ANTIFASIZAM I HRVATSKA

AIM, SPLIT, 24.02.1994. "Problemi povijesne valorizacije antifasisticke borbe u uspostavi i ucvrscivanju drzavno-politicke samosvojnosti Hrvatske" bila je tema okruglog stola sto je u cetvrtak u Splitu u organizaciji Saveza antifasistickih boraca Zupanije splitsko-dalmatinske okupio vise splitskih povjesnicara, sveucilisnih profesora, predstavnika nekoliko politickih stranaka i pripadnika recenog saveza.

• Nasa organizacija - kazao je u uvodnom dijelu Drago Urlicic, predsjednik SAB-a - ukljucila se od prvog dana u obranu i izgradnju hrvatske drzave kao neovisne i demokratske, koja se zalaze za human i ravnopravan status svih socijalnih i nacionalnih skupina i da zajednicki njegujemo sve demokratske oblike tradicija antifasizma koje temelje evropsko gradjansko drustvo.

Ukazujuci na razlicitosti izmedju ustavno utvrdjenog izvorista suvremene demokratske drzave i intenzivnog stvaranja javnog mnijenja u kojem se diskvalificira antifasisticka borba kao antinacionalna pojava, sto se u praksi manifestira rusenjem spomenika, skidanjem imena ulica i drugih obiljezja koja podsjecaju na antifasizam, Urlicic je ocijenio da se te suprotnosti trebaju prevladati u interesu unutrasnje stabilnosti zemlje i dinamickog razvoja demokracije. Kako ocijeniti povijesne cinjenice na osnovu kojih se najcesce vrsi diskriminacija antifasizma kao da su NOB organizirali i vodili komunisti, odnosno clanovi KP, da su zajednicku antifasisticku borbu vodili Hrvati i Srbi u Hrvatskoj i druge nacionalne skupine, da je cijeli antifasisticki angazman Hrvatske bio u okviru Jugoslavije? Kako ocjenjivati NOB sa stanovista nacionalnog oslobodjenja i dostignuca u afirmaciji Hrvatske, a s obzirom na ukupne povijesne okolnosti u proslosti?

To su, nastavio je Urlicic, samo neka od pitanja za raspravu koja se namecu u mislima gradjana koji su se, svaki na svoj nacin, borili za samostalnost Hrvatske. Treba li neke povijesne dogadjaje koji su znacajno utjecali na stvaranje i oblikovanje hrvatske drzave, zaboraviti ili cak osuditi, upitao je na kraju.

Antifasizam je dio nase povijesti koja se ne moze izbrisati vec samo razlicito objasnjavati, kazao je dr. Ivan Peric. Nacifasizam je uspostavio Slovacku i NDH, a bas u njima je antifasizam bio izrazitiji nego naprimjer u Srbiji i Ceskoj. Moguce nesporazume oko njegove valorizacije moze izazvati cinjenica sto je NOR vodila Komunisticka partija sto je rezultiralo vlascu komunista, jednopartijskim sistemom i odredjenim ogranicenjima, te sto je poslije 1990. godine Hrvatska postala samostalna drzava, a nakon 1945, ostala u Jugoslaviji. Medjutim, antifasisticka borba nije pokrenuta na programu komunista, koji su htjeli socijalizam, vec na teznji za slobodom svakog pojedinca.

Na Zapadu se o antifasizmu ne govori previse, drzi dr. Nikola Viskovic, jer je to dio politicke misli. Antifasizam je 40-tih godina jedna od odrednica gradjanske i demokratske politike, a nesporno je da je antifasizam u Jugoslaviji bio najsnazniji u Hrvatskoj, a na njegovim tradicijama rekonstuirana je hrvatska drzavnost u odlukama ZAVNOH-a. Od 70-tih godina naovamo sve je to palo u sjenu, a na to se gleda s podozrenjem. Uzroci se mogu sagledati u socio-psiholoskoj pozadini, u slabostima gradjanskog drustva koje su uvjetovale da je jedna stranka, Komunisticka partija, fakticki monopolizirala antifasisticku borbu dok je u zapadnim zemljama ta borba postala opcenacionalni pokret koji su vodile sve demokratske snage. Uz to, komunisticka internacionala je imala kompleks nacionalnog pitanja, kazao je, medju ostalim, dr. Viskovic.

Dr. Branimir Luksic ocijenio je da je antifasizam kompromitiran zbog monopolizacije od jedne stranke, koja je provodila ideologiju pogubniju od fasizma - komunisticki marskizam. Komunizam, koji je trajao duze, napravio je vece devastacije od fasizma iako su i jedan i drugi, uz nacizam, tri svjetska zla. Neophodna je drustvena katarza, smatra dr. Luksic, tako da se oprostimo s prosloscu, ali ne skidanjem glava vec pruzanjem ruku.

Na ovo je replicirao dr. Viskovic kazavsi da treba luciti marksizam od staljinizma, jednako kao sto se ne moze napadati svo krscanstvo zbog toga sto je radilo u Srednjem vijeku ili liberalizam u cije ime su napravljeni masakri. Ne moze se reci da je marskizam gori od fasizma, jer na razini ideje fasizam je zlocin.

Velimir Terzic je ustvrdio da u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj nije bilo nacionalsocijalisticke partije, te da su ustase i komunisti zajedno robovali misleci kako ostvariti drzavu. Antifasizam je, ocjenjuje dr. Veseljko Huljic, svaki narod iskoristio na svoj nacin, a antifasisticka borba hrvatskih mladica nastavljena je danas borbom protiv fasistickog Milosevicevog rezima.

Dr. Tonci Sitin ukazao je na trenutacnu nedostupnost arhivske gradje koja je dobrim dijelom u Beogradu, a mnoge teme bile su tabuizirane. Mladi ljudi umorni su od proslosti, a dilema je da li pomiriti ustase i partizane, pokloniti se Jasenocu i Bleiburgu. Prema njegovim rijecima, HSS je bio glavni nositelj antifasizma u Hrvatskoj, a ustaski pokret je stvoren jer su Jugoslavija i Evropa ignorirale hrvatsko pitanje. Hrvatska se optuzuje da nije imala antifasisticku frontu, kaze Sitin, a upravo je ona dala najvise antifasistickih boraca u okviru Jugoslavije. Postoje i teze da je NDH bila masovno gubiliste, ali i da je ona teznja hrvatskog naroda za vlastitom drzavom. Netko ce reci, iznosi dr. Sitin, da je u NDH vrsen pokolj Zidova i Srba, ali to je zbog pritiska izvana. Najnovija istrazivanja povjesnicara pokazuju da ni u Jasenovcu ni u Bleiburgu nije bilo onoliko zrtava koliko se prikazivalo.

LJUBICA VUKO