PREDSJEDNIK KAO STRAJKBREHER

Zagreb Mar 18, 1994

AIM, ZAGREB, 18.03.1994. Sveucilisne i znanstvene krugove ovih dana uveseljava neobicna prepiska izmedju predsjednika Tudjmana i Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. Povod toj razmjeni ljubaznosti, ali i demonstriranju suprotnih ocjena i procjena, bio je opci strajk koji je 11. ozujka ispraznio institute i fakultete na sva cetiri sveucilista u Hrvatskoj.

Predsjednik Glavnog vijeca Vilim Ribic i prvi tajnik Sindikata Kresimir Rozman uveli su malu novost u metode sindikalne borbe, pa su, osim uobicajenog proglasa clanstvu, predsjedniku drzave uputili javni poziv da se prikljuci strajku. Obracajuci se dr. Tudjmanu kao znanstveniku i "osobi u radnom odnosu koja ima stanovita prava temeljem radno-pravnih propisa" oni ga podsjecaju da njegove place nema niti medju 1000 najvecih u Republici Hrvatskoj, te da takva "neshvatljivo niska placa" ima uzrok "u onoj istoj ekonomskoj politici koja je dovela do poraznog stanja u znanosti i na sveucilistu, ali i u drzavnoj upravi". Stoga predsjednika Tudjmana pozivaju da se pridruzi strajkasima, makar samo na jedan sat, "kako interesi nase drzave ne bi dosli u pitanje". Svoje pismo sindikalci zavrsavaju duhovitom ponudom: "Budete li zbog sudjelovanja u strajku na svom radnom mjestu imali problema, bit ce nam osobita cast pruziti Vam efikasnu pravnu zastitu".

Predsjednik Tudjman se odbio uhvatiti na sindikalni lijepak, odgovorivsi da "strajk ne moze poduprijeti", jer smatra da "nije svrhovit", odnosno da "takvi i slicni koraci danas samo ometaju i slabe nase napore da u Hrvatskoj sto prije ostvarimo uvjete za opci, pa i znanstveni napredak". On se nikako ne slaze s ocjenom da je uzrok niskih placa u znanosti i drzavnoj upravi u pogresnoj drzavnoj politici: "Uzroci su dublji, prije svega objektivne naravi, cime ne zelim reci da na nekim podrucjima nije moglo biti i bolje. Svojoj maloj placi, a time i clanova Vlade, i osobno sam pridonio, jer sam u vrijeme domovinskog rata odbio prijedlog da mi se kao drzavnom poglavaru povisi koeficijent, smatrajuci da nije prikladno vrijeme za povecanje dok traje ratno stanje. U medjuvremenu, jos na pocetku ove godine, zbog promijenjenih, tj. poboljsanih okolnosti, dao sam smjernice da se razmotri problem radi kojeg se obracate meni i pozivate na prosvjedni strajk".

U Tudjmanovu odgovoru, naravno, nema ni rijeci o nalicju predsjednikova "siromastva". Recimo, o prici koja se moze cuti medju ozbiljnim i dobro obavijestenim zagrebackim izdavacima - da je za njemacko izdanje knjige "Bespuca povijesne zbiljnosti" izdavacka kuca "Skolska knjiga" nedavno autoru isplatila honorar od 30.000 DEM, sto je desetorostruko vise nego sto bi dobio kakav "obicni" znanstvenik. A ni o tome da se ista knjiga uskoro treba pojaviti i u engleskoj verziji.

No, bilo kako bilo, "dopisivanje s predsjednikom" pomoglo je medijskoj prezentaciji jednodnevnog strajka upozorenja, pa je o njemu izvijestila cak i takvim temama poslovicno nesklona televizija, i to u glavnoj informativnoj emisiji. Novine su nekoliko dana marljivo izvjestavale o vrlo dobrom odzivu strajku (vise od 90 posto) za kojim su posegnuli znanstvenici i sveucilisni profesori, dakle, drustvena grupa koja rijetko kada i rijetko gdje pokazuje taj stupanj radikalizma. Nisu se dali pokolebati ni ocitim signalima vlasti da se na strajk ne gleda lijepim okom, ustupcima u zadnji cas, pa ni izravnim pritiscima koji su dosli iz dva rektorata, zagrebackoga i rijeckoga.

Iz ureda zagrebackog rektora, prof. dr. Marijana Sunjica odaslano je pismo "dekanima fakulteta Sveucilista u Zagrebu" u kojem ih se podsjeca da je "po Zakonu o visokim ucilistima Sveuciliste autonomno, a njegovi prostori nepovredivi", ali se odmah precizira i o kakvoj je "nepovredivosti" rijec: "Dekani imaju pravo osigurati neometano koristenje prostorije za nastavu i znanstveni rad, a nikakvi neakademski skupovi ne mogu se odrzati bez suglasnosti dekana". Drugim rijecima, dekani mogu, cak i trebaju zabraniti strajk.

Nesto blaze uobliceni su i "zakljucci sa sastanka dekana fakulteta, celnika ustanova u sastavu Sveucilista i predstavnika studenata Sveucilista u Rijeci", koje potpisuje prof. dr. Katica Ivanisevic, rektor Rijeckog sveucilista: "Preporuca se da dekani fakulteta organiziraju na fakultetima dana 11. ozujka 1994. redovni radni proces. Medjutim, svakom se djelatniku osobno ostavlja da postupi prema svom nahodjenju".

U pismima se kao argumenti za takve stavove navodi da "nisu iscrpljene sve prethodne mogucnosti prije strajka", "sva sredstva u pregovorima izmedju Vlade i Sindikata", da je strajk, dakle, "preuranjen", te da bi u ovom trenutku "vise stetio nego koristio sveucilistima u RH". Gotovo identicne formulacije ponovit ce koji dan kasnije i ministar znanosti dr. Branko Jeren, podsjecajuci na "realnu situaciju", "cinjenicu da smo usred antiinflacijskog programa", te da se "ova Vlada nece baviti tiskanjem novcanica koje nemaju pokrice".

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja drzi upravo suprotno: da je u posljednjih osam mjeseci njegovo clanstvo pokazalo visok stupanj razumijevanja i za prilike u drzavi i za nastojanja Vlade, da je strajk pravodobno najavljen u slucaju da u sijecnju i veljaci ne dodje do (obecanih) pregovora izmedju vlade i Sindikata, te da je besparica u znanosti i obrazovanju dosla do tocke kada se moze govoriti i o ugrozenom nacionalnom interesu i o ocekivanjima da odgovorni podnesu konzekvence za losu politiku koju su u tim oblastima vodili. Svoju pregovaracku poziciju, tj. zahtjeve poslodavcu, Vladi RH, kojima uvjetuje obustavu svih prosvjednih aktivnosti, Sindikat je formulirao u pet tocaka:

  1. Osnovica: da ona bude 55,5 posto prosjeka placa u privredi;
  2. Koeficijenti: da koeficijent za redovnog profesora bude u rangu suca Upravnog suda, da placa pocetnika sa VSS-om bude 35 posto iznad prosjeka privrede;
  3. Prestanak kasnjenja placa: da se place isplacuju u rokovima odredjenim kolektivnim ugovorom, najkasnije do 8. u mjesecu;
  4. Povecanje sredstava za znanost: najostrije se prosvjeduje protiv sokirajuce niskih 39 milijuna DEM predvidjenih za znanost u drzavnom proracunu i zahtjeva da se u ovoj godini pronadje 130 milijuna DEM, sto se procjenjuje kao pravicno i razumno opterecenje drzave u sadasnjim okolnostima a istodobno je onaj minimum koji ce osigurati opstanak znanstvene supstance za vremena koja dolaze;
  5. Pregovori: trazi se pocetak pregovora o placama, prema odredbama vazeceg kolektivnog ugovora.

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja spreman je upustiti se u rat s Vladom prije svega zahvaljujuci snaznom uporistu u clanstvu. Za priblizno cetri godine od osnivanja uspio je animirati oko 9000 ljudi, dakle, vise od 80 posto zaposlenih u znanosti i visokom skolstvu. To je i u evropskim relacijama mnogo, jer je samo svedskom sindikatu uspjelo uclaniti veci postotak. Kao ilustraciju donedavno nezamislive situacije da se upravo znanstvenici nadju u prvim redovima sindikalne borbe, vrijedi citirati pismo strajkackog odbora Instituta "Rudjer Boskovic", najvece znanstvene ustanove u Hrvatskoj, upuceno u povodu strajka predsjedniku drzave Tudjmanu, predsjedniku i potpredsjedniku Vlade Valenticu i Skegri, te ministru znanosti Jerenu: "Mi znanstvenici upozoravamo Vladu Republike Hrvatske da je drzava bez znanosti mrtva drzava. Znanost, kako god vecini politicara u Hrvatskoj izgledala nepotrebna, zapravo je glavni motor-pokretac gospodarskog razvitka i ukljucivanja u svjetske tehnoloske tokove... Strajk nije iskljucivo usmjeren na povecanje osobnih dohodaka, vec mu je pravi cilj prosirivanje kompletne materijalne baze znanosti i visokog obrazovanja. Osim prava na OSOBNO PREZIVLJAVANJE trazimo i svoje PRAVO NA RAD! Smatramo da izbjegavanje definiranja znanstvene politike posebno steti medjunarodnom polozaju i ugledu Republike Hrvatske. Nasa je civilizacijska duznost da inzistiramo na rjesavanju iznesenih problema, te da ovisno o razvoju dogadjaja, informacije o nasem polozaju ucinimo dostupnima svima zainteresiranima, kako u Republici Hrvatskoj, tako i sire."

Hrvatska intelektualna elita, masovno se odazvavsi pozivu na strajk, dokazala je sebi i drugima da ipak nije zapala u totalnu apatiju. Uspjeh zahvaljuje, medju ostalim, i uvjerljivo srocenom obrazlozenju "zasto ni jedan clan Sindikata ne bi smio odbiti strajk", u kojem su i sljedece recenice:"Najjace oruzje Sindikata znanosti je rijec, znanje i postenje. Medjutim, ako ih ne prati i nasa snaga tada je rijec isprazna, znanje nemocno, a postenje beskorisno. Bez mogucnosti odlaska u strajk mi smo samo drustvo ljubitelja sindikalne ideje a ne i ozbiljan sindikat."

Dakle, Vlada Republike Hrvatske dobila je jos jedan dobar razlog za glavobolju. I to povodom strajka u kojem je predsjednik drzave sam za sebe vec odabrao ulogu strajkbrehera.

MERI STAJDUHAR