MASKA ZA PLJACKU

AIM, ZAGREB, 17.04.1994. Na nedavnom redovnom godisnjem sastanku hrvatskih biskupa na dnevnom redu nasla se, kada je u pitanju Crkva, i jedna neobicna tema: pretvorba vlasnistva, privatizacija i povratak nacionalizirane imovine. Nema sumnje da je razlog tome i u cinjenici sto je Katolicka crkva u Hrvatskoj, kao uostalom i druge vjerske zajednice, posebice zidovska i pravoslavna, bila vlasnikom velikog broja nekretnina i zemljista. Primjerice, gotovo cijelo podrucje sadasnjeg Novog Zagreba pripadalo je Kaptolu. Ali, makar po onome sto je objavljeno u javnosti i sto su o tom interesu izjavili najveci crkveni dostojanstvenici to nije bio glavni razlog sto se vrh Katolicke crkve u Hrvata pozabavio ovom temom.

Tako ce kardinal Franjo Kuharic izjaviti: "Sto se tice pretvorbe, dakako, to nije podrucje 'crkvenih recepata', nego drzavnih odluka i zakona, koje donosi Sabor. Ali Crkva tom podrucju pristupa s etickih principa, da se iskljuci svaka zloupotreba, ostecenje nacionalnog dobra, da ne bi osobni interesi i nacin kako ce se doci do odredjenog vlasnistva povrijedili opce dobro i pravo onih koji su stvarali to nacionalno bogatstvo. Pretvorba je vrlo osjetljivo pitanje i mi se stoga zanimamo da se ne bi dogadjale malverzacije, da ne bi dolazilo do teskih povreda prava i postenja. Mi tu ne mozemo voditi istrage i biti suci, ali vec samim tim da smo pozvali gospodina Ivana Penica (direktora Republickog fonda za privatizaciju), upozorili smo da se zaista bdije da se ne dogadjaju nepravde, povrede prava i pravde". Slicno misljenje iznio je i zagrebacki pomocni biskup Djuro Koksa: "Dobra ekonomija mora sluziti dobru cijelog naroda. To je prvi princip o kojem ne moze biti rasprave. Drugi je da Crkva treba dobiti ono sto joj treba za njezino funkcioniranje, a ne da joj se vraca sve ono sto je imala. Mi se moramo osloboditi brige za materijalna dobra. Denacionalizirati ono sto treba i u skladu s idealnom normom, a ostalo ne! Uzeti i evandjeoski, i ljudski, i ekonomski kriterij. Uostalom, smatram da ima dobara za koje je bolje da su u privatnim, ili drzavnim, nego u crkvenim rukama".

Razlozi zasto se Crkva direktno uplice u tako profane stvari su najmanje dvojaki. Prvi treba traziti u stavovima Pape Ivana Pavla II iznesenim u jednom intervjuu krajem prosle godine, koji je zabiljezen kao prvi koji je ijedan rimski biskup dao nekim novinama. Kad se ne bi znalo tko ih je izgovorio te rijeci djelovale bi kao "komunjarska nostalgija": "Uspijeh komunizma u ovom stoljecu proizilazi iz cinjenice da je on imao ulogu protivnika nehumanog kapitalizma. Valja samo procitati enciklike o socijalnim pitanjima, u prvom redu Rerum novarum, u kojima Lav XIII opisuje uvjete rada svog vremena. Marx je ucinio isto na svoj nacin. Oni su opisivali cinjenice, a one su ocitovale izdanke ultraliberalnog kapitalizma. To je bio uzrok pobune - nastao je pokret kojem se prikljucio sve veci broj ljudi, ne samo radnika. Tocna je tvrdnja Lava XIII da cak i u socijalistickom programu mozemo naci 'sjeme istine'. Zastupnici ekstremnog kapitalizma cesto previdjaju i dobre strane komunizma: borbu protiv nezaposlenosti, brigu za siromasne. Mnogi brojni i ozbiljni socijalni i ljudski problemi, koji trenutacno muce Evropu i svijet, svoje uporiste djelomicno nalaze i u izopacenim pojavama kapitalizma. Zloupotreba ne manjka: ima tu razlicitih vidova nepravdi, iskoristavanja, nasilja i nadmenosti. Stigli smo, dakle, do oblika divljeg kapitalizma".

Ove Papine rijeci posebice se odnose na postkomunisticke zemlje, pa onda i na Hrvatsku, jer su i ovdje "neki reagirali vrlo brzo, iskoristavajuci gospodarsku dezorijentiranost masa za stjecanje bogatstva. Ocigledno da taj proces nije bio potpuno ispravan, te da je bio obiljezen krsenjem zakona". Hrvatski biskupi zato su reagirali, jer su svjesni da je ono sto se u Hrvatskoj naziva pretvorbom zapravo samo paravan za opcu pljacku u kojoj pravo na plijen prije svega pripada HDZ-prvoborcima, pa i samom predsjedniku Tudjmanu sa njegovom kompletnom obitelji.

Crkva, koja je i te kako pomogla "demokratske promjene", za razliku od sluzbene hrvatske vlasti koja uporno suti, ne zeli preci preko brojnih afera sto ih otkrivaju stampa i opozicija. Tako, na primjer, nitko iz vladajuce stranke, jer ocito je da njen vrh ima i putra, i masti, i pekmeza na glavi, ne spori da je ministar pomorstva, prometa i veza Ivica Mudrinic nedavno dobio stanarsko pravo u stanu od 203 cetvorna metra sto ga je Vlada platila 570.000 DEM, a da ga je on potom otkupio u procesu privatizacije za svega 43.000 maraka. Svi znaju da je predsjednik Tudjman postao vlasnikom vile u kojoj sada stanuje takodjer za sitnis, da je njegova kcer naglo postala poduzetnikom, da ima tvrtku u sredistu Zagreba koja se siri, pa i do granicnih prelaza gdje otvara duty free shopove. Da je i njen sin, a predsjednikov unuk Dejan, uspjesan poduzetnik. Nadalje, Tudjman je jednog sina instalirao na mjestu sefa sigurnosne sluzbe, a drugi sefuje u poduzecu d.d. "Domovina" koje je osnovao HDZ i koje je glavni liferant Hrvatske vojske. Svi znaju i da je sadasnji gradonacelnik Zagreba uvezao privatni automobil ne plativsi carinu i ostetio drzavu za 35.000 DEM, a dok je bio ministar trgovine po svemu sto je predoceno javnosti zaradio i na uvozu secera. I tako redom, sve dotle da nema uglednijeg hadezeovca koji ne sjedi makar u jednom upravnom odboru nekog od drustvenih poduzeca.

No, u svemu tome ipak treba luciti ono sto je cisti kriminal od onoga sto je zakonski u redu, ali daleko od morala. Primjerice, zna se da je 137 hadezeovskih funkcionera dobilo stanove od Vlade, a potom ih otkupilo po mizernim cijenama, ali zakonski je sve u redu. Jer naslijedjeni komunisticki zakon o dodjeli stanarskog prava funkcionerima ostao je nepromijenjen, iako je u medjuvremenu ukinut institut stanarskog prava, sto se koristi za dodjele elitnih stanova koji se potom odmah otkupljuju po visestruko nizim cijenama od onih trzisnih. Javnost zna i da su neki od novopecenih hrvatskih kapitalista postali vlasnici vrijednih tvrtki za saku dolara, ali opet je zakonski sve u redu. Brojni su primjeri "nekrsenja zakona" iako je jasno da se radi o pljacki, pa je zapravo kljucno pitanje kakva je uopce bila koncepcija takozvane pretvorbe i privatizacije? HDZ je prije prvih izbora obecavao brda i doline, ali cinjenica da je nekoliko puta mjenjan koncept, da se on stalno dotjerivao i popravljao i da ga gotovo nitko ne razumije pokazuje da on zapravo i ne postoji. Sve se to opravdava ratom i odlaze za neka bolja, mirnija vremena. Ne podsjeca li to na one 45-godisnje formule i floskule: nije vrijeme, nije trenutak? I tako se dogodilo da se rodio jedan novi sloj hrvatskih kapitalista po principu hadezeovci su pojeli ljude, a sve je duza rijeka sirotinje i beskucnika. Apsurd je doveden dotle da se porez placa cak i na minimalni osobni dohodak, da srednjoskolci, studenti i nezaposleni moraju placati participaciju u zdravstvu, da se stanarima nacionaliziranih stanova prijeti izbacivanjem na ulicu.

Hrvatska se opredjelila za privatno vlasnistvo kao osnovu svoje ekonomije, ali drzava je danas vlasnikom gotovo 70 posto privrede i ne pada joj napamet da privatizira ono sto moze musti, kao sto su na primjer INA ili "Koncar". I tamo gdje je formalno provedena privatizacija drzava je na razne nacine, odnosi se to i na stampu, ostala vecinski vlasnik. Tako je to, recimo, sa "Vjesnikom" i "Vecernjim listom" gdje kontrolni paket ima Mirovinski fond. Za razliku od nekih drugih postkomunistickih zemalja u Hrvatskoj se nisu odlucili da podjele vaucere svim gradjanima ili svim zaposlenima, jer to bi toboze omogucilo da komunisticki direktori postanu i stvarni vlasnici svojih poduzeca. Sve te nedoumice dovele su do unistavanja nekih vrlo profitabilnih firmi, kao recimo zagrebacke "Name" koja je bila pojam dobrog poslovanja. Svi znaju zasto su robne kuce ovog nekadasnjeg giganta prazne i podsjecaju na Rusiju, a zaposleni dobijaju socijalnu pomoc. Cijena trgovinskog poduzeca mjeri se po prometu koji se sada namjerno smanjuje, ali nitko ne reagira.

No, posto su se "prvoborci" izgleda ipak namirili, iako novaca nikada dosta, a pogotovo onog bez rada, Vlada je pocela sa rasprodajom ogromnog broja manjih poduzeca, znajuci da ona svakim danom gube na vrijednosti. Postepeno je shvaceno kako je glupa odredba da stranci ne mogu biti vecinski vlasnici tvrtki u Hrvatskoj, pa je upravo u toku prodaja nekoliko eskluzivnih turistickih naselja i hotela u koje su znacajan kapital spremni uloziti Izraelci. Strani kapital pomalo stize u Hrvatsku, ali pored toga sa velikom se sigurnoscu moze tvrditi da ce na kraju tog procesa pretvorbe Hrvatska biti drzava klasicnog drzavnog kapitalizma, jer i HDZ, kao i raniji SKJ, dobro znaju da oni koji drze privredu (novac) drze i vlast, pa ma sto odlucili gradjani na demokratskim i visestranackim izborima.

Njih ne zanima stara istina da je drzava los gospodar, njima je vazno popuniti budzet koji za ovu godinu iznosi cak 5,338 milijardi maraka. A koliko im je do privatizacije i poduzetnistva najbolje govori podatak da je u posljednjih nekoliko godina zatvoreno na tisuce obrtnickih radnji. Ali zato u Zagrebu nikad nije postojala ergela tako skupih automobila u kojoj novi vlasnici Hrvatske (u pravilu Hercegovci) vode "svoje poduzece" preko obaveznog mobitela.

GOJKO MARINKOVIC