MANOLIC UZVRACA UDARAC

AIM, ZAGREB, 03.04.1994. Kada se Josip Manolic, nekada drugi covjek Hrvatske, "org- sekretar" Hrvatske demokratske zajednice, koji zasigurno zna sve tajne kako je 1990. godine preuzeta vlast, u nekoliko novinskih intervjua suprotstavio politici dr. Franje Tudjmana, mnogi su poznavajuci cud "oca nacije" - beskonacnu samoljubivost, iskljucivost i mesijanstvo - slutili kakav ce biti rasplet. Za razliku od slucaja sa Stipom Mesicem, kada se odlucio samo na prinudno slanje na godisnji odmor, ne zeleci riskirati parlamentarnu krizu i definitivno razbijanje Partije, jer nije bio siguran da ce, nakon sto je Mesic odbio dati ostavku, proci zahtjev za njegovu smjenu, ovaj put se odlucio ici do kraja.

Odluka Predsjednistva HDZ-a, za koju se kasnije saznalo da formalno nije ni postojala, jer nije bilo nikakvog glasanja, te da se tek nekolicina sudionika te famozne sjednice direktno opredjelila za iskljucivanje Manolica iz svih organa stranke i smjenjivanje sa mjesta predsjednika Zupanijskog doma Sabora, bila je povod razlicitim komentarima. Oni koji su neskloni Manolicu napisali su kako je Tudjman smjenio hrvatskog Rankovica, aludirajuci pritom na njegovu udbasku proslost. Oni nesto mu skloniji tvrdili su da bi u tom sukobu Manolic mogao biti eventualno Djilas, neki su u njemu prepoznali Tripala. A povjesne paralele isle su i dalje, sve do Maceka, koji je pravilno procjenio da ce antifasisticka koalicija dobiti rat, ali je ipak prosao kako je prosao. U svim tim analogijama zajednicko je da se Tudjmana, koji nikada nije skrivao da je fasciniran svojim Zagorcem i njegovim nacinom vladanja, dozivljava kao Tito, to jest kao pobjednik, a Manolic je u svim tim kombinacijama gubitnik. Bez obzira koliko ovakve povjesne reminiscencije, a cudo je kako se pritom nitko nije sjetio i 1948. godine kada je Tito postao medjunarodna zvijezda, za razliku od Tudjmana koji je definitivno postao tek pijun od koga nikada nece postati kraljica, bile povrsne, ipak ukazuju na drugu znacajku ovog sukoba - borba za vlast. Istodobno svi osjecaju da se dogodilo i dogadja nesto krupno, da se Hrvatska nalazi na jos jednom povjesnom raskrizju.

Jer bez obzira kojoj se verziji vidjenja sukoba Tudjman-Manolic priklonili, evidentno je da se radi o sukobu dviju koncepcija, dva vidjenja hrvatske buducnosti, a u pragmaticnom smislu o definitivnom raskolu unutar vodece i rukovodece stranke, te pocetku radjanja nove, ovaj put, vjerojatno i stvarne politicke geografije i raspodjele drustvene moci. Tesko je pretpostaviti, kad smo vec kod analogija, da se povijest moze ponavljati u beskonacnost, pa makar i kao farsa, i da ce Tudjman, nakon sto se odrekao svoje nekadasnje desne ruke, koja se sada zapravo pokazuje kao lijeva, uspijeti naci nove clanove, kao sto ih je Tito uvijek nalazio u zamjenu za one koji su neminovno otpadali na putu "revolucije koja tece". Tudjman ne moze racunati na neki rezervni agregat, jer on je zapravo postojao u bivsim clanovima Saveza komunista, a definitivno se opredjelivsi za desnu frakciju u HDZ-u odredio je i svoju sudbinu. Ovo je zapravo pocetak njegova kraja, kraja jedne vladavine koja je svoje uporiste nalazila u ratu i ratnoj opasnosti, u homogenizaciji naroda koji je ugrozen i napadnut i koji je zbog toga bio prisiljen, da i onda kada je o "japi" mislio sve najgore, stavi glave, a posebice tijela, na okup. Tudjman i HDZ nisu ispunili gotovo ni jedno svoje predizborno obecanje, sto uostalom nitko pametan nije ni ocekivao, posto se radilo o stranci bez intelektualne esencije, pa ju je morala posudjivati i kupovati medju slobodnim strijelcima i liberalnim komunistima. Ono malo izvorne pameti HDZ-a, kao sto su Vladimir Seks, Vice Vukojevic, Zarko Domljan, Ivan Milas... velikim je dijelom zasluzno sto je Hrvatska ubrzo nakon izbora ostala sama i bez saveznika, a i pored toga sto je medjunarodno priznata ostala u krpicama, i sto vise slici na kornatsko otocje nego na ozbiljnu drzavu koja bi makar morala znati sto joj je teritorij i koliko ima stanovnika.

HDZ nikada nije shvatio da je njegov kraj poceo onog trenutka kada je dobio izbore, jer nije narod glasao za njih nego protiv tadasnje vlasti. U svemu tome sasvim sigurno jednu od vaznih uloga odigrala je ekstremna emigracija, a ako jednog dana Manolic bude spreman progovoriti mozda saznamo i punu istinu o "revoluciji" iz 1990. godine. Uostalom nedosljednost HDZ- lako je dokumentirati i kolicinom ljudi koje je potrosio i koje je Tudjman smjenio i postavljao po svom cefu, da bi na kraju odustao i od suradnje s Manolicem, kojeg Jure Radic, sef predsjednikova Ureda i covjek, pored Antuna Vrdoljaka, sa najvise funkcija u Hrvatskoj, tako olako naziva starom granom koju treba otpiliti da bi one zdrave mogle i dalje davati ploda. A sto je to "zdravo", ako se zna da Manolic sasvim otvoreno racuna da ce u clanstvo svoje nove stranke, jer upravo se za takvu soluciju odlucio, privuci ljude kao sto su Nikica Valentic, ovog casa jednog od najpopularnijih politicara, Franju Gregurica kojeg narod pamti kao sjajnog premijera Vlade nacionalnog jedinstva, Stipu Mesica, Slavka Degoriciju, Josipa Boljkovca i jos tridesetak sadasnjih zastupnika, od cega veci dio iz kljucnog - Zastupnickog doma. Tudjmanu bi u tom slucaju ostao dr. Mate Granic, trenutno najpopularniji HDZ-ovac, njih nekoliko koji dobivaju jedva prolaznu ocjenu, te niz omrazenih kao sto su Gojko Susak, Jure Radic, Hrvoje Sarinic, Ivan Milas, Branko Miksa, Drago Krpina, Ivic Pasalic, Vice Vukojevic, Tomislav Mercep. U Tudjmanovoj viziji zdravog to je ono sto je poslusno ili cista pravaska orjentacija u modernim interpretacijama starcevicanstva, koje sebi vidi dosta blizu NDH-ziju.

Manolic svoj optimizam vidi u cinjenici da ogroman dio Hrvata ne zeli svoju zemlju prepustiti "porazenim snagama iz 1945. godine koji su hrvatski politicki preporod iz 1990. godine vidjeli iskljucico kao svoju pobjedu". Iako su i Manolic i Tudjman bivsi partizani, pored odnosa prema vladanju strankom i drzavom, to jest pravnoj i (ne)stranackoj drzavi, privatizaciji i denacionalizaciji, politici prema BiH i niza drugih pitanja, dijeli ih i njihovo vidjenje antifasizma. Dok je Tudjman sklon svoj antifasizam upotrebiti tek kao medjunarodnu sminku, pa ce tako jedan govor odrzati u Ujedinjenim narodima na dan primanja Hrvatske, a sasvim drugi na Trgu Bana Jelacica, nakon trijumfalnog povratka, jer misli da se mora dodvoriti krajnjoj desnici i onima koji u sadasnjoj Hrvatskoj vide samo nastavak NDH, Manolic je dosljedan. Naravno, da se ni on u predizbornim vremenima nije bas mnogo kitio svojim partizanskim zaslugama, ali nikada, na primjer, nije bio zato da se hrvatska moneta zove kuna, nije podrzavao kopanje po grobovima i kaljanje svega onoga sto je hrvatski narod ucinio kroz NOB. Cak ce reci: "Antifasizam je najsvjetlija stranica u povijesti hrvatskog naroda. Taj je antifasizam omogucio miran prelazak iz jednopartijskog u visestranacki sustav. On je pomogao da nas svijet prizna".

Znajuci da to ipak nije profitabilno, iako se demokratske i one druge snage u Hrvatskoj mogu prepoznati i prema odnosu na razdoblje 1941-1945, Manolic svoju buducu stranku ipak nece graditi na toj okosnici, vec zapravo na izvornim nacelima HDZ-a. Konkretno to znaci da mu je prva namjera razoriti ovakav HDZ i ubaciti se upravo u njegov prostor. Bit ce to stranka narodnjacke orjentacije, koja ce pokusati razbiti sadasnje jednostranacje. Pritom je znacajno da Manolic procjenjuje da niti HDZ, niti Tudjman ne mogu dobiti naredne izbore, bez obzira sto oni biraju vrijeme. Kao stari iskusni policijski i politicki lisac za pretpostaviti je da ce i on voditi racuna koliko ce dugo podrzavati sadasnju parlamentarnu krizu, jer Sabor je blokiran sve dotle dok on ne sazove Zupanijski dom bez cijeg misljenja Zastupnicki dom ne moze odlucivati ni o jednom zakonu. Poslovnik je tu jasan i o tome ce svoje misljenje u srijedu dati i odgovarajuca Komisija, ali Manolic ce se cuvati da previse ne odugovlaci stavljanje na dnevni red glasanje o vlastitom smjenjivanju jer sve grijehe hrvatske politike mogao bi "popiti" on.

Za sada nema takvih naznaka, to jest nema otvorene kampanje protiv njega, sto je vrlo indikativno, jer moze najavljivati zatisje pred buru, ali i nezadovoljstvo unutar desnog krila HDZ- a. Naime, Tudjman novim mandatom UNPROFOR-a i Rezolucijom Vijeca sigurnosti, pa ni nakon Washingtonskog sporazuma i pregovora u ruskoj ambasadi, nije dobio nista. Cuju se tek glasovi iz opozicije, ali ne bi bilo nikakvo iznenadjenje da i jastrebovi otkazu poslusnost. Tudjman se uz to ocito zaletio, jer smjenjivanjem Manolica, i otvorenim sukobom sa ljudima koji su uvijek bili protiv rata izmedju Hrvata i Muslimana i zalagali se za mirnu opciju rjesenja "krajina", zapravo se jos vise pretvara u figuricu svjetskih sila, kod kojih nikada svojom prevrtljivoscu i nedosljednoscu nije uzivao neki veliki ugled. A on se uporno trudi da pokaze i dokaze svoju nacionalnu uskogrudost i iskljucivost, pa cak i u uskrsnjoj cestitci obraca se samo hrvatskom narodu i to u vrijeme kada Ivan Pavao II zagovara ekumenizam, kada usred Rima vodi povorku citajuci tekst koji je pripremio i napisao jedan pravoslavni episkop.

Analiticari pozadine, uzroka i posljedica sukoba Tudjman-Manolic vrlo sramezljivo spominju i neke druge moguce rasplete. Jedan od njih najavio je i sam Manolic, kada je za predsjedavajuceg Zupanijskog doma, "u slucaju da on bude sprijecen" imenovao Damira Zorica iz opozicionog HSLS-a. No, mogucnost "vojnog udara", ne smatra mogucom, jer je dobro poznato da u malim drzavama takvo sto uvijek mora imati podrsku izvana, a Tudjman, ili netko drugi, sigurno je sada nece dobiti.

Moguc je, medjutim, i kontraudar, to jest (o cemu se i ozbiljno razmislja) upucivanje zahtjeva Ustavnom sudu za smjenjivanje Tudjmana, zbog dokazanih slucajeva krsenja Ustava. Tu se prije svega barata argumentima: uvodjenje Hrvatske u rat na teritoriju druge drzave o cemu moze odluciti samo Sabor, zabrana saborskoj delegaciji da putuje u Sarajevo, nezakonito i nicim opravdano slanje predsjednika Sabora na godisnji odmor u toku zajsedanja. No, ni takav rasplet u sadasnjoj konstelaciji snaga tesko je moguc. I zato se kao prijelazno rjesenje namece jos cvrsci protektorat svjetske zajednice nad Hrvatskom, sto i ne mora biti tako tragicno, jer je vec urodio nekim plodovima, a u tom medjuvremenu stvorit ce se prostor za redefiniranje, ili konacno profiliranje politickih snaga i stranaka.

U svakom slucaju, gubitnik je Tudjman, cija se rola, ili epizoda, u hrvatskoj povijesti priblizava kraju.

GOJKO MARINKOVIC