STO SE ZBIVALO U RUSKOJ AMBASADI?

AIM, ZAGREB, 24.03.1994. Uzalud je u utorak poveca grupa domacih i stranih novinara opsjedala zgradu ruske ambasade u zagrebackoj Bosanskoj 44 (ima li i tu neke simbolike?), jer ni nakon 14 sati cekanja nisu uspjeli saznati sto se zapravo dogadjalo iza debelo zakracunatih vrata i zasto je pregovaranje predstavnika hrvatskih vlasti i Srba s okupiranih podrucja, oliti "Srpske Krajine", prekinuto i nastavak najavljen za sedam dana. O tajnovitosti razgovora ilustrativno govori i podatak da neke hrvatske novine nisu cak uspjele saznati ni tko je Dusan Rakic, sef srpske delegacije, da bi ga tek naknadno desifrirali kao bivseg (?) kontraadmirala JNA i sadasnjeg ministra obrane kninske "drzave". Iz prvih saopcenja za javnost saznalo se tek ono sto se znalo i ranije da je glavna tema: prekid vatre, a da su pregovori bili "tvrdi" jer nijedna strana nije odstupila od svojih pocetnih pozicija. A one su poznate: Hrvatska zeli vratiti jurisdikciju nad UNPA zonama, a krajisnici uporno na to ne pristaju i traze da im se prizna status susjedne drzave. Uostalom nije li i Mile Martic svoj eventualni dolazak u Zagreb uvjetovao prisutnoscu hrvatskog predsjednika Tudjmana?

Ali nakon brojnih razgovora, kako sa predstavnicima vlasti i HDZ, tako i opozicije, pa i samih sudionika pregovora ipak se moze rekonstruirati sto je zapravo bilo "na stolu" i sto je osnovna ideja rusko-americkog prijedloga, jer ne treba zaboraviti da su na celu sjedili predstavnici medjunarodne konferencije o bivsoj Jugoslaviji ambasadori Geert Ahrens i Kai Eide, a da su pravi moderatori zapravo bili Vitalij Curkin i Peter Galbraith. Slavko Degoricija koji je ucestvovao vec u mnogim pregovorima sa srpskom stranom, tako je u Vjesniku izjavio da se razgovaralo u vrlo pozitivnoj i tolerantnoj atmosferi i to prije svega o prekidu vatre i vojnim kartama. A onda precizirao da su to karte u koje su ucrtane bojisnice i da se na osnovu njih htjelo precizirati kako razdvojiti suceljene snage.

Treba - kaze Degoricija - razdvojiti snage na takvu udaljenost da se vise ne moze vojno djelovati, sto znaci da vojno djelovanje ne bi ovisilo o necijoj volji ili pojedinim zapovjednicima. Naprosto, oruzje se ne bi moglo upotrijebiti zbog daljine dometa. Osim toga, razgovaralo se i o razmjestaju pjesadije, takodjer dovoljno daleko da se onemoguci vojno djelovanje. Tako bi se stvorio prazan prostor u kojem bi se nalazile snage UNPROFOR-a, koje bi trebale omoguciti povratak ljudi u naselja tih zona. To je prva pretpostavka za drugu fazu razgovora, za politicke razgovore.

Upravo iz ove posljednje Degoricijine recenice moze se naslutiti sustina plana. Dakle, na Hrvatsku je primijenjen nesto drugaciji model od onoga koji je "upalio" u hrvatsko-muslimanskom sukobu. Naime, kako nam je potvrdio jedan visoki funkcionar radi se zapravo o prvoj fazi u kojoj ce biti provedena demilitarizacija "granicnog podrucja", na slican nacin kako je to ucinjeno sa Sarajevom, ili sa muslimanskim i hrvatskim oruzjem. Konkretno to znaci da ce obje sukobljene strane morati povuci svoje tesko naoruzanje za 20 kilometara u dubinu svog teritorija, sto ni za Krajinu, ni za Hrvatsku nije uvijek moguce, niti tako jednostavno. Jer, kako je to uostalom objasnio i Rakic, nije na svim "granicama" ista situacija. Ponegdje se na rubovima nalaze veliki gradovi ili sela, znacajni industrijski objekti, rudnici ili izvori nafte. Uzmimo naprimjer Zadar i njegovo zaledje, posebice Velebita i podrucje oko Maslenice. Povlacenje teskog naoruzanja i pjesadije znacilo bi zapravo povlacenje bukvalno u more. Slican je problem i sa Karlovcem, gjde se "granica" nalazi u samom gradu. Ili Krajina tesko moze pristati da napusti ona podrucja gdje sada nesmetano eksploatira naftne izvore. To je zapravo sustinski razlog zasto je uzet time aut, koji ce biti iskoristen da sve tri strane u pregovorima dodju do kompromisnih rjesenja.

Pritom se odmah namece pitanje: a zasto se i pored pregovora i dalje vode borbe? Nesto od toga dao je naslutiti Degoricija rekavsi da se radi o provokacijama pojedinih srpskih zapovjednika. Ali po tonu i nacinu na koji je predsjednik Tudjman govorio nakon povratka iz Amerike cini se da ni hrvatska strana nije nevina. "Lako je biti ratoboran. I kada sam krenuo u SAD imali smo jedanaest mrtvih. Necemo se zbog necije ludosti igrati zivotima. Politika se, osim srcem, vodi i razumom. S protivnicima se razgovara jer moramo izaci iz sukoba, i to nije nasa slabost, vec jakost, to je posljedica opcih medjunarodnih okolnosti. Razgovarat cemo dok je potrebno i dok mozemo, ali ne odricemo se krajnjih sredstava ako razgovori ne uspijeu. No, tada moramo imati potporu medjunarodnih cimbenika".

Ovaj prvi dio odnosi se na tajanstvenost oko sukoba na lickom ratistu i direktna su potvrda da su oni bili zestoki, a po nekim informacijama objavljenim cak i u hrvatskoj stampi broj zrtava bio je i veci. Ali istodobno opovrgavaju se i neke kalkulacije kako je time Hrvatska zeljela isprobati svoju snagu. Ljut Tudjmanov ton, a poznato je da on ne zna sakriti svoja raspolozenja, ocit je dokaz da se radilo o samovolji nekih hrvatskih lokalnih zapovjednika. Drugi dio Tudjmanova citata direktno se vezi na raspolozenje i ponasanje jednog dijela ne tako nevazne hrvatske javnosti oko dolaska "ratnih zlocinaca i cetnika" u Zagreb gdje su paradirali u vojnim uniformama. "Dosta nam je ponizenja", "Kninsku bandu u Djordjicevu" (zatvor), "S koljacima nema ni razgovora ni oprosta" - samo su neke parole sto su bile ispisane na transparentima demonstranta (nekoliko stotina) na Trgu Francuske Republike na dan dolaska Kninjana u Zagreb. Organizator tog protesta bila je skupina gradjana "Libertas", a vodio ga je dr. Zvonimir Separovic kontraverzna figura hrvatskog politickog zivota, jedno vrijeme cak i Tudjmanov ministar vanjskih poslova. Za pregovore u ruskoj ambasadi on kaze da su "politicki mulj i blato" i da je to "jako opasno za Hrvatsku", da se radi o "ruskom mjesanju u hrvatske unutrasnje stvari". Nismo protiv mira, ali niti za mir po svaku cijenu, nismo za ruski diktat - uzvikivao je Separovic, koji je "protestnu notu" odnio i u rusku ambasadu, a u srijedu kad je zapocelo zasjedanje Sabora organizirao i demonstracije na Radicevom trgu i trazio prijem kod Stipe Mesica.

No, dok je po opcoj ocjeni Separovicu, kao uostalom i u cijeloj njegovoj politicko-znanstvenoj karijeri prije svega do publiciteta, mnogi se pitaju sto je tamo radio i zasto je govorio Bozo Kovacevic, glavni tajnik najvece opozicione stranke HSLS. To zbunjuje, jer je stav liberala bio da se oko Krajine nema sto razgovarati s Beogradom, vec da je to unutrasnje hrvatsko pitanje. Kovacevic se jos vise upetljao u nedorecenost svog ponasanja kada je na pitanje zasto je to ucinio odgovorio: "Srbija mora najprije priznati Hrvatsku u njenim granicama pa cemo onda pregovarati". On tu svoju tezu izvlaci iz notorne cinjenice da je Martic tek Milosevicev povjerenik za Krajinu, ali nije li ipak nelogicno da se unutrasnje politicka pitanja rjesavaju u Beogradu i da li ljudi koji su se eksponirali u ovoj akcija, a treba razumjeti ogorcenost, znaju sto je alternativa. Samo je jedna: rat. Ima i onih koji to ne skrivaju, jer procjenjuju kako su i Rusi i Srbi slabi. A o kojoj kolicini zbunjenosti se radi govori i podatak da ni sam Drazen Budisa nije znao sto smjera njegov tajnik, a da bi potom u novinama izaslo saopcenje liberala sa Kovacevicevim tezama.

Pregovorima je nezadovoljno i vodjstvo Srpske narodne stranke, ciji predsjednik Milan Djukic ne prihvaca sluzbeni termin "politicki predstravnici Srba", jer "sto je sa Srbima koji zive na slobodnom dijelu Hrvatske?". Po njemu trebalo je kao i u slucaju Bosne i Hercegovine najprije poci od politickog rjesenja, ili barem pregovore o vojnim pitanjima voditi paralelno, s tim da bi i njegova stranka trebala biti ukljucena. On i dalje inzistira na tezi da Srbi nisu nacionalna manjina i da oni na to nece nikada pristati, te rjesenje vidi u nekom vidu politicke autonomije, ali i u promjeni sadasnjeg hrvatskog zakonodavstva koja ce i Srbima izvan kotareva Knin i Glina garantirati puna nacionalna prava.

Sve se ovo zbiva u prilicno vrucoj atmosferi koja se moze osjetiti i u Saboru, gdje mnogi novinari pokusavaju saznati sto ce biti s Josipom Manolicem koji je nedavno prvi puta otvoreno napao Tudjmana, a ovaj mu odgovorio da je politikant, kakva je sudbina Gojka Suska ciju je smjenu Manolic zatrazio, a Tudjman izjavio da on uziva njevogu punu podrsku, da li ce se Tudjman ipak odluciti na smjenu Stipe Mesica, pa sve dotle kakva je sudbina sadasnje vlade ciji je predsjednik Nikica Valentic vec navodno dao ostavku, a potom je na Tudjmanov zahtjev ipak povukao.

Ako bi se u jednoj recenici opisalo stanje u Hrvatskoj, onda bi ona glasila: zbunjenost i apatija u narodu, a nastavak politickih sukoba unutar HDZ-a kojeg ostro napada opozicija, koja je jednako tako podjeljena i posvadjana. Parafrazirajuci onu tako mudru recenicu iz filma "Kad cujes zvona": "Puno tri boga na ovako malo zemlje", moglo bi se reci: Mnogo mira za ovako malo vremena.

GOJKO MARINKOVIC