponovno predlazete u svom govoru - sutjeti o pogubnom putu kojim vodite hrvatsku politiku. Nisam skrojen za takve 'casne izlaze'".

Manolic je u svom odgovoru Tudjmanu, vjerojatno uz asistenciju i dijela svojih buducih stranackih kolega, iako je tek sada presao u opoziciju Tudjmanovoj politici, najkonzistentnije podvrgao kritici kljucne slabosti te politike. I to od nekih njenih temeljnih stajalista pa do pojedinih njenih segmenata, ukljucujuci i ruganje s njenom vanjskom ceremonijalnom karikaturalnoscu koja bi da hrvatskom predsjedniku priskrbi kraljevska obiljezja. Priljepivsi Tudjmanovu politicku fiks ideju da je Hrvatskoj i hrvatskoj politici dodjeljena posebna uloga na braniku zapadne civilizacije uz politicke vizije 19. stoljeca, Manolic u njoj prepoznaje i ishodiste Tudjmanove opredjeljenosti za podjelu Bosne i Hercegovine u dogovoru sa Slobodanom Milosevicem. Na kraju sredisnjeg dijela svojeg odgovora u kojem jos jednom rasclanjujuci dokazuje da je politika prema Bosni bila posve pogresna od Tudjmana trazi i odgovore na posve precizna pitanja: "Zasto se vodio rat protiv Muslimana - ciljevi toga rata; tko je donio politicku odluku da se ide u rat protiv Muslimana-Bosnjaka? Nijedno vrhovno legitimno tijelo takvu odluku nije donijelo pa ni unutar HDZ; tko je u tom ratu izvrsio ratne zlocine koji su Hrvatsku stavili na istu razinu s cetnickim zlikovcima; tko je izdao naredbu za etnicko ciscenje Bosnjaka i organizirao koncentracione logore; izgovor da su ih imali i drugi, nije odgovor. Hrvatski narod nije zasluzio ljagu i da bude osudjen kao agresor; tko je odgovoran za egzodus hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine; tko je financirao rat protiv Muslimana u BiH, tko ima evidenciju o tome i kome ce se poloziti racuni; tko je odgovoran za tisuce mrtvih i ranjenih, za razorena sela i gradove, za kulturocid u Mostaru i drugdje itd. itd.; tko je organizirao mafijaske svercerske klanove u Herceg-Bosni i tko ih je podrzavao u hrvatskim institucijama (duhan, nafta, droge, oruzje itd.)".

Kljucnoj tocki sporenja i razlaza s Tudjmanom, politici prema Bosni, Manolic pridodaje i "katastrofalne posljedice u funkcioniranju pravne drzave u Republici Hrvatskoj, stagnaciju u razvoju hrvatske demokracije, ugrozenost ljudskih prava i sloboda, pljacku imovine mafijaskim metodama, osobnim probitkom (stanovi, tvornice, trgovine itd,), sputavanje slobode medija koliko su Vam ruke dugacke, unistenje stranacke demokracije itd.". I on i drugi osnivaci nove stranke, zaokruzuju sve to u ocjenu kako je HDZ napustio mnoga od svojih izvornih nacela i kljucnih dijelova stranackog programa sto se izrazilo i potiskivanjem gotovo svih onih kadrova koji su osnovali i osmislili HDZ. Slavko Degoricija ce reci da "nema vise onog HDZ-a koji smo stvarali u i oko barake (prvo stranacko sjediste HDZ-a u Savskoj cesti)". Spektakularno nahrupivsi na hrvatsku politicku scenu prvenstveno se kriticki odredjujuci spram Tudjmanove i HDZ- ove politike, Hrvatski nezavisni demokrati najavljuju da ce do kraja mjeseca definirati svoj program i statut te odrzati osnivacku skupstinu.

Isticu, pritom, da im je cilj da se smjeste lijevo od centra i da ce se usmjeriti na dio izbornog tijela koji je na proslim izborima osvojio HDZ kako bi time do kraja izvrsili diferencijaciju unutar HDZ-a i u svoje redove privukli sto vise njegovih clanova. Kako su svojim dosadasnjim potezima prakticno iz HDZ-a izdvojili njegovu ljevicu, potpuno su razorili Tudjmanovu poziciju u centru i gurnuli ga u narucje hadezeove desnice. Taj zagrljaj Tudjmanu vec sada nije ugodan, jer ga je upravo ta desnica na celu sa Seksom i prva pokusala rusiti. Ostaje mu da joj se potpuno prepusti, ili da pokusa da se zajedno sa tehnomenadzerskom strujom, koja prevladava u sadasnjoj Vladi, pokusa drzati na kakvoj-takvoj distanci, sto ce tesko uspjeti. Istina, i Hrvatski nezavisni demokrati izjavljuju da podrzavaju Valenticevu vladu, s time da zadrzavaju pravo kritickog odnosa prema pojedinim dijelovima njenog programa (gospodarski razvoj, pretvorba vlasnistva, denacionalizacija), sto moze jos neko vrijeme odgoditi Tudjmanovo potpuno priklanjaje desnici jer ce barem u parlamentu imati izbalansiran odnos snaga.

Naravno, u svemu sto je Tudjmana i njegovu politku snaslo, on ima i mogucnost povlacenja radikalnijih poteza. Jedan od njih je raspustanje parlamenta i raspisivanje izvanrednih izbora kako bi pokusao eventualno povratiti parlamentarnu vecinu HDZ-u. To je, medjutim, dvosjekli mac, jer bi u sadasnjoj situaciji moglo rezultirati i potpunim porazom na izborima sto bi do kraja dovelo u pitanje i njegovu sadasnju predsjednicku poziciju. Ostaje mu i mogucnost da uz podrsku vojske i policije, a pod izlikom da je zemlja jos u ratnom stanju, vlast potpuno preuzme u svoje ruke, do kraja marginalizirajuci parlament i pretvarajuci vladu u pukog izvrsioca njegove politicke volje. O tome se, istina ispod glasa, lagano sapuce, a i Mesicu i Manolicu se bez vraga ne postavlja pitanje hoce li raskol u HDZ-u rezultirati i raskolom u vojsci i policiji. Svom odgovoru da ce svoje aktivnosti drzati izvan vojske i policije jer u njima nema stranackog djelovanja, ipak dodaju sarkasticne primjedbe o povezanosti HDZ-a s vojskom i policijom.

Vjerojatno zatecen svojim neuspjesnim pokusajem radikalnog odstranjivanja Manolica i mozda jos pokojeg njegovog istomisljenika sa hrvatske politicke scene, Tudjman je zadnjih dana zasutio i vise se javno ne izjasnjavanja. Politicki kuloari, stovise, prenose da je u zadnji cas cak pokusao Mesica i Manolica zadrzati u stranci, nudeci Manolicu da ostane i predsjednik Zupanijskog doma. Ne preostaje mu drugo nego da pazljivo odvagne svoje buduce poteze, jer sada je vec jasno da su osnivanjem Hrvatskih nezavisnih demokrata, i on i HDZ, dobili mocnog opozicionog suparnika koji moze uspjesno povezati opoziciju u suprotstavljanju njihovom dosadasnjem jednostranackom i apsolutistickom vladanju. Pitanje je hoce li se Tudjman i HDZ odluciti za eskalaciju otvorenog sukobljavanja s njima sto bi ih, do sada se pokazalo, moglo jos vise jacati, istovremeno rastacuci HDZ, ili ce se i sami mirno prepustiti procesu stranackog profiliranja kroz koji su oporbene stranke vec ranije pocele prolaziti.

ZORAN DASKALOVIC