HERCEG-BOSNA I DALJE TRAJE

AIM, ZAGREB, 27.02.1994. Kada je prije neki dan, uoci washingtonskih hrvatsko-muslimanskih pregovora, hrvatski predsjednik Franjo Tudjman sakupio vrh svoje stranke, Hrvatske demokratske zajednice, kako bi ga upoznao u glavnim crtama o cemu se zapravo radi, nije mogao a da ne istakne kako se upravo dogadja ono sto je on predvidjao: opstanak Bosne i Hercegovine kao takve je nemoguc. Nije pritom, kao u nekim ranijim prilikama zracio trijumfalizmom zbog toga sto je bio u pravu. Vjerojatno zato sto su mu predstavnici medjunarodne zajednice, SAD-a prije svih, uz to sto su se po prvi puta slozili s njim da je Bosna i Hercegovina u sadasnjim granicama nemoguca, ne samo preporucili, nego i inzistirali da se Hrvati i Muslimani trebaju sporazumjeti o uspostavljanju zajednicke federacije na dijelu teritorija BiH, koja bi potom stupila u konfederalni savez sa Hrvatskom. A to se bas i ne uklapa u Tudjmanovu i viziju njegove stranke. Barem njenog najutjecajnijeg dijela. Pogotovo sto americka inicijativa dozvoljava da bosanski Srbi, nakon uspostave hrvatsko-muslimanske federacije i razgranicenja s njom, mogu svoj dio Bosne pripojiti Srbiji.

Naime, usprkos ne malom protivljenju u samoj Hrvatskoj, ali i veceg dijela Hrvata iz Bosne i Hercegovine, Tudjmanova je politika punim jedrima plovila ka uspostavljanju Unije Bosne i Hercegovine koju bi sacinjavale tri drzave - hrvatska, srpska i muslimanska republika. Nasavsi se oko toga na istim pozicijama sa Srbima cinilo se da je realizacija unije tri republike na dohvat ruke, jer procjenjivalo se da Muslimani, koji se tome protive, nece moci jos dugo izdrzati pritisak dviju strana kojem su izlozeni. Koncept unije sa stanovista Tudjmanove politike cinio se optimalnim i zbog toga sto nije dirao u sadasnje medjunarodno priznate granice BiH, a cije mjenjanje, vjerovalo se, svijet ne bi niti dozvolio. Ako se i kalkuliralo s tim, onda se racunalo da ce to zavrsiti trodiobom Bosne i Hercegovine, pri cemu bi Hrvatska Republika Herceg-Bosna bio hrvatski dio kolaca raskomadanog teritorija BiH.

Takva je procjena ukalkulirana jos od pocetka rata u Bosni i Hercegovini. Iako se odmah po njegovom izbijanju islo na savez sa Muslimanima u obrani svih dijelova BiH u kojima su Hrvati i Muslimani bili vecinsko stanovnistvo. Ali onog casa kada se procjenilo da se pred nadmocnijom srpskom vojnom silom nece svi ti teritoriji obraniti, pa ni oni gdje su Hrvati bili u vecini, poput Bosanske Posavine, Tudjman se opredjelio da brani onaj dio hrvatskih teritorija na kojem se ta obrana mogla efikasnije organizirati i kojoj se moglo iz Hrvatske lakse pomoci. I koja je strateski za Hrvatsku vise znacila jer je cinila i cini dalmatinsko zaledje. U tome se nije stalo samo na vojnoj organiziaciji vec se odmah pristupilo i organiziranju drzave sto je na kraju rezultiralo konstituiranjem Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Stvaranje Bobanove Herceg-Bosne, medjutim, odmah je unistilo savez sa Muslimanima da bi ubrzo dovelo i do njihovog medjusobnog oruzanog sukoba u srednjoj Bosni.

Osim sukoba s Muslimanima, Herceg-Bosna je sto se vise zaokruzivala kao drzava u drzavi, izazivala i sve vece nezadovoljstvo medju Hrvatima koji su se nasli izvan njenog teritorija u Bosni i Hercegovini, te gotovo svih opozicijskih stranaka u Hrvatskoj i dijelu samog Tudjmanovog HDZ-a. Njihove osnovne primjedbe uglavnom su bile da se time pristaje na podjelu BiH cime Srbija kao drzava prelazi Drinu i kontinuiranom povezanoscu sa UNPA zonama u Hrvatskoj direktno ugrozava hrvatski drzavni teritorij. Jer onog casa kada se napravi presedan i dopusti mjenjanje granica BiH, vise nema medjunarodnih garancija da se nece mijenjati i granice Hrvatske. Osim toga, dvije trecine Hrvata u Bosni i Hercegovini ostaju izvan Herceg-Bosne a time bi, u perspektivi, u tako etnicki podijeljenoj BiH, vecina najvjerojatnije zauvijek napustili svoje domove.

Zato se sve upornije inzistiralo na promjeni hrvatske politike u BiH: umjesto inzistiranja na Herceg-Bosni trazilo se ponovno uspostavljanje saveza sa Muslimanima i zagovaranje cjelovite Bosne i Hercegovine u njenim medjunarodno priznatim granicama. Prosle jeseni krenulo se i dalje od zahtjeva i politickih pritisaka. Hrvati iz Bosanske Posavine organizirali su sabor, na kojem su formulirali svoje zahtjeve, te se i politicki organizirali. Uslijedilo je okupljanje i Hrvata iz srednje Bosne, Sarajeva i drugih dijelova BiH koji su ostali izvan Herceg-Bosne, sto je kulminiralo odrzavanjem Sabora Hrvata BiH u Sarajevu. Ni u Herceg-Bosni se nije mirovalo i gotovo istovremeno je i tamo odrzan Sabor Hrvata koji je dobio podrsku Tudjmana i hrvatske vlasti. Iako je na njemu Mate Boban odstupio sa mjesta predsjednika Herceg-Bosne, sto se tumacilo promjenom Tudjmanove politike, ipak je Sabor usvojio dokumente koji su tek neznatno korigirali dotadasnju politiku. Dojam je da su sve te korekcije, ukljucujuci i odlazak Mate Bobana vise plod pritisaka, pogotovo onih izvana, nego iskrene zelje za promjenom dotadasnje hrvatske politike u BiH. Istina, donekle se umeksavanjem politike i ustupcima htjelo izici u susret Hrvatima iz drugih dijelova BiH kako bi se i oni u projiciranoj Uniji BiH mogli izboriti za veci stupanj autonomije.

Da su to sekundarni razlozi, pokazuje upravo Tudjmanovo obrazlozenje zasto se Hrvatska slozila sa americkom inicijativom i prihvatila pregovore o eventualnom stvaranju saveza sa Muslimanima. Na prvom mjestu on je spomenuo zelju da stane rat u BiH "jer bi njegov nastavak u sadasnjim uvjetima doveo u opasnost i samu Hrvatsku". Ti sadasnji uvjeti zapravo su diktirani zahtjevom Vijeca sigurnosti UN-a da Hrvatska povuce svoje vojnike i oruzje iz Bosne. U suprotnom slijede sankcije koje bi po Hrvatsku bile katastrofalne. Osim toga, i sam je Tudjman rekao kako je rjesenje krize u BiH preduvjet za rjesavanje problema hrvatskih UNPA zona. Prije njega, americki ambasador u Zagrebu Peter Galbraith jasno je stavio na znanje hrvatskoj javnosti da je zacudjen sto je hrvatska politika izabrala najgori od svih nacina za rjesavanje krize u BiH - "nepriznavanjem teritorijalne cjelovitosti BiH, koje sobom moze vuci nepriznavanje teritorijalne cjelovitosti Hrvatske i slanjem svoje vojske u susjednu medjunarodno priznatu drzavu". Time je, po njemu, Hrvatska dovedena na prag sankcija s mogucnoscu i gubljenja dijela svoga teritroija. Tudjman je, naravno, u svom obrazlaganju taj dio lakonski preskocio ali se on podrazumjevao. Zato je mnogo vise govorio o obecanjima ako se Hrvatska odluci za savez sa Muslimanima: pomoc u obnovi zemlje, prijem u evropske institucije i ukljucivanje u sve integracijske tokove... Jer kao sto njega Amerikanci metodom mrkve i stapa guraju u pregovore i sporazum sa Muslimanima, istom metodom je i on rukovodstvo svoje stranke i hrvatsku javnost uvjeravao da su pregovori i savez s Muslimanima od interesa za Hrvatsku i Hrvate u BiH.

No, usprkos svim argumentima kojima je obrazlagao odluku da se ide u pregovore sa Muslimanima, Tudjman je na kraju jasno rekao da od sustine svoje bosanske politike nece odustati: "Nasa je zadaca da osiguramo opstojnost hrvatskog naroda u BiH i u teritorijalnom smislu jer kad toga ne bismo imali, Bosna bi za Hrvate uskoro mogla biti izgubljena". Drugim rijecima, koncepta Herceg-Bosne se ne odrice, samo ga prilagodjava novim uvjetima. Moguce je, dakle, stvaranje hrvatsko-muslimanske federacije u BiH, ali pod uvjetom da se tocno zna i teritorij hrvatske drzavne jedinice u buducoj federaciji. Kako Muslimani, s druge strane, tvrdo inzistiraju na federalnoj drzavi bez etnickih drzava sa cvrsto definiranim granicama u njoj, do sporazuma ce se tesko doci. Tvrdim obecanjem da ce se inzistirati na razgranicenju i definiranju hrvatskog suverenog teritorija prije stvaranja federacije s Muslimanima, Tudjman ne zeli osigurati samo tocnu evidenciju s kojim dijelom teritorija Hrvati i Muslimani ulaze u zajednicku drzavu, vec unaprijed hoce osigurati i ciste racuna u slucaju eventualnog sutrasnjeg razdruzivanja drzave koja se sada tek stvara. Uostalom nakon svega, iluzorno je od njega i ocekivati da se odrekne sustine svoje politike: ostvarenje tisucljetnog hrvatskog sna - stvaranje nacionalne drzave sto podrazumjeva etnicko razgranicenje i zaokruzivanje nacionalnog teritorija.

ZORAN DASKALOVIC