NA REDU SU ZAGREB I KNIN

AIM,ZAGREB,20.03.1994. Kada je u Zenevi 19. sijecnja potpisana deklaracija kojom su se Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija "suglasile da pristupe normalizaciji medjusobnih odnosa", a to isto ucinile Herceg-Bosna i Republika Srpska, hrvatski je predsjednik Tudjman to proglasio najvaznijim dokumentom nakon Rezolucije 871 Vijeca sigurnosti UN. "To je priznanje suverene Hrvatske" - uzviknuo je ushiceni Tudjman, dodavsi da su zenevski potpisi takodjer "mogucnost za ukljucivanje UNPA zona u ustavnopravni poredak Hrvatske na miran nacin".

Dio opozicije, ali i vladajuce stranke, smatrao je da se radi o kapitulanstvu, jer je "nedopustivo razgovarati sa ratnim zlocincima", a otvoreno se govorilo da se radi o ruskoj "kasi". Prigovaralo se Tudjmanu da zapravo samo nastavlja svoju politiku, zapocetu jos 1990. godine na tajnim pregovorima u Karadjordjevu, kada je navodno prvi puta razgovarano o srpsko-hrvatskoj podjeli Bosne i Hercegovine. Istina, nije se spominjao sporazum Cvetkovic-Macek, ali bilo je jasno da je Zeneva rezultat onog politickog misljenja da dva najveca naroda drze kljuceve rata i mira, sto Tudjman uostalom nikada nije ni skrivao. Hrvatski je predsjednik i tada tvrdio da Zeneva nije uperena protiv "trece strane", ali se istodobno nastavljao krvavi rat izmedju Hrvata i Muslimana, a iz Knina su stizale izjave kako nisu zabrinuti jer se "ne narusava integritet i suverenitet Republike Srpske Krajine". U medjuvremenu Hrvatska je imenovala svog sefa ureda u Beogradu dr. Zvonimira Markovica, koji je bio poznat jos od ranije, iz vremena Tudjman-Cosicevog potpisa, a Beograd je nakon dugo oklijevanja odgovorio sitnom provokacijom sa nekadasnjim direktorom Zagrebacke televizije, rodjenim Kninjaninom i nekadasnjim hrvatskim gradjaninom Veljkom Knezevicem. Sve je to dodavalo ulje na vatru i raspirivalo strasti i bilo povod za pitanje: Misli li to Beograd ozbiljno, ili Milosevic jos jednom testira zivce hrvatskoj strani? Bilo je i onih koji su Knezevicev povratak u Zagreb tumacili kao implicitno priznavanje "Krajine", kao sto je vec direktno ucinjeno sa Republikom Srpskom, ali po onoj "svakog cuda tri dana dosta" Knezevic nije proglasen personom non grata i jos jednom je prihvacena Miloseviceva igra kao nesto sto je normalno, jer je ocjenjeno da se radi o jos jednom blefu i pokusaju kupovine necega cega vise nema - vremena.

Hrvatski ured u Beogradu i jugoslavenski biro u Zagrebu trebali su biti otvoreni 15. veljace, trebalo je hitno uspostaviti telefonske linije, poceti sa otvaranjem saobracajnica, posebice auto-puta "Bratstva i jedinstva", ali nista se od toga nije dogodilo. Istina, ministar vanjskih poslova Hrvatske Granic i potpredsjednik jugoslavenske vlade Simic sastali su se 12. veljace u Zagrebu i to je bilo sve. Uzvratni posjet stalno je odgadjan, a potom su izbile nesuglasice oko toga koji ce predbroj imati krajinski telefoni, da li 381 ili 385, gdje ce stajati tabla s natpisom Hrvatska, zasto je "Krajina" ukljucena u monetarni sistem SR Jugoslavije... Dakle, ono kljucno zbog cega je deklaracija potpisana - povratak okupiranih teritorija u hrvatske AVNOJ-evske granice - i pored beogradskih obecanja da je to unutrasnji hrvatski problem nije se vidjelo ni u naznakama.

A onda je doslo do onog "kopernikanskog obrata", do americkog plana o prestanku rata, do hrvatsko-muslimanskog mira, pa onda i saveza sa svim onim popratnim federacijama i konfederacijama, koji opet nije usmjeren protiv "trece strane". Clinton je Tudjmana i Izetbegovica "priveo" u Washington i gurnuo im pera u ruke da bi svojim potpisima dokazali "dosljednost i principijelnost". Srpska je strana u tome vidjela obnovu ratnog saveza, a mediji su se poceli baviti nagadjanjima: radi li se zapravo o pokusaju obnove Jugoslavije, nije li to mozda definitivno ostvarivanje Jalte i cija je to zapravo pobjeda?

Jalta, Jalta - kao papagaji su ponavljali politicari i novinari, a sve to temeljeci na jednom sitnom podatku: ruski bataljun, koji je uz pecenje volova i narodno veselje (dokle ce Srbi od svojih poraza praviti mitove?) stigao na Pale. A pri tom nitko kao da nije zelio primjetiti da NATO u nekoliko kljucnih navrata nije intervenirao u "Zapadnoj Jugoslaviji", da nakon rusenja cetiri "Galeba", sto su poletila iz Udbine, nije uopce reagirao na napade na Bihac, Maglaj, ili pokusaj obaranja spanjolskog aviona. Nije cak najavio da ce "pod svoje" uzeti UNPA-zone ili pak Hrvatsku, gdje su obnovljeni ratni sukobi i to ne bezazlenih razmjera. Ali zato je Amerika vec davno osigurala u "Istocnoj Jugoslaviji" ogroman nosac aviona usred Balkana, a zove se Makedonija. Kakva je to Jalta u kojoj se jasno naznacuje da se nece odustati od zahtjeva za postovanjem ljudskih i nacionalnih prava na Kosovu, Sandzaku, Vojvodini, Albanija davno pobjegla od ruskog utjecaja, a Rusija se ozbiljno priprema da bez ikakvih posebnih uvjeta pristupi "Partnerstvu za mir"? Bit ce ipak da se radi o necem, sto istina ima miris starih podjela utjecaja, sasvim novom u svjetskoj politici - americko-ruskom dogovoru na djelu. Strah od Zirinovskog, bez obzira koliko on bio u pocetku proizvod Jeljcinove vizije novog ruskog imperija, koji je i najgorljivije protivnike obnove SSSR-a, kao sto je Gruzija, prisilio na povratak u ZND, podjednako je velik i u Moskvi i u Washingtonu, da bi Clinton sebi dopustio luksuz da Rusiju baci na koljena. Nije li pametnije da je vrati na svjetsku politicku scenu kao bukvalnog partnera za mir, cime ce pokusati onemoguciti "dogadjanje naroda", koje ne bi ugrozilo tamo neki balkancic, vec svijet?

U trenutku kada se izmedju "Krajine" i Hrvatske vode ponovo zestoke borbe, kada se zapravo i ne zna sto se zbiva na lickom ratistu, kada se tek po broju osmrtnica u novinama moze naslutiti broj poginulih, kada granate ponovo padaju po Zupanji, Maslenickom mostu i cijelom zadarskom zaledju, kada ni Hrvatska vojska ne ostaje duzna, kada se zna tko je i zasto obnovio rat i kome on odgovara, dolaze ponovo na red Rusi.

Za 22. ozujka u ruskoj ambasadi u Zagrebu zakazan je sastanak izmedju (o Boze kako li to nazvati?) predstavnika Republike Hrvatske i Republike Srpske Krajine na kojem ce se pregovarati o prekidu svih neprijateljstava. Bilo je u pocetku najava, a tako su to javile i neke svjetske agencije, da ce u Zagreb doputovati i sam Martic. No, on je to uvjetovao prisutnoscu Tudjmana, jer sef drzave moze razgovarati samo sa sefom drzave, ali u hrvatskim medijima pojavilo se i upozorenje kako bivsi sibenski saobracajac ne moze u Zagreb jer je od hrvatskih sudova pravomocno osudjen kao ratni zlocinac. Za sada se zna da ce na celu delegacije hrvatske biti Hrvoje Sarinic, sef predsjednikova ureda za nacionalnu sigurnost, a sa krajinske general Mile Novakovic. Neki pitaju zasto Sarinic, a ne Susak, pa kalkuliraju nije li to uvod u njegov odlazak. Ali ono sto je pri tom od posebne vaznosti, a cini se tek kao detalj koji mnogima promice, je da ce tom sastanku vjerojatno prisustvovati i predstavnik SAD. U tom "malom detalju", kao i u cinjenici da na relaciji Zagreb- Beograd nije putovao samo Curkin, ciju je izjavu o tome kako Krajina nece biti integralni dio Hrvatske "Vjesnik" krstio: "Brzi jezik od pameti", vec i Redman, treba citati kao zajednicki napor za okoncanjem rata na bivsem YU-prostoru. Eventualno potpisivanje nekavog sporazuma u Zagrebu, u sto sada ne bi trebalo sumnjati jer protektorat nad Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom neminovno se i neopozivo siri i na Srbiju, pa nece samo Tudjman i Izetbegovic plestai kako svijet hoce, vec ce se i Milosevic morati prilagoditi novoj muzici, bio bi konacno pravi uvod u prave pregovore. Curkin pritom nije tako direktan kao, recimo, americki ambasador u Hrvatskoj Galbraith da ce sankcije ostati na snazi sve dok se "krajine" ne vrate pod hrvatsku jurisdikciju, ali nije li zenevski sporazum, zajedno sa rezolucijama UN, zapravo i rusko priznavanje hrvatskih granica?

Zato i u ovom slucaju treba ocekivati neku varijantu hrvatsko- muslimanskog sporazuma, u kojem ce i jedna i druga strana, jer kako do sporazuma inace doci nego kompromisom, morati odstupiti od nekih svojih cvrstih i tvrdih stavova. Martic ce morati prestati sanjati o nekakvoj samostalnoj drzavi, a Tudjman ce biti prisiljen na dodatne ustupke, kako bi on rekao glede srpske autonomije i statusa srpskog naroda u Hrvatskoj. Ucinio je on to uostalom vec do sada nekoliko puta, a iako nevoljko morao je termin nacionalne manjine zamjeniti etnickom zajednicom. Pa iako ce to opet uciniti nerado morat ce na kraju pristati i na neki oblik federalnog uredjenja Hrvatske, sto se uostalom vec i nalazi u Ustavnom zakonu o kotarevima Knin i Glina. Hrvatske vlasti rado se pozivaju na evropske uzore, posebice Njemacku i Austriju, koje su obje gotovo jednonacionalne drzave, a ipak su federacije, zasto to ne bi bila i Hrvatska, ne samo zbog Srba, ali bez prava konstitutivnih jedinica na otcjepljenje?

Nesto od Zeneve ipak je do sada ostvareno. Hrvatski ured u Beogradu je otvoren proslog tjedna, u Zagrebu je, istina tajno, nekoliko sati boravio Veljko Knezevic. A cinjenica da se pregovori izmedju pobunjenih Srba i hrvatskih vlasti vode u Zagrebu, pa makar to bilo i na "ruskom teritoriju" cini se, da bez obzira koliko Beograd zelio spasiti sto se spasiti da, potvrdjuje obecanje da su "nesporazumi" i "nemili dogadjaji" na relaciji Zagreb-Knin zapravo unutrasnji hrvatski problemi. Ali ne treba smetnuti s uma da je Tudjman ocito dobio i neka obecanja nakon sto je poslusno i bez pogovora lupnuo petama oko Bosne i da nisu bez pokrica njegovi zahtjevi za promjenom mandata UNPROFOR-a. A koliko je jugo-prostor sudbinski vezan ne pokazuje samo washingtonski sporazum, vec i Tudjmanov odgovor na pitanje: Je li sada moguca neka vrsta zamjene, ukidanje sankcija za odustajanje Srbije od tzv. Krajine: "Zamjena je moguca, samo onda ako se u suglasnosti sa Srbijom postigne pozitivno rjesenje u BiH, i u prikljucenju sadasnjih teritorija pod zastitom UN u Republiku Hrvatsku".

GOJKO MARINKOVIC