KULTURNI ZAGREB

AIM, ZAGREB, 01.02.1994. U nocnim zagrebackim tramvajima rijetko se srecu cak i tridesetogodisnjaci. Mladost je jedina koja zivi intenzivnim nocnim zivotom, pohodeci disko-klubove koji se otvaraju u ponoc i zatvaraju u zoru. Skandaliziraju javnost nove grupe poput "Otkud je ovo izaslo van", koja je reklamnu kampanju za svoj album pjesama crkvenog srednjevjekovnog zvuka uoblicila u sokantne osmrtnice "Dragoju Oliverovicu", koje su svi procitali kao atak na Olivera Dragojevica cija je "Cesarica" bila nedvojbeno najveci proslogodisnji hit. Cemu tako radikalan bunt? Dvojica autora, dvadesettrogodisnjaci, objasnjavaju svoju pobunu stanjem u recentnoj hrvatskoj glazbi, "koja se nasla u procjepu izmedju losih kopija strane glazbe s jedne, te monopola mediokriteta koji je poseljacuju, s druge strane". Ima mnogo istine i u jednom i u drugom, ali je Dragojevic za to najmanje kriv. Naslo bi se mnogo "zasluznijih", ali tesko jednako kvalitetna zrtva u minijaturi aktualne hrvatske pop-estradne "arene", oskudne i nespornim novim zvijezdama i atraktivnim glazbenim dogadjajima. Velike, pak, rock-koncerte "u susjedstvu", poput onoga kultne grupe "Nirvana" 27. veljace u Ljubljani ne propustaju ni mladi Zagrepcani, ali ni Puljani, Varazdinci, Rijecani. Svemu suprkos, kao u neka obicna mirna vremena, odlaze po svoj dio nasusnoga generacijskog identiteta.

Manje vitalan dio populacije, a to su svi ostali, uglavnom jadikuju nad ratnom besparicom koja je u crno zavila hrvatski kulturni zivot, a potencijalne konzumente prikovala uz televizore i namijenila im tek poneki biser iz filmske klasike u predasima izmedju novih i najnovijih vijesti: pregovori, ratista, ratista, pregovori...

Jednostavno, dugo i tjeskobno vrijeme rata, pa zatim ni rata ni mira, uspjelo je kulturni zivot vecine ljudi svesti na ostatak ostataka. Nedavno objavljen podatak da medju prvih 500 najbolje placenih ljudi u Hrvatskoj nema nijednog sveucilisnog profesora, o kulturnjacima da se i ne govori, suho je statisticko nalicje zbilje u kojoj se filmovi ne snimaju, kazalisni ansambli lutaju bijelim svijetom dok im se zgrade urusavaju, a knjizarski izlozi zastrasuju cijenama.

Upravo traje treca smotra "Dani hrvatskog filma", koja je pocela konferencijom za novinare na kojoj se jos jednom varirala "nepostojeca hrvatska kinematografija i grcevitim naporima da se film u Hrvatskoj, ipak odrzi". Drzava je ostala jos jednom gluha na sve vapaje, odnosno ucinila je nesto jos djelotvornije: nitko se od sluzbenih osoba nije ni pojavio. Cemu? Da se slozi s vec izrecenim sudom jednog filmasa o zacaranom krugu: "Mi razumijemo da drzava nema novca, a drzava razumije kako bismo mi htjeli ipak nesto snimiti".

I tako dok se cekaju bolja vremena Amerikanci u Zagrebu ne izlaze iz mode. U vecini najdostupnijim zabavistima, u kinima koja su uglavnom promjenila imena, pa su "Balkani" postali "Europe", vrte se odreda americki filmovi, vrlo cesto pravi svjetski hitovi, poput "Jurasic parka" kojega je vidjelo najvise posjetilaca, i recimo "Aladina", koji je takodjer cest djecji (i roditeljski) izbor. Ovih se dana dogadjajem prvoga reda proglasilo pojavljivanje dva cudom zalutala spanjolska filma, oba iz 1992., na repertoare zagrebackih kina: "Zlatnih vremena" Forcanda Truebe koji je nominiran medju pet neamerickih filmova za ovogodisnjeg Oskara i filma "Sunka, sunka" Bigasa Lune, "slavodobitnika sunda", koji je osvojio svjetska art-kina.

"Kazalista u Zagrebu, dovedena pred samoubojstvo, danas su otoci koji se bore za opstanak". Tim rijecima Kresimir Dolencic opisuje prilike u svojoj kuci Dramskom kazalistu "Gavella", koje je od studenoga prosle godine, zatvoreno zbog renoviranja. Radovi ce, ocekuje se potrajati sve do jeseni, do nove sezone, dakle. Tek tada bi se to prvo hrvatsko avangardno kazaliste, utemeljeno prije 40 godina, trebalo nakon duge stanke nanovo vratiti svojoj pozornici. Priprema se za tu jubilarnu sezonu cak sest novih predstava: "Govorite li hrvatski", scenski kolaz sastavljen od tekstova Marina Drzica, Marka Marulica, Mavra Vetranovica, A.G. Matosa, Antuna Soljana; "Garaza" Jakuba Arjounia; cabaret "Crni macek", hommage tradiciji zagrebackog cabareta pred drugi svjetski rat; Pirandellova drama "Kakvu me hoces"; Sovagoviceva adaptacija "Breze" Slavka Kolara; evergreen Oscara Wildea "Vazno je zvati se Ernest" te praizvedba "Cistih racuna" Ivana Kucana.

Je li to najava kraja iscrpljujuceg lutanja hrvatskog glumista koje je cijeli dramski ansambl Hrvatskog narodnog kazalista poslalo u duge pohode dijaspori, jer je i sredisnja kazalisna kuca takodjer u katastrofalnom stanju, a Slobodana Snajdera i njegovog "Hrvatskog Fausta" izgnalo u Bec (gdje je doduse pobrao ovacije)? Nisu osamljeni oni koji jos ne vide "svjetlo na kraju tunela", argumentirajuci pesimizam i najnovijom izvedbom "Hamleta", onom u splitskom HNK, predstavom u kojoj nema Fortinbrasa, lika koji donosi "novo", pa to "novo", dakle, uskoro ne treba ni ocekivati, kako se dade razabrati iz teksta Slobodana Prosperova Novaka u trecem broju nedavno pokrenutog "Vijenca", lista za kulturu, kojemu je Novak glavnim urednikom.

U tom istom "Vijencu" obnovljena je i rubrika za koju se vec pomalo zaboravilo da mora biti nezaobilazan dio kulturnog ozracja

• "Knjige o kojima se govori, koje se citaju, koje se kupuju". Na temelju informacija (ne brojcanih, doduse) iz jedne od najbolje opskrbljenih i najposjecenijih knjizara atraktivna imena "Moderna vremena" sastavljaju se top-liste deset najtrazenijih knjiga podijeljenih u podrubrike "fiction" i "non-fiction". Na prvoj vodi Ranko Marinkovic s novim romanom "Never More", a slijede ga Dan Simmons s "Hyperionom", Danijel Zezelj sa "Sophiom", Petar Segedin sa "Svijetlim nocima", Slavko Mihalic s "Barsunastom zenom" itd. Na drugoj listi uvjerljivo vodi knjiga vise autora "Etnicko ciscenje", a zatim su poslozene "Germanija" Kornelija Tacita, "ACY No 1" Damira Milosa, "Uz pocetke hrvatskih pocetaka" Radoslava Katicica, "Crkva i krscanstvo u Hrvata - srednji vijek" itd. Sudeci po naslovima, citatelji zele otkriti drukcije osvjetljenu Hrvatsku u sadasnjosti i proslosti, s povremenim izletima u svjetske bestselere ili klasiku.

Medju izdavacima, pak, malo je velikih uspjelo opstati, osim "Skolske knjige" koju drze udzbenici tu su jos "Globus", "Naprijed", "Znanje", dok "Mladost" potresaju krize, a Graficki zavod hrvatske nedavno je zavrsio u stecaju. Jedan od njegovih urednika, Nenad Popovic, osnovao je vlastito izdavacko poduzece "Durieux" koje je dosad objavilo dvadesetak knjiga pristupacne cijene i atraktivnih autora (od Goldonija, Leopardija, Magrisa, Donata, Jancara, Karahasana, do Bore Cosica, Bogdana Bogdanovica, Dubravke Ugresic, Zeljke Corak itd.) i pokazalo kojim putem valja ici u oskudnim nakladnickim vremenima. Slicno su pokusali i drugi manji izdavaci, zasad jos ne tako uspjesni, pa valja sacekati tko ce se od njih uspjeti odrzati.

U svakom slucaju, na hrvatskoj izdavackoj sceni traju velike turbulencije, koje samo podgrijavaju poneki atraktivni casopisni izleti, kao sto je primjerice najnoviji broj "Erasmusa" Slavka Goldsteina koji je u cijelosti ispunjen autoriziranim istupima hrvatskih i srpskih intelektulaca odrzanih u studenome 1993. u Muzeju "Mimara". Kako je taj prvi razgovor srpskih i hrvatskih intelektualaca nakon pocetka rata prosao bez prisustva novinara, a zatim se nasiroko komentirao njegov (nepoznat ili polupoznat) sadrzaj, ne treba sumnjati da ce se peti broj "Erasmusa" dobro prodavati.

Zagreb je tradicionalno bio grad velikih izlozaba i gostovanja slavnih glazbenih imena. Za velika imena novca nema, na koncerte se odlazi da bi se culo i vidjelo mlade talentirane glazbenike kako bi se jednom moglo reci: slusao sam ga jos u vrijeme dok o njemu nijedan kriticar od imena nije napisao ni slova!

A najveca i najposjecenija zagrebacka izlozba nije ona posvecena 900-godisnjici grada, kako bi netko mozda pomislio, nego "eskponati" u zagrebackim izlozima, tako lijepi ocima i tako daleko dzepu.

MERI STAJDUHAR