MUSLIMANSKA POLITIKA REALNOSTI?

AIM, Beograd, 12.3.

Sandzak

Kada se u govori o narodima u SR Jugoslaviji, misli se na Srbe i Crnogorce. Kada se govori o nacionalnim manjinama, pominju se Madjari i Albanci. "Muslimana kao da uopste nema, i sve se vise tretiraju kao vjerska grupacija" - kaze za AIM Safet Bandzovic, predsjednik Komisije za ljudska prava i slobode u Sandzaku, oblasti koja pokriva dijelove Srbije i Crne Gore. U njoj je muslimanski zivalj vecinski.

U "ostatku Jugoslavije" Muslimana nema ni u Ustavu ni u drugim aktima. U bivsoj Jugoslaviji oni su od 1967. godine imali status nacije, ustavotvornog i konstitutivnog naroda. Otuda je i razumljivo da Muslimani ponajvise zale za starom zajednickom drzavom.

Po popisu iz 1991. godine, Muslimani su bili na sestom mestu po brojnosti. U Srbiji se gotovo 250 hiljada gradjana izjasnilo kao Muslimani, u Crnoj Gori oko 90 hiljada. Po tim podacima, u Sandzaku Muslimani cine 51,5 odsto od 420 hiljada stanovnika. Po neformalnim procenama, poslednjih godina iz Sandzaka se iselilo oko 70 hiljada Muslimana.

Od izbijanja rata u Bosni i Hercegovini Sanzak se smatra jednim od neuralgicnih podrucja u SR Jugoslaviji. U prvom redu, rijec je o strahu da se ratni pozar ne prenese u ovu oblast. Apsurdno zvuci, ali medju Muslimanima se strahuje od zavrsetka rata u susednoj Bosni - vjeruje se, naime, da se novo zariste nece otvarati do zavrsetka sukoba u bivsoj centralnoj jugoslovenskoj republici. Strah podgrijavaju cesti dolasci pripadnika paravojnih formacija koje maltretiraju muslimansko civilno stanovnistvo.

Dizanju tenzija doprinijelo je i sudjenje dvadesetpetorici Muslimana u Novom Pazaru koji su optuzeni za podrivanje ustavnog poretka zemlje i pokusaj otcjepljenja ove oblasti. Neke beogradske novine su ih unaprijed proglasile krivim.

Sekretar Stranke demokratske akcije za Sandzak (najmasovnije muslimanske nacionalne partije) Rasim Ljajic ocenjuje ovo sudjenje kao politicki proces koji ima za cilj zastrasivanje Muslimana, kako bi se oni iseljavali u jos vecem broju. Kako je kod nekolicine optuzenih pronadjeno oruzje, on smatra da im treba suditi na osnovu Zakona o oruzju i miniciji, a ne za podrivanje sistema. Jedini razlog zbog koga su ti ljudi nabavljali oruzje, po Ljajicevim recima, jeste strah od paravojnih formacija koje su "defilovale sandzackim gradovima". Safet Bandzovic, iz Komisije za ljudska prava, se pita: "Kako da se zastiti obican covjek kada pravna drzava ne funkcionise, kada se neduzni otimaju i ubijaju samo zato sto su Muslimani? Da li da skrstenih ruku cekaju slicnu sudbinu ili da se samozastite?"

Od otmice 21 Muslimana na zeljeznickoj stanici u Strpcima proslo je vec godinu dana a od one u Sjeverinu i vise (18 Muslimana oteta u oktobru 1992. godine). Sva obecanja zvanicnih vlasti u Beogradu da ce se pronaci krivci, ostala su samo slovo na papiru. Za te ljude se jos uvijek nista ne zna, a njihovi najblizi uzaludno traze od svih drzavnih institucija da im se da bilo kakvo objasnjenje. Bandzovica posebno zabrinjava teza nekih srpskih politicara i intelektualaca da Srbi i Muslimani u BiH ne mogu zivjeti zajedno:

• Ako, po njihovom misljenju, ne mogu zivjeti zajedno u toj republici, da li se to odnosi i na ove prostore? Ja sam ubijedjen da Muslimani u Sandzaku zele da zive ravnopravno sa drugima. No, samo njihova zelja nije dovoljna za taj zajednicki zivot.

Nas sagovornik, inace, ne pripada nijednoj partiji i koliko zestoko kritikuje aktuelnu vlast, zbog nerjesavanja statusa Muslimana, toliko isti ne stedi ni pojedine muslimanske licnosti koji ne vuku mudre poteze.

• Uzeo bih za primjer muslimasnku reviju "Sandzak" - kaze Bandzovic - koju uredjuje jedna grupa ljudi. Ta revija je u funkciji raspaljivanja nacionalistickih strasti, sto odgovara rezimu. Ona ne odslikava pravo stanje sandzackog duha. Ekstremizam u Sandzaku nema pokrica, jer iza njega ne stoji nikakva vojna sila. Znamo kako su prosli Muslimani u BiH iako ih je tamo bilo 43,7 odsto. Nas u Srbiji i Crnoj Gori ima samo 3,14 odsto. To govori samo za sebe.

Vlastima je, bez sumnje, trn u oku politicko organizovanje Muslimna u SR Jugoslaviji. Vecina ih je okupljena oko Stranke demokratske akcije, koja je osnovana u Sarajevu 1990. godine, sa ciljem da okupi sve Muslimane koji su ziveli na prostoru tadasnje Jugoslavije. Poslije toga formirani su odbori SDA u Sandzaku, Makedoniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Sloveniji.

Raspadom Jugoslavije, redefinisani su njeni ciljevi, shodno novim politickim okolnostima. Tako je SDA Sandzaka postala zasebna stranka, ali je njena veza sa "maticom u Sarajevu" ostala veoma bliska.

U pocetku rada, stranka se izjasnjavala za ocuvanje jeidinstvene Jugoslavije, smatrajuci to kao najbolje rjesenje za muslimanski narod, kao i za ostale.

Rasim Ljajic kaze da nema nikakve razlike izmedju SDA Sandzaka i BiH i da Muslimani koje on predstavlja ovu republiku smatraju svojom maticnom drzavom :

• BiH treba da ostane suverena samostalna drzava. Ona jeste nasa maticna drzava i zelimo da sa njom zadrzimo sve kulturne, duhovne i ekonomske veze, ali to ne znaci da nastojimo da se otcijepimo od Jugoslavije. Naravno, zelja obicnih ljudi - Muslimana jeste da Sandzak sa Bosnom sacinjava jednu drzavnu cjelinu, ali to je vise zelja, nego politicka realnost. Mi smo toga svijesni."

Stranku demokratske akcije pokusale su da zabrane vlasti u Srbiji jos 1991. godine. Medjutim, to se nije dogodilo, iz vise razloga. Ova stranka ima prevashodni cilj da politickim sredstvima sprijeci masovni odlazak Muslimana iz ovog kraja i da im obezbijedi opstanak.

Na drugom mjestu je, po recima Ljajica, stvaranje odredjenog stepena autonomije uz postovanje teritorijalnog integriteta sadasnje Jugoslavije. Ponudjen je i Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa Sandzaka. Sudeci po sadasnjoj politickoj klimi, vlerovatno ga u skorije vrijeme nece ni biti.

Pod autonomijom se podrazumijeva siroka lokalna samouprava, postovanje kulturnih vrijednosti muslimanske etnicke grupe, proporcionalno ucesce u vlasti - od opstine do savezne drzave - kao i dvojno drzavljanstvo Srbije i BiH.

Napetosti u odnosima zvanicnih vlasti i SDA doprinio je i nezlazak vecine Muslimana na izbore 1992. i 1993. godine (to isto ucinili su i Albanci koji ne priznaju Srbiju i Jugoslaviju kao svoju drzavu).

Muslimanski nacionalni lideri podsejacaju da su Muslimani izasli masovno na izbore 1990. godine i da je skoro 95% njih glasalo za SDA. Prije dvije godine nisu izasli zbog toga sto su tada oko gradova u ovoj oblasti bile koncentrisane vojne i policijske snage. Prosle godine, kako kazu, bili su suoceni sa velikim iseljavanjem Muslimana, pa su zbog toga bili hendikepirani. Ujedno, to je bio i protest SDA aktuelnim vlastima zbog nerjesavanja statusa Muslimana. Na kraju, Ljajic zakljucuje:

• Jedino u miru mi mozemo ostvariti nase politicke ciljeve. Mirnim rjesenjem svih postojecih nesporazuma i sporova moze se garantovati opstanak Muslimana na ovim prostorima. Zato stalno govorimo nasim ljudima da ne odgovaraju na provokacije. Pri svemu tome, treba imati u vidu da kljucevi rata i mira stoje u Beogradu.

Sa duge strane, prilikom nedavne posete jedne drzavne delegacije Prijepolju, zvanicnici iz Beograda su porucili predstavnicima SDA da "nijedan gradjanin koji iskaze lojalnost svojoj drzavi, nije i nece biti ugrozen." Ova recenica je upozorenje pojedinim muslimanskim nacionalnim politicarima kojima i vlast i srpske nacionalne opozicione stranke u Sandzaku prozivaju zbog toga sto Srbiju ne priznaju kao svoju drzavu. Zato je izuzetno znacajan eksplicitan stav Rasima Ljajica da ne osporava teritorijalni integritet sadasnje Jugoslavije.

U Sandzaku je , uprkos svemu, mirno, ulice i kafici nisu podijeljeni na "srpske " i "muslimanske". Novi Pazar ni malo ne nalikuje Pristini. Zato, nade da ce biti sacuvan mir, uprkos blizini rata u kome se nemislosrdno ubijaju Srbi i Muslimani, ima.

EJUB STITKOVAC