HRVATSKA I KRAJINA

Bespuca krajiske zbilje

size:Sluzbeni kontakti Beograda i Zagreba, a pogotovo najava muslimansko-hrvatske federacije u BiH, odnosne konfederacije sa Hrvatskom, dovelo je u pitanje sadasnji polozaj Krajine. Postoji bojazan da ce podela ratnog plena biti na stetu Knina.Olako dizanje ruke od Krajine i prepustanje Hrvatskoj opteretilo bi sluzbeni Beograd. Postoje indicije da Curkin, utanacivsi direktne pregovore Zgreba i Knina, racuna na konfederalni odnos Hravtske i Krajine. Medjutim, i pored toga sto je novi kandidat za mandatara krajiske vlade Mikelic - covek od poverenja srbijanskog politickog vrha koji nece praviti smetnje , ishodi pregovora Zgreb - Knin, krajnje su neizvesni. Obe strane su vec stavile do znanja da su spremne na ustupke tek u krajnjoj iznudici. Ocekuju se dalji pritisci na Beograd i Zagreb da se iznadje resenje za status Krajine. Rusi u tom poslu treba da odigraju ulogu srpskih zastitnika.

,AIM, Beograd, 18.3. Nakon sto je specijalni izaslanik ruskog predsjednika Jeljcina, Vitalij Curkin nagovorio Milu Martica predsednika Republike Srspke Krajine da posalje pregovarace u Zagreb 22. marta, krajiski predsjednik imenovao je mandatara za sastav nove vlade ove samoproklamirane drzavne tvorevine - Borislava Mikelica. Oba dogadjaja prekinula su svojevrsnu politicku pat poziciju u kojoj je Krajina vegetirala nekoliko posljednjih mjeseci; obnovljeni su direktni pegovori sa Hrvatskom, a- po svemu sudeci - na pomolu je i pokusaj rjesenja krajiske parlamentarne krize. Istodobno je u toku proces normalizacije odnosa izmedju rezima u Beogradu i Zagrebu (predstavnistva samo sto nisu otvorena), te kombinirana rusko-americka mirovna inicijativa, sto mnogi dovode u vezu sa naprasnom aktivnoscu krajiskih lidera.

SPORAZUMI

Zajednicka izjava ministara vanjskih poslova Republike Hrvatske i SR Jugoslavije, posjet potpredsjednika jugoslovenske vlade Zeljka Simica Zagrebu, a pogotovu najava muslimansko-hrvatske federacije u BiH, odnosno njeno stupanje u konfederalni odnos sa Hrvatskom, uveliko je dovelo u pitanje sadasnji polozaj Krajine. Naime, cini se da je na pomolu pocetak kraja krvave drame na podrucju bivse Jugoslavije, tacnije grabljenje optimalnog plijena od ovdasnjih gospodara rata sto se, polako ali sigurno, mora zavrsiti na stetu Knina. Rat u BiH i rat u Hrvatskoj funkcioniraju na principu spojenih posuda, ne postoji parcijalno rjesenje. Ipak, racuna se, ukoliko bi se nasao nacin za okoncanje bosanskog haosa, sve ostalo - dakle Krajina- rijesilo bi se samo po sebi. Prioritet Beograda je okoncanja "posla" u BiH, a Zagrebu - stjecajem prilika prinudjenom na reteriranje - glavna je preokupacija reintegriranje UNPA zona. Drugim rijecima: podrska pripajanju Republike Srpske Srbiji - za prepustanje Krajine Hrvatskoj. Naravno, sve to nije ni malo jednostavno. Na jednoj strani djeluje mocni zapadnohercegovacki lobi, koji nimalo nije zadovoljan bilo kakvim ostankom Herceg Bosne u BiH, a sa druge, nakon tri godine ratom ispiranog mozga, veci dio Krajine nije spreman ni na kakav oblik zajednistva sa Hrvatskom.

Da situacija izmice kontroli vidjelo se na krajiskim parlamentarnim i predsjednickim izborima. Premda su obojica kandidata za predsednika - Mile Martic i Milan Babic - imali gotovo identican program, srbijanski predsjednik ni u kom slucaju nije zelio prihvatiti Babica, koji mu je vec jednom uskratio poslusnost pri prvom velikom politickom zaokretu (potpisivanju Vensovog plana 1991. godine). Martic je jedva, uz velike pritiske na biracko telo, dobio izbore; no, kako se u prvi mah cinilo, to je bila Pirova pobjeda, posto je vecinu u parlamentu osvojila koalicija Babiceve SDS KRajine i Srspke radikalne stranke. Ukratko: premijer po volji skupstinske vecine (inzistiralo se na Babicu), anulira Marticev polozaj. Kako ni predsjednik, ni koalicija, barem verbalno, nisu bile spremne na popustanja, izgledalo je da ce usled unutarnjih sukoba postati krajnje periferan problem. Tim prije, sto su se usred trajanja tog klinca, posle Sarajevskog ultimatuma, stvari pocele znantno ubrzavati.

Ipak, olako dizanje ruku od Krajine, tesko bi opteretilo sluzbeni Beograd. Stoga je Martic dobio zadatak da krajnje zaostri odnose sa Hrvatskom. Cilj takve politike je zadrzavanje pritiska na Zagreb (prije svega zbog aranzmana vezanih za Vasingtonski sporazum) i kao nacin za casno povlacenje iz Hrvatske - rjesavanje problema Krajine na nivou Konferencije o bivsoj Jugoslaviji. Smatra se, naime, da je u izgledu konfederalni odnos Knina i Zagreba, a sanse za takvo sto Beograd vidi u aktivnostima ruske diplomacije (izjava Vitalija Curkina o "drzavi u drzavi"), odnosno, podjeli ruskog i americkog uticaja na Balkanu. No, bez obzira na namere i zelje, rijec je o planovima na dugackom stapu cija je realizacija krajnje neizvjesna. Krajisnike za svaki slucaj treba disciplinirati, pa je Martic imenovao za mandatara vlade RSK Borislava Mikelica - covjeka od velikog povjerenja srbijanskog vrha. Njegov eventualni neizbor u krajiskom parlamentu dodatno bi povecao napetost izmedju Milosevica i Babica, te bi mogao biti i uvodom za Martcev drzavni udar, ali i pokazateljem slabljenja uticaja Beograda, sto bi rezultiralo potpunim prepustanjem Krajine, bez obzira na posljedice, hrvatskim vlastima. U evropskome javnom mnjenju, pritom, postoji uvjerenje ( zasnovano ili ne, svejedno) da su Krajina i Kosovo simetricni; kako Hrvatska Krajisnicima, tako Srbija Albancima - i obrnuto...

A STO SAD

Pocetak srpsko - hrvatske normalizacije usledio je , prije svega, uslijed problema pred kojim su se oba rezima nasla zbog ratnog angazmana u BiH. Kljucni problem - Krajina - premosten je , zbog zahtjeva trenutka, formulacijom da ce se ovo pitanje rjesavati u direktnom dijalogu Knina i Zagreba.

Obje strane su se pobrinule da jasno stave do znanja da ce, kad do tog dodje, na ustupke biti spremne samo u krajnjoj iznudici. Tako je Martic, pokusavajuci da demonstrira suverenitet i beskompromisnost iskonstruisao aferu sa razjurivanjem pripadnika Unprofora na mostu preko Save kod Gradiske, sto je trebalo pokazati neodrzivost dogovora u kojima on ne ucestvuje, pa ni onih o otvaranju auto puta E 94. Isto tako, cetiri "Jastreba", koje su avioni NATO oborili u Bosni, poletjela su, prema izvjestaju Butrosa Galija, sa aerodroma Udbina u RSK; radilo se, po svoj prilici, o lokalnoj inicijativi (bez obzira tko je stvarni narucilac) za sabotiranje muslimansko-hrvatskog dogovora. No i Republika Hrvatska se potrudila da ne zaostane : ofanziva na lickom ratistu trebala je staviti do znanja da Zagreb nece odustati od reintegracije Krajine ni po koju cijenu . Medjutim, posljednje medjunarodne diplomatske aktivnosti konacno su primorale Srbiju i Hrvatsku da konacno uprilice direktan susret hrvatskih i krajiskih pregovaraca. Sretno rjesenje pronadjeno je u ruskoj mirovnoj inicijativi; s jedne strane Rusi su postali novopeceni srpski zastitnici, dok na drugoj ,Zagreb nije u prilici da se pred svijetom pokaze kao nekooperativan. Koliko je sve to nategnuto, najbolje je mogao osjetiti sam Vitalij Curkin, kada je trebao objasniti stvarni smisao pregovora; Zagreb inzistira na politickom utvrdjivanju statusa Krajine, a Knin iskljucivo na prekidu neprijateljstava, racunajuci pri tom, na kakvo-takvo medjunarodno priznanje svoje samopriklamirane drzavnosti. Curkinovim nedorecenim odgovorima, dakle, malo su zadovoljne obje strane, mada su, trenutno zbog "visih ciljeva" Srbi znatno suzdrzaniji. No, za ocekivati je daljnje pritiske i na Beograd i na Zagreb, radi pronalazenja rjesenja statusa Krajine, posto tamosnja situacija sve vise pocinje liciti na ciparsku. Tako nesto zacijelo ne bi se moglo dugo odrzati a da ne rezultira drugim poluvremenom srpko-hrvatskih sukoba cije bi posljedice uistinu bile nesagledive po citav region.

FILIP SVARM