STRAH OD CIPRA

AIM, ZAGREB, 31.03.1994. Na novinarsko pitanje: sto se zapravo dogadja u ruskoj ambasadi u Zagrebu i kako teku pregovori, sef hrvatske delegacije Hrvoje Sarinic, koji se upravo vracao sa jos jedne konzultacije sa predsjednikom Tudjmanom, gdje se ovaj put, a bilo je to oko 19 sati, zadrzao svega desetak minuta, za razliku od jednog ranijeg "putovanja" na susjedno brdo kada je ostao puni sat, samo je rekao: zar vam nije dovoljan znak to sto sam nasmijan? Bio je to prvi signal da se nesto krece, ali kada je potom Vitalij Curkin saopcio da ga ne zanimaju napreci u pregovorima vec da ocekuje da dogovor bude i potpisan, bilo je potpuno jasno da ovaj put Rusi, Amerikanci i Evropljani nece dopustiti nikakva odlaganja i da ce i hrvatskoj i srpskoj strani gurnuti pera u ruke.

Tako je i bilo. Oko sest sati ujutro, nakon ukupno tridesetak sati pregovaranja stavljeni su potpisi na sporazum o prekidu neprijateljstava sto bi trebao stupiti na snagu 4. travnja. Uz pomoc 36 preciznih karata (omjer 1:50.000) odredjeno je kako ce se realizirati osnovna ideja o povlacenju pjesadije za jedan, minobacaca za 10 i teskog naoruzanja za 20 kilometara u dubinu teritorija koju drzi jedna ili druga strana. U taj prazan, demilitarizirani prostor uci ce jedinice UNPROFOR-a, zajedno sa hrvatskom i srpskom policijom, a kao osnovni kriterij razgranicenja uzeto je zateceno stanje. Osim, naravno, u onim slucajevima gdje to tehnicki nije moguce, ili gdje su obje strane dogovorno odstupile od tog osnovnog principa. Tako je, recimo, odluceno da u demilitarizirane zone udju i srpska sela Kasic, Islam Grcki i Smokovic, koja su osvojena u "akciji Maslenica", ali i hrvatsko Skabrnje koje Srbi vec dvije i pol godine drze pod svojom okupacijom. Hrvatske jedinice morat ce se povuci sa nekih dijelova Velebita, ali zato ne i sa Aerodroma Zemunik ili Peruce. Nisu jos poznati svi detalji, ali osnovna je namjera sporazuma, koji bi trebao biti proveden u roku od desetak dana, da se onemoguci bilo kakvo vojno djelovanje, pogotovo ono sto bi ovisilo o samovolji lokalnih zapovjednika.

Time je obavljena prva faza svjetskog plana o stvaranju trajnog mira u Hrvatskoj. Vec za 14 dana trebali bi poceti pregovori o ekonomskim pitanjima - prometnicama, vodi, telekomunikacijama, naftovodu, a za kraj ostavljeno je ono najteze: politicko rjesenje. No, vec sada, nakon ovog najlakseg dijela posla, jer su se i jedna i druga strana slozile da razaranja i ubijanja moraju prestati, pojavljuju se sumnje u iskrenost. Razlog tome su razliciti komentari zagrebackih potpisa. Naime, dok Sarinic i Slavko Degoricija uporno ponavljaju da je ovo pocetak procesa reintegracije "Krajine" u Hrvatsku, jer se uskoro ocekuje otvaranje auto-ceste i mnogih lokalnih cesta, te da se ni u kom slucaju ne radi o nekakvom crtanju "granica", iz Knina stizu drugaciji tonovi. Istina je da vodje "Krajine" moraju pomalo i lakirati ono sto su potpisali, ali disonantno od onoga sto tvrdi hrvatska vlast zvuci izjava kontraadmirala Dusana Rakica kako se Hrvatska odrekla nekih teritorija, ili da je ovim sporazumom konacno UNPROFOR stao i na krajinsku stranu, jer Hrvatska vise nece moci vrsiti agresiju na njen teritorij. Sve to govori da u politici nema tehnickih pitanja, jer poznato je, na primjer, da telefoni mogu proraditi ovog casa, samo je problem s kojim predbrojem, hrvatskim ili jugoslavenskim. Degoricija je optimist i misli da se ekonomska runda pregovora moze odraditi "na jednako ucinkovit nacin", ali i sam priznaje da je treca faza najteza. Njegov glavni adut da ce se ipak sve rijesiti za sest mjeseci, za koliko je produzen mandat UNPROFOR-a, su velike sile koje vise nece imati strpljenja ni volje da odugovlace. Da Srbi nisu spremni na politicko rjesenje - smatra ovaj hrvatski pregovarac - ne bi ni zapoceli pregovore, ali i on dvoji da li ce pritom biti nekih novih ucjena i da li ce Hrvatska morati (naravno, prije svega po medjunarodnom diktatu) dati Srbima nesto vise od onoga sto je sada zapisano u njenom Ustavu i Ustavnom zakonu kojim se odredjuju kotarevi Knin i Glina sa vecinskim srpskim stanovnistvom. I sam kaze da ce tu mozda biti nekih korekcija. Ali ono sto ne dolazi u obzir to je trgovina teritorijima, pa se izricito naglasava da ni Baranja, ni Prevlaka, koje su najcesce u igri, ni u kom slucaju nece biti prepustene u zamjenu za mir u kninskoj Krajini i Zapadnoj Slavoniji. Cak, stovise, Degoricija izjavljuje: prognanici ce se vratiti u Glinu, Petrinju, Vukovar jos tokom slijedecih sest mjeseci.

Kada se uzmu u obzir izjave Curkina, Galbrihta i drugih onda bi se moglo zakljuciti da je konacno odluceno da nema promjena granica, makar kad je Hrvatska u pitanju, jer oko Bosne i Hercegovine, te najkompliciranije zemlje na svijetu, a pokazala je to i Ustavovtvorna skupstina u Sarajevu, mnogo toga nije jasno. Ono sto se za sada ne zna je model koji ce svjetske sile nametnuti i Hrvatima i Srbima, osim da ce ista pravila vaziti za Srbe u Hrvatskoj, kao i za Albance na Kosovu. Moze zvucati apsurdno, ali lako se moze dogoditi da upravo Srbija, koja je izgleda vec otpisala "Krajinu", bude ta koja ce jos dublje zaglibiti u izdaju svoje kninske brace, ili ce se, mozda, sto takodjer nije nemoguce, odluciti sa samoamputaciju dijela Kosova kojeg je i tako vec davno izgubila i moze ga drzati samo vojnom silom. U jednom i drugom slucaju racun ce biti podnesen Milosevicu.

Najjaca opozicijska stranka HSLS nesto je stisala svoj ton nezadovoljstva, ali i dalje ponavlja svoje teze da do pregovora nije smjelo doci dok Srbija ne prizna Hrvatsku u njenim medjunarodno priznatim granicama, da se sa zlocincima ne pregovara, da se Hrvatska ponizila sto je srpskim pobunjenicima dopustila dolazak u Zagreb u cetnickim uniformama, ali sada je svemu tome dodala i strah od ciparskog sindroma.

Ne samo liberali, vec i predstavnici drugih stranaka, ali i brojni novinari skloni su misljenju da ce tih Degoricijinih sest mjeseci potrajati znatno duze i u ponasanju svjetskih sila ne vide dovoljnu garanciju za ostvarivanje cjelovite Hrvatske. Drazen Budisa zbog toga predlaze da se mirovne snage rasporede na granice Hrvatske, a ne da cuvaju "Krajinu", da se postupi na slican nacin kao i u Bosni i Hercegovini, to jest da se poniste rezultati etnickog ciscenja. Posto mandat UNPROFOR-a nije promijenjen, a kada mu je prije tri mjeseca produzavan mandat receno je da ce on konacno omoguciti povratak prognanika, sto do sada nije ucinjeno, ima i prijedloga da se oni sami odluce na povratak. Te njihove kolone trebale bi predvoditi svjetski uglednici, posebice nobelovci, sto bi bila garancija da nece biti krvoprolica i pucanja po nevinom narodu. Treba u svemu tome uzeti u obzir i stav Drugog sabora prognanika koji su prije desetak dana odlucili da je za njih 31. ozujka Dan "D", to jest da ce do tada sutjeti i trpjeti, a potom se poceti masovno vracati. Hrvatske ce vlasti imati mnogo problema sa svojim ogorcenim gradjanima kojima je dosta praznih obecanja.

Cak i visoki duznosnici HDZ-a, pa i sam Slavko Degoricija, kritiziraju vlast, to ce reci sami sebe, zbog toga sto ne postoji nikakav program povratka, jer uredi za povratak i obnovu nista ne rade, a nije nadjen nikakav nadomjestak za nekadasnje Ministarstvo obnove. Sve to samo ukazuje da se radi o izuzetno slozenom procesu, jer sto ce biti, recimo, sa onima koji sada stanuju u tudjim kucama, sto sa onima cije su kuce spaljene ili srusene? Konacno, tko ce i kako popraviti stetu takozvanog humanog preseljenja o cemu se prvi put javno i u jednom sluzbenom dokumentu, kojem je kumovala i Evropa, govorilo u Zenevi prije godinu i pol dana kada su Tudjman i Cosic potpisali prvi sporazum o normalizaciji hrvatsko-srpskih odnosa. Jedan cinik iz redova vladajuce stranke taj je "humanizam" nazvao humanim samoubojstvom, jer bolje je upucati se iz pistolja nego se objesiti. Manje boli. Hrvatska s punim pravom moze tvrditi da je zrtva agresije, ali tesko da ce se neki njeni potezi (a onda se zna i ime) ikada moci opravdati pred povjescu, ako to nekoga uopce u njegovom mesijanstvu smeta.

Posto je politicko rjesenje tek u naznakama, mada je sasvim sigurno da Knin nece biti glavni grad bilo kakve drzave, ali ce stupanj autonomije morati biti veci nego sto to sada Hrvatska nudi, pa ma koliko se ovdje sluzbeno demantiralo da ne dolazi u obzir bilo kakva federalizacija Hrvatske, neki drugi cinici se pitaju: Hoce li nakon te trece faze postojati i "Hrvatska van krajina" ili UZAH.

GOJKO MARINKOVIC