LJUDI SA OTOKA MAGARACA

AIM, SPLIT, 01.04.1994. Kad se iskrcate na Obonjan, otok u sibenskom arhipelagu, vrlo je vjerojatno da ce vas jedan preplanuli starac sa skijaskom kapicom na glavi priupitati za neki dinar na nacin da mu necete moci odoliti: trazit ce novac za postanske marke. "Kvaka" je u tome, saznat cete kasnije, sto on nema kome da pise. Nema cak ni vlastite adrese. Malo tko zna kako se zove, zna se tek da mu je nadimak Glumac, da je rodom iz Kragujevca, da je posljednjih 30 godina klosario u Zadru, gdje je u ratu ranjen od krhotine granate, te da je poslije izlijecenja dosao na Obonjan i to ne samo kao covjek bez adrese, nego i kao covjek bez drzave. Zajedno s jos 130 drugih ljudi koji su dobili izgon iz Hrvatske zbog svog nelegalnog boravka, Glumac ceka svoju sudbinu na otoku skupljajuci cikove s kojima puni svoju lulicu. Sve je ionako dim na otoku desetak milja udaljenom od Sibenika gdje su otocani sa Zlarina znali ostavljati svoje iznemogle magarce da tamo crknu. Sad su tamo ostavljeni neki ljudi da zive. Uz azilante na otoku je i stotinjak izbjeglica.

Izmedju magarece proslosti i azilantsko-izbjeglicke sadasnjosti nenaseljeni otok je imao buducnost. Jos godine 1972. pocela je njegova izgradnja pod nazivom Otok mladosti. Posljednje sto je ostalo od bezbrizne izvidjacke mladosti je grafit "Robi i Lela '90". U njihovim paviljonima jos prije skoro godinu dana zivjelo je 1.500 ljudi. Svi nisu mogli pod cvrste objekte pa ih je mnogo bilo pod satorima. Cak i danas.

Stanovnici otoka su cudna mjesavina sudbina onih koji zele i onih koji ne zele iz Hrvatske. Izbjeglicama je pogled usmjeren ka zapadu, a azilanti - mahom iz BiH, Kosova, Srbije i Makedonije - ne zele ni pogledati na istok. No, neki ipak moraju kao Mujo Tahiri iz Kosovske Mitrovice i Tahir Sabani iz Tetova. Njima je namjenjen izgon - put trajektom iz Splita za Drac. Ovi putnici bez putovnice uzdaju se u razumijevanje Albanije, "maticne zemlje", kako kaze Mujo, kad je drzava u kojoj su rodjeni svojim razmnozavanjem od njih ucinila apartride. Raspad Jugoslavije zatekao ih je u Zagrebu - Mujo je radio kod privatnika, a Tahir je krajem 1991. pobjegao iz JNA u Samoboru. Pocetkom ove godine, s obzirom da im nije bila produzena dozvola boravka, zavrsili su u Dugom Selu, u barakama za azilante.

• Tamo je bio ocajan smjestaj - kaze Mujo Tahiri - Po petoro ljudi bilo je u maloj sobici. Unutra smo bili zakljucani svo vrijeme. Ja sam tamo bio 42 dana. Hodali smo jedino 15 minuta dok dodjemo do trpezarije i nista vise.

Zahvaljujuci nekim hrvatskim nezavisnim medijima, koji su "provalili" takav "smjestaj", oni su napustili Dugo Selo. Sad ce i Hrvatsku.

Nesto povoljnija situacija je azilantima iz Bosne i Hercegovine. Oni ne mogu biti izgnani s obzirom da je u njihovoj domovini rat, a poslije sest mjeseci azilantskog statusa mogu dobiti izbjeglicki. Ono sto im je teze jest to da mnogi u Hrvatskoj imaju obitelji, te da su neki i mirovinu zasluzili radeci za hrvatska poduzeca.

Na otoku je vec sest mjeseci covjek rodom iz Kotor Varosi, a od

1. godine stanovnik Pule. Sto ga je dovelo na Obonjan? - "Policija, hahaha. Zasto? Zato sto nisam pravio molbu za domovnicu, a imam osobnu iskaznicu iz Pule i tamo sam stalno prijavljen". - I sto sad? - "Valjda ima smeca, jedino tamo da me bace. Drugog izlaza nemam...".

Njegov supatnik i suputnik koji iz razumljivih razloga ne otkriva identite rodom je iz Doboja, u hrvatskim poduzecima ima 19 godina i 8 mjeseci radnog staza. - "Zena i djeca su mi u Zagrebu, ja tu. Nisam uzeo papire. Domovnicu dobijes i odmah na ratiste. Zato je nisam htio. Jer mi se ne ide u rat".

Razlika izmedju azilanata i izbjeglica je sto ovi drugi mogu slobodno u Sibenik. - Sad je, od mira izmedju Hrvata i Muslimana, lakse ici u grad - kaze Emin Alibegovic iz Urosevca kojeg je bosanski rat zatekao u Brckom. Azilanti u Sibenik mogu samo kod lijecnika, uz policijsku pratnju.

• "Tretiraju nas k'o izbjeglice, imamo hranu... spava nas i po trideset u paviljonu. Najteze je ipak sto se ne moze s otoka nikuda. Mozes ic' ljekaru pod nadzorom policije. To nekako covjeka ubija. Ja imam bolesne krvne sudove, a ne mogu podnijeti da me vodi policajac po gradu - kaze azilant iz Breze - Policija je dobra, sve je za desetku. Ja nisam kriv za rat. Dosao sam 89. godine raditi u Sibenik, Split, Sinj, Makarsku... i na kraju dodjes kao neprijatelj".

Mnogi od tih ljudi i dalje rade, na otoku. Tamo gdje su izvidjaci stali u mirnodopsko vrijeme oni nastavljaju u ratnom. Zidaju podzidove na otoku i za to dobiju konzerve i cigarete. Neki love i ribu i tako s "viskom vrijednosti" pokrecu zatvorenu "otocnu ekonomiju". Riba se mijenja za konzerve i cigarete, konzerve za cigarete, konzerve se odu prodati u Sibenik za novac (konzerva od pola kg mesa za 5.000 dinara), novac stigne na otok i obicno zavrsi u "kaficu" - pivo 5.000, rakija 3.000 dinara. Tako se prezivljava. Po "internim" cijenama na otoku komarca od kilograma ili dva proda se za bocu vina. I tako dalje, do daljnjeg...

Gdje je to "daljnje"? U Mostaru je mir, kanite li se vratiti?

• Nek' Alija i Tudjman u Mostar dodju da zive, a ja vise nikada. Jer za koga sam ratovao? - kaze Semsudin Puco, zvani Kennedy, proslog ljeta razalovani mostarski vojnik HOS-a - Mom je djetetu 12 godina, njoj treba buducnost, meni ne treba... A sto se tice Mostara... Molim boga da me primi Amerika ili Australija. Da mi je raditi, covjece... Da ostanem ziv, a ovo me ne interesira, ni primirje... Politika je jedno, a mi smo raja drugo.

Meho Budnjo iz Foce, osamdesetpetogodisnji starac, ima manje ambicija: Godine stegle, ako se netko ne pobrine za mene slabo cu proci... U razmisljanjima o kakvom starackom domu, starac pravi povijesne paralele: Ovaj rat je gori od onoga. Ja sam bio u hrvatskoj vojsci cetiri godine. Oni crni, najcrnji, znas... "Evo zore, evo dana" onda se pjevalo. E, pa sad, ovo je najcrnji rat. Drugog rata nije se klalo ovoliko, vojske su se ganjale. A partizani su bili najbolji u borbi u onome ratu, bili su najposteniji... Boga mi, pa eto... Treba sve pravo reci.

Meho Budnjo nije ni sanjao da ce zivjeti na otoku u paviljonima cija izgradnja je pocela 1972. godine u cast Dana borca i da ce bas tu po drugi put u zivotu ugledati more. I da ce ga gledati dugo, dugo, mozda do kraja.

Poslije kisa i zimskih bura, sumoviti otok na pocetku proljeca izgleda cak, putniku namjerniku, i privlacno: - Malo pecamo ribu, nadjemo se, rostiljamo ribu... Kad bi nas gledao netko sa strane rekao bi da je ovo godisnji odmor. Medjutim, ja bih svakome rekao da on dodje na ovaj godisnji odmor, a da ja ipak odem - kaze Emin Alibegovic, cija je dvogodisnja kcerkica prohodala na Otoku mladosti, pod satorom. Cinici bi rekli da ce sigurno uspjeti u zivotu. Sve iznad nule je uspjeh. Sudeci po njenom ocu ona nece ni u Brcko, ni u Urosevac. Australija je izgledna.

Senad Popara iz Hrasnice ima 14 godina, drustvo mu se razbjezalo, najvise u Dansku i Sjedinjene Americke Drzave. Vraca li se on u Hrasnicu? - Bih, ali nema uslova, nije sigurno, nema hrane. A kad se vrati? - Porastao sam, moji me nece poznat. Do povratka ide u skolu na otoku koja "izgleda kao normalna".

• Za mene nista ne znaci mir u Sarajevu i Mostaru, kad ja ne mogu u svoj grad - kaze Dajana Demirovic iz Bosanske Dubice. I ovoj samohranoj majci s dvoje djece usmjeren je pogled na Zapad. Nema nista "konkretno" ali je put u "trecu zemlju" izgledniji nego povratak u vlastitu. Za dvadesetogodisnje blizanke iz Peci Zyrafetu i Zyher Shalu koje je rat zatekao u Mostaru buducnost je izvjesnija. Idu u Englesku. Ne misle na Mostar. - Bilo bi nas strah vratiti se, da nam se opet isto ne dogodi - kaze Zyrafeta. A dogodilo im se da su 21. srpnja prosle godine protjerane s grupom od 500 Mostaraca potrpanih u osam autobusa, a da nisu ni znale gdje idu - jedino su znale da su potpisale da svojim izgoniteljima ostavljaju stan. Onda su se posve neocikivano nasle na dugom obonjanskom "ljetovanju". Pod njihovu fotografiju proslog ljeta "Feral Tribune" je napisao legendu: "Umjesto na modnim pistama - na otoku magaraca".

I ostali se nalaze na otoku umjesto u svom zivotu. Ovdje zive izmedju onoga sto je izvjesno bilo i neizvjesnog sto ih ceka. Vegetiraju u nadi. - Jedino nas to drzi da ne poludimo - kaze Semsudin Puco.

Na Obonjan iz Sibenika mozete stici i brodom "Muha". A zna se gdje "Muha" plovi...

GORAN VEZIC (AIM)