USAMLJENI MANOLIC

AIM, ZAGREB, 29.03.1994. Zadnjih dana hrvatski predsjednik Tudjman se u javnosti, pa i na sportskim natjecanjima, od tenisa do nogometa, pojavljuje obavezno u pratnji supruge Ankice te ponekad i s ponekim drugim clanom svoje obitelji. Ostali dio njegove pratnje cine drzavni funkcioneri koji protokolarno, uobicajeno u takvim prilikama, prate i druge sefove drzava. Ne tako davno bilo je drukcije. Dulje vrijeme nakon prvih visestranackih izbora na kojima su Tudjman i HDZ pobijedili i preuzeli vlast, u slicnim prilikama, pogotovo na nogometnim utakmicama, hrvatski se predsjednik pojavljivao u sirem krugu svojih najblizih stranackih i drzavnih suradnika. I na taj se nacin prezentiralo zajednicarstvo Hrvatske demokratske zajednice. Vremenom se taj krug njegovih suradnika s kojima je dijelio zadovoljstvo promatranja sportskih utakmica suzavao i takvo pojavljivanje s Tudjmanom u javnosti postalo je pokazatelj tko i kako medju funkcionerima stoji na drzavnoj i stranackoj hijerarhijskoj ljestvici. Tako su, primjerice, cak i strani novinari uocili da se u takvim prilikama u proteklih godinu dana s Tudjmanom najcesce vidjao ministar obrane Gojko Susak iz cega su zakljucivali da je po politickom utjecaju postao drugi covjek Hrvatske. Uvodjenje supruge Ankice u tu vrstu politickog rituala moze se stoga iscitavati kao definitivno Tudjmanovo ustolicavanje za neprikosnovenog drzavnog poglavara iza kojega dugo, dugo po utjecaju nema nikoga i koji u maniri apsolutnog monarha moze u cjelini strukture vlasti potezom pera nekoga ili promovirati ili demisionirati.

Smjenjivanje Josipa Manolica sa svih stranackih funkcija, te pokusaj ekspresnog njegovog uklanjanja s funkcije predsjednika Zupanijskog doma Sabora, kruna je procesa u kojem je predsjednik Tudjman postao ne samo prvi kadrovik Hrvatske nego i mjerilo podobnosti politickih, drzavnih pa i drugih hrvatskih kadrova. Naime, odnos prema Tudjmanovoj politici, ili onoj kojoj se on priklanja i podrzava je, pogotovo javno izjasnjavanje o njima, kljucni je kriterij za hod po hijerarhiji vlasti u Hrvatskoj. Ne cudi stoga sto sve cesce cak i najvisi drzavni funkcioneri svoje javne istupe zapocinju "zaklinjanjem" u politiku predsjednika i isticanjem njegove kljucne uloge u kreiranju i realizaciji cjeline hrvatske politike. Pa tako i ministar vanjskih poslova Mate Granic, uvodno informirajuci saborske zastupnike o washingtonskom sporazumu, odmah je na pocetku istakao povijesni znacaj potpisivanja tog sporazuma, ali i da Tudjmanov posjet Americi i UN te razgovori s Billom Clintonom i Butrosom Galijem i clanovima Vijeca sigurnosti "nedvojbeno znace dosad najvisu potvrdu mjesta i uloge RH u medjunarodnim razmjerima".

S druge strane, Josip Manolic u zadnjim svojim istupima to nije postivao. Stovise, "drznuo" se cak da javno ospori dijelove Tudjmanove politike. Pojasnjavajuci na konferenciji za novinare odluku Predsjednistva HDZ-a o Manolicevom smjenjivanju, glavni tajnik HDZ-a i predstojnik Ureda predsjednika Tudjmana, Jure Radic, medju ostalim je, prema "Vjesniku", upravo istakao da je "na postavljeno pitanje prihvaca li politiku HDZ-a i predsjednika Tudjmana, Manolic odgovorio negativno. Precizirajuci da je bilo i nekoliko izjava u novinama koje su u direktnoj suprotnosti s politikom HDZ, a jedna od takvih je i ona u Feral Tribuneu, koja se odnosi na politiku prema Bosni, a negativno se izrazio i o funkcioniranju pravne drzave, smatrajuci da je krivac za to politika HDZ-a". I sam Manolic je posve precizan kada u intervjuu "Novom listu" tumaci razloge svojeg smjenjivanja: "To je potpuno u skladu s politikom koju vodi predsjednik Tudjman. Moja se politicka stajalista ne poklapaju s njegovima i to kako na pitanju hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, tako i na pitanjima funkcioniranja pravne drzave i nacina vodjenja stranke. Ta tri pitanja dominiraju u mojem neslaganju s Tudjmanovom politikom, a to je ujedno razlog zbog kojeg stranka pokrece te disciplinske i administrativne postupke prema meni". Jos ranije, u intervjuu "Feral Tribunu" koji je i bio povod da se pokrene kaznena ekspedicija protiv njega, Manolic je jos jasniji: "Nisam pristalica da 'losi momci' utjecu na politicare. Politicar mora biti barem toliko samostalan da bira savjetnike. Mislim da predsjednik Tudjman sebi bira bas takve savjetnike i takve ljude koji odgovaraju i njegovim potezima i u cijelosti njegovoj koncepciji rjesavanja problema".

Da Tudjman vise nece hadezeovim frakcijama tolerirati politicke poteze van onih okvira koje on definira kao gabarite stranacke politike najrjecitije je proteklih dana pokazalo Manolicevo smjenjivanje, ali ne samo ono. Naime, istodobno se, istina ne tako medijski zamjetno, dogodilo i discipliniranje hadezeovog Kluba zastupnika u Zastupnickom domu Sabora. Taj je Klub pod dirigenstkom palicom Ivana Milasa, upravo onog dana kada se Tudjman vracao iz Washingtona, gotovo jednoglasno odbacio prijedlog Vlade o denacionalizaciji stanova i njihovom povratu bivsim vlasnicima. Kako je Tudjman nedavno na sjednici Sredisnjeg odbora HDZ-a stao iza Valenticeve vlade, trazeci to isto i od svih ostalih hadezeovaca, ovakav potez Kluba zastupnika HDZ-a, koji je djonom isao na Vladu, jednostavno nije mogao proci. Tako da je uslijedila brzopotezna promjena odluke hadezeovog kluba zastupnika i pored toga sto je njegov predsjednik Milas vec javno konstatirao da ce vladin prijedlog i prije dolaska u saborsku proceduru biti izmjenjen. I, iako to jos nije jasno receno, po svoj prilici i Milas nece jos dugo ostati predsjednikom Kluba zastupnika. Zamjenit ce ga, cini se, Drago Krpina, koji je naprasno razrjesen duznosti nacelnika Politicke uprave u Ministarstvu obrane i ponovno aktiviran kao saborski zastupnik. Svojim vec iskazanim osobinama poslusnog stranackog aparatcika koji dosljedno provodi politiku vrha stranke i drzave, Krpina je upravo osoba kakvu Tudjman u ovom trenutku treba u Saboru. Pogotovo nakon obracuna s Manolicem, koji ce gotovo je sigurno produbiti jaz medju hadezeovim saborskim zastupnicima. A ako Tudjman nastavi s uklanjanjem onih koji misle i djeluju isto ili slicno Manolicu, prije svih odnosi se to na predsjednika Sabora Stipu Mesica, Krpina ce biti pri ruci, spreman da uskoci u njegovu fotelju.

Da osnovni razlog Manolicevog uklanjanja lezi u njegovom "udaru" na Tudjmana i pokusaju da ga se natjera da se definitivno odrekne svih drugih varijanti politike prema Bosni i prigrli samo ovu koja se sada iskazala u washingtonskom sporazumu, ukazuje i sam trenutak njegovog smjenjivanja. Naime, i Manolic sam i pojedini glasovi iz opozicije, istina zacudjujuce rijetki i slabasni, ukazuju da njegovo smjenjivanje u trenutku kada se potpisivanjem washingtonskog sporazuma na neki nacin prihvatila politika prema Bosni koju je on svo vrijeme zagovarao, namecu pitanje da li to znaci zabijanje noza u ledja hrvatsko-muslimanskom sporazumu. A to onda nece bas razveseliti medjunarodne sponzore washingtonskog sporazuma. U najmanju ruku ucinit ce ih sumnjicavima i obazrivima prema Hrvatskoj. Cini se, medjutim, da stvari nisu tako crno- bijele. Braneci tvrdnju da je i washingtonski sporazum dio kontinuiteta Tudjmanove politike prema Bosni, ministar Granic je u Saboru istakao da je ta politika citavo vrijeme imala dvije varijante: jednu, koja je do sada bila na djelu a iskazivala se u konstituiranju Hrvatske Republike Herceg-Bosne i koja je isla na konstituiranje BiH kao unije tri nacionalne drzave te u konacnici i na njenu eventualnu podjelu; i drugu, koja uspostavlja cvrscu BH drzavnu zajednicu, istina kantoniziranu prvenstveno po etnickom principu u kojoj ce se, po hrvatskom pristupu, takodjer jasno definirati i osigurati i nacionalni teritorij.

Manolic je svojim javnim zahtjevom za smjenjivanjem ministra obrane Gojka Suska, a vjerojatno i drugih perjanica zagovaranja i prakticnog provodjenja prve varijante politike prema Bosni, zapravo od Tudjmana zahtjevao da se definitivno i sam odrekne upravo te varijante i do kraja okrene provodjenju washingtonskog sporazuma. I dok je to cinio unutar HDZ-a, Tudjman je to tolerirao, iako i to vjerojatno nevoljko. Javni pritisak, medjutim, niti je htio, ali po svoj prilici, niti mogao dozvoliti. Naime, osim sto je Manolic dozvolio sebi da pokusa u javnosti uzdrmati Tudjmanove pozicije sto general ocito ne prasta ni svojim najblizim suradnicima, Tudjman vjerojatno ne zeli niti ostati samo s jednom kartom u ruci u konacnom krojenju sudbine Bosne i Hercegovine. Upravo je i u utorak, u razgovoru sa skupinom americkih novinara, ponovo istakao da "ne bi bilo ni washingtonskog sporazuma da nije bilo Hrvatske Republike Herceg- Bosne koja je stitila interese Hrvata u BiH". I kao sto je do sada paralelno razvijao dvije opcije hrvatske politike prema Bosni, tako ce biti i ubuduce. S time da ce sada u prvom planu biti opcija kantonizirane BiH pri cemu ce se pokusati da kantoni i njihova nacionalna vijeca sacuvaju sto vise obiljezja i ovlasti Hrvatske Republike Herceg-Bosne, koja ce u procesu prakticne razrade washingtonskog sporazuma, sto tesko da ce proci bez "natezanja" oko mnogih pitanja s Bosnjacima-Muslimanima, kao rezervna karta ostati da traje. S jedne strane, kao pritisak na drugu stranu da i ona bude fleksibilnija, a s druge, da se za svaki slucaj nadje pri ruci ako washingtonski sporazum propadne.

U svemu je zanimljivo je da je takvo Tudjmanovo opredjeljenje na najveci otpor naislo unutar samog HDZ-a. Josip Manolic ga je prenio i u javnost. Njegovi istomisljenici nisu krenuli za njim, ocito splaseni njegovom sudbinom i brzopoteznom smjenom sa svih istaknutijih stranackih i drzavnih duznosti. Ali, iznenadjujuce je da ga je i opozicija u tom njegovom pokusaju da "pritisne" Tudjmana do kraja mlako podrzala. Prakticno se zadovoljivsi tek papagajskim ponavljanjem kako je ona od pocetka zagovarala politiku prema Bosni slicnu ovoj koja je sada uoblicena u washingtonskom sporazumu. Time se, zapravo, slozila s Tudjmanovim opredjeljenjem da i dalje u rezervi drzi varijantu Herceg-Bosne i trodiobe BiH. Drazen Budisa ce, tako, objasnjavati da liberali kao najjaca opozicijska stranka, moraju voditi racuna i o tome da radikalna promjena i smjenjivanje kadrova koji su uspostavili Herceg-Bosnu ne bi kod hercegovackih Hrvata rezultirala osjecajem napustenosti i obnavljanjem frustracija koje su se u njima iznjedrile nakon 1945. godine.

Kako se god okrene i obrne, i gotovo sve opozicijske stranke zapravo su se pomirile i slozile sa politikom prema Bosni u kojoj je jedan od glavnih, ako ne i najvazniji cilj borba za teritorij i teritorjalno razgranicenje. U ovoj ili onoj varijanti. S time da je opozicija, do sada i sada, inzistirala na saveznistvu sa Muslimanima i zajednickoj obrani teritorija od srpskog prisizanja, cemu se sada i Tudjman, i pod medjunarodnim pritiskom, priklonio. Ali je i on, a pogotovo njegova stranacka desnica, sklon i samostalnom hrvatskom grabljenju BH teritorija. Zato se Vice Vukojevic vara kada opoziciji dobacuje da nikada nije zagovarala bitku za teritorij u Bosni, dok je HDZ "respektirao realitet i bas zato smo dosli u Washington kao ugovorna strana". Po mlakoj podrsci Manolicu, bjezeci u objasnjenja kako se radi o unutarhaedezovskom stranackom sukobu, koji se nje bas i ne tice, i opozicija je izbjegla da Tudjmana do kraja pritisne kako bi se do kraja opredjelio i odustao od rezervne bosanske varijante. Osim sto time ukazuje da je i njoj na pameti dio hrvatskog teritorijalnog kolaca u Bosni, i ona, vjerojatno, respektira cinjenicu da i druga strana, Bosnjaci-Muslimani, nece bas previse birati sredstva u ozivotvorenju svojeg vidjenja washingtonskog sporazuma.

Osim toga, Tudjmanov obracun sa Manolicem, zapravo odgovara opoziciji. Jer, to sto je hrvatski predsjednik pokazao da se ni najmanje nece ustrucavati u obracunu sa svima koji mu se suprotstave, pa makar se radilo i o onima koji su jos u ilegali zajedno s njim stvarali HDZ, te mnogo toga ucinili da osvoji vlast, itekako ce uzdrmati hadezeovske redove. U najmanju ruku ce i kod najistaknutijih clanova i celnika HDZ-a izazvati rezerviranost prema slijepom pracenju predsjednika Tudjmana. Kako se i on sam, tragom svoje sklonosti da generalskom manirom vodi stranku i drzavu, sve vise osamljuje, pa i kao monarh zatvara u krug svoje obitelji, HDZ tesko da ce vise biti poput rijeke, koja prateci maticu, nosi sve pred sobom na hrvatskoj politickoj sceni. A to onda itekako povecava sanse opozicije na slijedecem izborima koji se neumitno priblizavaju.

ZORAN DASKALOVIC