ARGENTINSKI SINDROM

Godisnjica zlocina u Strpcima

size: Ni poslije godinu dana od zlocina u Strpcima, kada je iz voza koji saobraca na redovnoj liniji Beograd-Bar oteto 20 putnika muslimanske nacionalnosti, nema rezultata istrage. Otmicu, po priznaju MUP-a RS, izvrsili pripadnici vojske "Republike Srpske", ali njihova imena, kao i detalji o sudbini otetih, dosad nijesu saopsteni. Kukanjac prozvao Biljanu Plavsic da kaze istinu o otmici neduznih ljudi. Rodbina izigrana od vlasti Srbije i Crne Gore. Slucaj stize i u Hag. Antiratno udruzenje proziva ministre policije, vojske, saobracaja Srbije i Crne Gore, kao i predsjednike ovih republika. Saucesnici i glavni urednici drzavnih medija.

tekst:

Veliki pano obojen u crno, preko njega naslikana zeljeznicka pruga, na njenoj sredini velika crveno-krvava mrlja i pored nje natpis: Strpci, 27.02.93. Slika sve govori, ali radi podsjecanja treba reci i sljedece: dakle, na pomenuti datum, 27.02.93. iz voza koji je saobracao na redovnoj liniji Beograd-Bar, u stanici Strpci, nadomak Priboja, oteta je grupa putnika, za koje ce se kasnije utvrditi da su muslimanske nacionalnosti. Otmicar neidentifikovan, sudbina otetih nepoznata - to su cinjenice koje figuriraju i nakon prohujalih godinu dana, zahvaljujuci najvise "brizi" drzavnih organa Srbije i Crne Gore koji su, kako kaze jedan od unesrecenih roditelja, vise ucinili da se zlocin prikrije nego u potpunosti rasvijetli.

Mujo Babacic, domar u jednoj bjelopoljskoj skoli, otac otetog Ismeta, starog 31 godinu, s gorcinom konstatuje: "Pri prvom susretu, odmah po otmici, valjda da bi primirili nase tek otvorene rane, predsjednik Bulatovic i ministar policije Pejakovic, cvrsto su nam obecali istragu i rezultate u najkracem roku. Umjesto toga, pri svakom narednom kontaktu, ministar Pejakovic bi nas preduhitrio pitanjem: A da nijeste vi sto saznali, zeleci da, ako mu saopstimo nesto opipljivo istragu skrene na drugi, krivi put. Obecavali su svi, od predsjednika opstine do predsjednika Srbije i Crne Gore da ce slucaj biti rasvijetljen, ali mi ni poslije godinu dana ne znamo sta je sa nasim ukucanima".

Ono sto se odmah po zlocinu u Strpcima moglo cuti ili procitati, ali sve to u formi "saznaje se" ili "nezvanicno", jeste da je brzi voz na zaustavljen u lokalnoj stanici Strpci, da su u njega usli naoruzani vojnici u sarolikim uniformama, legitimisali putnike i nakon toga, iz voza izvukli i u nepoznatom prvacu odveli njih 20, samo zbog, kako kaze rodbina, "biljega imena". Glasine u stilu da su u legitimisanju ucestvovali i policajci iz pratnje voza, da su putnici pospisivani jos na stanici u Beogradu, da je voz zaustavljen u Strpcima iako mu to nije planirano stajaliste (cime je teroristima omoguceno da sprovedu plan), samo su pojacavale sumnje da iza zlocina nijesu stajali samo neidentifikovani "nocni posjetioci". Iz istih razloga, kasnija pravdanja drzavnih organa Srbije i Crne Gore da se slucaj dogodio "na teritoriji susjedne drzave", (jer pruga jednim dijelom, u duzini od desetak kilometara, prolazi preko teritorije BiH) i da su egzekutori pripadnici jedinica Mladiceve vojske (i to jos od onih nad kojima vrhovna komanda na Palama nema kontrolu), primana su sa dosta rezerve. U tom kontekstu, pominjana su imena izvjesne brace Lukic, "koji mjesecima vode svoj privatni rat" na podrucju Priboja (Srbija) i Cajnica (Bosna), kao mogucih otmicara, uz uzasni epilog - svi pohapseni su, navodno, odmah masakrirani i ubijeni.

Cak, i ako se odbace sve te glasine, mogucnost da su oteti putnici, i nakon godinu dana od nestanka, zivi - vrlo je mala. Ipak, rodbina se i dalje, nada, jer ime je, posle svega, jedino to i ostalo: "Nikako se ne mogu pomiriti sa time da je moj brat mrtav. Opet, da mi neko kaze da je ziv - ni to mu ne bih mogao vjerovati. Ipak, se nadam da je ziv i ta me nada drzi u zivotu. Najvise me uznemirava cutanje vlasti - dvadeset ljudi nije igla da nestane i nigdje joj traga, a oni uporno ponavljaju kako nema nista novo. To mi djeluje neuvjerljivo i sumnjivo", prica Ragib Licina ciji je brat Iljaz, star 38 godina, takodje, na spisku otetih. "Da ce bar neko da kaze: tvoje dijete, brat ili otac, su zivi, ali vam ih ne mozemo isporuciti, ili, ubijeni su, pa da ih ljudski oplacemo, pa da se ova agonija jednom prekine - kaze Elizabeta kapetanovic, ciji je brat, Esad, star 19 godina, nestao u Strpcima, i zakjljucuje kako ne vjeruje da "vlasti u Srbiji i Crnoj Gori ne znaju sta se sa nasim najblizim desilo".

Privatna istraga koju je rodbina otetih otpocela kada je uvidjela uzaludnost vjerovanja u dobru volju i efikasnost drzavnih organa, takodje, jos nije dovela do pune istine, posebno onog glavnog - da li je 20 gradjana Srbije i Crne Gore, njihovih ukucana, jos uvijek medju zivima? Rodbina, na osnovu dokaza do kojih je dosla, ali koje jos uvijek ne zeli publikovati, tvrdi da je zlocin organizovan "na najvisem nivou", sa "visim" politickim ciljem koji, kako kaze Safet Babacic, "nas ne zanimaju, osim u onoj mjeri koliko su uticali na sudbinu nase brace". Pokazuje nam isjecak iz "Indeksa", nezavisnog vojvodjanskog lista, broj od 04. jula 1993., gdje stoji da je tadasnji predsjednik SRJ Dobrica Cosic, "preko vojne sluzbe bezbjednosti pronasao ubice kidnapovanih iz voza... U ovoj akciji, ucestvovao je i MUP Srbije, uz znanje ministra policije Sokolovica i ljudi Vojislava Seselja..." Ovo, kaze Babacic pokazujuci prstom na novinski napis, nikada i niko nije demantovao.

Porodice otetih dosle su i do izjave jednog inspektora iz Priboja, ocito, upucenog u citavu stvar, kome se, pred rodjakom, omaklo da kaze kako MUP Srbije zna "ne samo ko je otete pokupio i pobio, vec i gdje su pokopani". Ta infromacija, tvrdi rodbina otetih, sadrzi i imena i podatke vezane za formaciju Karadziceve vojske koja je pocinila zlocin. Cinjenica je, da je, nakon pocetnog odbijanja lidera bosanskih Srba da se njegova vojska dovede u direktnu vezu sa otmicom, pa cak i pokusaja da se za zlocin optuze "Alijini ekstremisti", Ministarstvo unutrasnjih poslova "Republike Srpske" , zvanicno je 08. jula 1993. saopstilo da je "grupa koja je izvrsila otmicu putnika iz voza Beograd-Bar, energicnom akcijom MUP Republike Srpske razbijena a neki pripadnici pritvoreni..." Medjutim, nikada nijesu saopstena imena "uhapsenih" i "razbijenih", kao ni bilo sta u vezi sa sudbinom otetih putnika.

Nesto kasnije, vec smijenjeni i penzionisani general bivse JNA Milutin Kukanjac, u svjedocenju objavljenom u "Borbi", direktno je prozvao "srpsku La Pasionariju" - Biljanu Plavsic, "da kaze ko je oteo neduzne gradjane iz voza i sta se sa njima dogodilo".

"Izuzev izraza saosjecanja i brojnih obecanja, i pored niza pouzdanih tragova i cinjenica, vlasti u Srbiji i Crnoj Gori nijesu ucinile nista kako bi se zlocin rasvijetlio - naprotiv - prije bi se moglo reci da sve cine kako bi se zlocin zaboravio. Sve zapravo upucuje da je sada u toku drugi zlocin, ovoga puta, nad porodicama otetih - zakljucuje Rifat Rastoder, koji vrsi svojevrsnu kordinaciju aktivnosti rodbine u naporima da dodju do istine o ovom slucaju.

Tako su, "da zlo bude vece", porodice otetih putnika, umjesto infromacije o sudbini najblizih, dobili, od firmi (uglavnom beogradskih, gradjevinskih) - otkaze! "Punih 24 godine je moj muz radio u beogradskom PLANUMU, bio radnik za primjer, bez dana bolovanja, da bi nakon svega, ja i troje djece, od direktora dobili otkaz. Kada sam zvala u Beograd i molila da nam ne cine to jer nemamo od cega zivjeti, pomocnica generalnog mi je odgovorila: Neka ti da Alija" - sa suzama u ocima prica Elifa Bakija, supruga nestalog Fehima (53). Otkaze su dobili i ostali - jedni od "Planuma", drugi od "Rada-a", treci od "Ratka Mitrovica"... Vecina otetih su bili hranioci svojih porodica - valjda, uvazavajuci i tu cinjenicu, Vlada Crne Gore je porodicama, za ovih godinu dana, urucila jednokratnu novcanu pomoc od citavih 20 njemackih maraka! S jedne strane, unesreceni, s druge, osiromaseni - to je slikoviti prikaz polozaja 20 porodica putnika iz voza 671.

Jedino sto im je, izgleda, preostalo je da pravdu potraze od medjunarodnih foruma. "Zbog, kako istice Rastoder, indolentnosti i neefikasnosti vlasti u Crnoj Gori i Srbiji, mi smo prinudjeni da idemo vani, cak postoje dokazi i za Haski sud za ratne zlocine". Slicnog je misljenja i podgoricko antiratno i gradjansko udruzenje "Javnost protiv fasizma" koje u, nedavno srocenom saopstenju, naglasava: "Zbog osnovane sumnje da su ucestvovali u planiranju i koordiniranju otmice..., zbog neadekvatnog obezbjedjenja pruge i voza..., zbog nepreduzimanja adekvatnih radnji kako bi se otmicari pohvatali a oteti spasili..., za saucesnike ove otmice smatramo i: Biljanu Plavsic, konduktere i masinovodje voza br.671., ministre saobracaja i policije Crne Gore, Srbije i SRJ, ministra vojnog SRJ Pavla Bulatovica, drzavne tuzioce Crne Gore i Srbije i, na kraju, predsjednike Crne Gore i Srbije, Bulatovica i Milosevica..." Ovaj spisak saucesnika, pomenuto Udruzenje prosiruje i sa imenima glavnih urednika drzavnih Televizija Srbije i Crne Gore, jer su "neistinitim informisanjem i unosenjem smutnji u vezi sa otmicom, te uskracivanjem objektivne informacije, doprinijeli prikrivanju zlocina".

Mozda jos jedan dokaz u dosijeu drzavnih propagandista: niti jedan od crnogorskih drzavnih medija, nije ni rijecju ni slikom, zabiljezio pomenuti skup u Podgorici kojim je obiljezena godisnjica zlocina u Strpcima. Apstinirali su i predstavnici vladjuce stranke, iako su bili pozvani. Od opozicionara koji su pristigli na skup, moglo se cuti da ni skupstinska Komisija, koja je formirana da radi na "slucaju Strpci", izgleda, nece uciniti nesto znacajnije, jer "svuda nailazimo na zid cutanja" (Savo Jablan, narodni poslanik i clan Komisije).

I tako se agonija rodbine putnika otetih iz voza Beograd-Bar, produzava. Ti, nesreceni ljudi se i dalje, raznoraznim podvalama i obmanama, ponizavaju, a drzava, ciji su i oni, i njihovi nestali, gradjani, sve vise sramoti. Malo je vjerovatno da ce nekome zbog toga proraditi savjest, jos manje da neko moze odgovarati. Izvjesno je samo da argentisnki sindrom sve vise pogadja i ovo drustvo.

Zeljko IVANOVIC Seki RADONCIC

AIM Podgorica