AMNESTIJA ZA POBJEGLE SARAJLIJE?

KRASTASKI RAT POVRATNICIMA

Raniji bijes i psovkama obogaceni vokabular na sam pomen javnih pobjegulja, danas je zamijenjen gotovo indiferentnoscu i cinizmom psa koji se povlaci u samocu da sam lize svoje rane. No, da ce krstaski rat protiv povratnika voditi uglavnom ambiciozni a nesposobni, koji su rat iskoristili kao vlastitu promociju, prilicno je izvjesno.

AIM, Sarajevo, 17.04.94. Prije kraceg vremena u Sarajevu se, nakon odsustva srazmjernog trajanju opsade grada, iznenadno ukazala glumica Jasna Beri. Zgranuto, izgubljeno poput Marsovca hodajuci ulicama, naletila je na poznatog dizajnera, mladog Bojana Hadzihalilovica, i sa izrazom sukladnim njenom opstem ponasanju, upitala ga: "A kada si se ti vratio?" Ovaj slucaj, bizaran s obzirom ja de Bojan cijeli rat proveo u Sarajevu kreirajuci neke od trenutacno najboljih stvari na polju evropskog grafickog dizajna, podsjeca svojom karakterologijom na jedan primjer sa pocetka rata. Profesor Zdravko Grebo, posto se na zaprepastenje mnogih vratio u grad nakon svog prvog izlaska u "slobodnu Evropu", prepricavao je kako su ga gotovo svi koje bi susreo vani docekivali sa istim pitanjem: "A kada si ti zdusio?"

Oba ova pitanja mogu se posmatrati sa gledista univerzalnosti, a izmedju izricanja prvog i drugog rasprostrire se nepreglednost dvije duge ratne godine. U njima su oni koji su "zdusili" i oni koji se nisu ni vracali, jer nikuda nisu otisli, dozivjeli tesko komparativna iskustva, svako sa svojom specificnom tezinom i logikom odredjenom podsvjesnim biljezima prozivljenog. U te dvije godine, medjutim, svako je pricao o onim drugima. Bas kao sto su "zduseni" (ovdje se ne misli na izbjeglice, vec one koji su svjesno i svojom voljom napustili Sarajevo na prve zvuke ratnih bubnjeva) cesto na umu imali svoj (bivsi?) grad, tako je i nama "unutra" jedna od omiljenih tema za bezstrujne noci uz kandila, bilo raspredati bas o onima koji su otisli, a da su svojim predratnim imageom bili neko i nesto, pa makar i u internim okvirima.

Granate vise ne padaju, zivot se u Sarajevu polagano, mada vjestacki, normalizuje, a sve cesce na ulicama mozemo vidjeti neke od onih koji su manje-vise "zdusili" ili zdusili. Ponovo je aktulizirano pitanje njihovog povratka, a cini se kako se glavna bura i sva osjetljivost njegovog rjesavanja tek nazire. Da li, dakle, sada dozvoliti povratak onima koji to zele i, ako je odgovor vec potvrdan, uz koje uslove?

Samo djelimicno kljuc se nalazi u zakonskoj proceduri, odnosno u nacinu regulisanja vojnih zakona koji zdravom logikom napadnute drrzave skoro sve izbjeglice tretiraju kao dezertere, podlozne vrlo ostrim krivicnim sankcijama. Nedavno, u javnosti stidljivo pominjanje mogucnosti proglasenja opste amnestije za dezertere, izazivalo je ostro i opravdano negodovanje pripadnika Armije RBiH. Medjutim, sve se cesce iz centara vlasti istupa sa tezom kako ovoj drzavi sada vise nego ikada trebaju "svjezi" ljudi, dakle oni koji bar direktno nisu optereceni ratnim traumama i svojom energijom mogu imati i jednu od mozda kljucnih funkcija u poratnoj obnovi Bosne i Hercegovine.

Stoga je prilicno vjerovatno ocekivati kako ce se zakoni postaviti dovoljno fleksibilno pa da se velikom broju javnih ljudi, onima koji to zele, omoguce sto skoriji i relativno bezbolan povratak. Naravno, u svemu tome ce biti vrlo sporan kriterij za odredjivanje povratka. Nece biti moguce da on, mnogo vise od zakonskih regulativa, bude odredjivan licnim afinitetima onih iz sive eminencije vlasti. Da ce cesto biti koristeni kao pujuni u medijskim, politickim, ali i finansijskim igrama, takvi povratnici odmah moraju shvatiti. Otuda se na gradskim ulicama ovih dana opet moze vidjeti i Dino Merlin, jedna od najomrazenijih ili najobljubljenijih licnosti Sarajeva - u zavisnosti sa koje socioloske, politicke, pa i nacionalne perspektive posmatrate citavu stvar.

Pravi problemi povratnika bice zapravo prelamani kroz psiholosku barijeru komunikacije sa "ratnim" starosjediocima. Upravo stoga, simptomaticna ce biti anegdota pomenuta u uvodu. Bas kao sto su "bjegunci" umirujuci usplahirenu savjest s pocetka rata tako sto su pokusavali da sliku svijeta svedu na logiku vlastitog odlaska, to sada isto manje ili vise svijesno cine i sa svojim povratkom. Svako od povratnika donosi svoju pricu; povijesti su to zbunjenih vagabunda rasutih svuda po Evropi gdje su stalno bili razvuceni izmedju pokusaja uklapanja u novu sredinu i krpljenja mrvica bosanskog "merhameta i sevdaha" kroz druzenja sa njima slicnim.

No, pitanje je koliko Sarajlije imaju strpljenja da slusaju te price, ali vjerovatno ne vise nego ga imaju za pricanje vlastitih. Raniji bijes i psovkama obogaceni vokabular na sam spomen javnih pobjegulja, danas je zamijenjen gotovo indiferentnoscu i cinizmom psa koji se povlaci u samocu da sam lize svoje rane. Dokaz tome je i fakat da su samim centrom grada nedavno potpuno bezbjedno proparadirale i takve politicke spodobe kao sto su Jerko Doko ili Jadranko Prlic, koji bi koliko samo pola godine ranije zavrsili lincovani na krosnjama nekog od rijetkog drveca izmaklog zimskim sjecama. Da ce krstaski rat protiv povratnika voditi uglavnom oni ambiciozni ali nesposobni, koji su rat iskoristili kao vlastitu promociju, prilicno je izvjesno.

Ali, prije svega, povratak otislih i njihova adaptacija od strane ostalih, zavisice od onog sto ce neposredna buducnost, nespretno izmodelirana udrugom ovdasnjih vlasti i instrumentarija medjunarodne politike, ponuditi kao uslove neophodne da sadasnje zivotarenje postane dostojno zivljenja. Problem, dakako, lezi i u razlicitosti poimanja i naviknutosti na ono sto bi zivot trebao da bude, no nista manje ga ne vidimo i u anarhicnosti koja se kao perspektiva namece za skoriju buducnost. U tom smislu nije vise apsurdno zamisliti situaciju u kojoj se na jednoj od sarajevskih ulica Emir Kusturica susrece sa, recimo, Ademirom Kenovicem i pita ga: "A kada si se ti vratio?"

Karim Zaimovi