CUDO SE PRETVARA U CUDOVISTE

AIM, ZAGREB, 23.02.1994. Kupujmo slovensko da bi slovenski radnik imao posla - moto je propagandne akcije, sto je uz snaznu podrsku medija vodi Savez slobodnih sindikata Slovenije. Objasnjavajuci razloge ove rodoljubne kampanje predsjednik ZSSS Dusan Semolic kaze da je privreda u zadnje dvije godine pocela posustajati, da tvornice gube poslove, a radnici radna mjesta. Jedan od uzroka tome je i izuzetno agresivna propaganda i nastup stranih proizvodjaca na slovenskom trzistu. Sudeci po tim pokazateljima za ocekivati je da bi se to moglo poceti dogadjati i industriji reprodukcijskog materijala, kojoj je do sada islo razmjerno dobro. Osim toga na slovenskom trzistu mnogo je sivog uvoza, robe koja ne odgovara kvaliteti, koja nema ateste, niti je opremljena s potrebnim deklaracijama na slovenskom jeziku.

Slovenci su svjesni da od pukog pozivanja na domoljublje nece biti koristi, jer nece nitko kupiti skupu i slabu robu samo zato sto je slovenska, pa ova akcija, istodobno, ima za cilj i podizanje kvalitete domacih proizvoda. Sindikalisti objasnjavaju da se ne radi ni o kakvom protekcionizmu, jer to Slovenija ne bi ni izdrzala, ali upozoravaju da svoju proizvodnju stite i mnogo mocnije drzave nego sto je Slovenija.

U susjednoj Hrvatskoj, pak ponasaju se potpuno obrnuto. Ne samo da nitko niti ne sanja o slicnoj akciji, iako je ova drzava u daleko tezem ekonomskom polozaju, zbog rata, razaranja, gubljenja trzista i slicno, vec bi se iz nekih poteza Vlade moglo naslutiti da se gradjane cak prisiljava da kupuju u inozemstvu. Slucajni namjernik tesko bi dokucio da su Brezice u Sloveniji, jer u ducanima ovog grada neposredno uz Hrvatsku granicu vecina kupaca su iz Hrvatske. A na pitanje: zasto?, odgovor je jednostavan: jer njemacka marka u Sloveniji vrijedi i 40 posto vise nego u Hrvatskoj. Nitko se sustavno ne bavi procjenama koliko se maraka dnevno odlije na soping u Sloveniju, Madjarsku, Italiju i Austriju, jer sve su one jeftinije nego Hrvatska, ali radi se o milijunskim svotama. Zbog toga nikoga ne boli glava, pa ce i potpredsjednik Vlade Borislav Skegro cak izjaviti kako se radi tek o trgovini.

Hrvatske banke i privredu brinu drugacije brige: kako se rijesiti maraka, a doci do dinara. Naime, od 1. studenog kada je Nikica Valentic obznanio svoj stabilizacijski program, kojem je prvi cilj bio zaustaviti inflaciju koja je bila oko 35 posto mjesecno, sto je i uspjelo, pa do danas vrijednost njemacke marke pala je za preko 20 posto. Prvog dana provodjenja programa marka je bila pozicionirana na 4.444 HRD i taj je prag Vlada namjeravala braniti po svaku cijenu, ali dogodilo se da to uopce nije bilo potrebno, jer je ona iz dana u dan padala, tako da se danas u poslovnim bankama za sto "orlova" moze dobiti oko 350.000 dinara. Banke su, istodobno, prisiljene da bi dosle do dragocjenih dinara prodavati marku ispod cijene po kojoj su je placale prije svega desetak dana. A jos gore se dogadja izvoznoj privredi. Po novom deviznom zakonu banke nisu obavezne otkupiti devizni priljev, pa nije slucajno da poduzece izvoznik, koje i tako dobiva mrsavu marku, postaje nelikvidno unatoc tome sto je robu izvezlo na svjetsko trziste. Trajniji nedostatak likvidnih sredstava za obrtna sredstva i redovno poslovanje bitno ogranicava normalno poslovanje najvitalnijeg (izvoznog) dijela hrvatske industrije. U poslovnoj praksi pojavljuje se nesto sto je valjda jedinstveno u svijetu - takozvani negativni sticung (i do 15 posto), jer izvoznici nude devize i po nizim tecajevima od bankarskih.

Slobodne se moze reci da hrvatsko "ekonomsko cudo" prijeti da postane svjetskim cudom, ali i da se pocne pretvarati u cudoviste koje ce ugusiti vlastitu privredu.

Vlada je zaustavila inflaciju, doslo je cak do deflacije, iako je tesko povjerovati u sluzbene podatke o realnom padu cijena, ali kako sada stvari stoje ispada da je zaustavljanje inflacije bilo samo sebi svrhom. Kada je nedavno u Hrvatskoj boravio poznati cileanski strucnjak, tvorac tamosnjeg ekonomskog cuda Hernan Buechi Buc upozoravao je da ono sto odgovara razvijenim zemljama, ne odgovara zemljama u razvoju. "Da bi se neka zemlja razvila mora imati godisnji rast od sest do sedam posto. Kako to ostvariti? Pogledajte sto je u svijetu dobro i primjenjujte ta rjesenja. Svjestan sam da se sve reforme u Hrvatskoj moraju gledati kroz perspektivu rata. No, upravo zbog rata se morate brze razvijati, a ne cekati obnovu. Cini mi se da je vasa Vlada svjesna da treba novu politiku, ali jos nije sigurna kako bi ona trebala izgledati. Novi potezi vlasti trebali bi uslijediti slijedecih tjedana, i ako se ne poduzmu, sanse za stabilizaciju nisu velike. Devizne rezerve ne mogu vas spasiti ako se ne saniraju unutrasnji problemi".

Ti tjedni su davno prosli, a jedino sto je novo, to je ono staro, marka nezaustavljivo pada. Statisticki podaci za sijecanj pak govore da je industrijska proizvodnja manja za 11,8 posto u usporedbi sa lanjskim prosjekom. Hrvatski izvoz u sijecnju je iznosio 134,6 milijuna dolara, sto je pad za 27,3 posto, s tim da deficit iznosi svega 2,2 milijuna dolara. Vlada je do sada uspjela sanirati neke banke i znacajnije privredne grane, kao sto je brodogradnja, ali sve je evidentnije da se stabilizacioni program sveo samo na antiinflatornu komponentu, jer nisu ispunjene kljucne pretpostavke - dolazak stranog kapitala. Ono sto sada ulazi u Hrvatsku svodi se na doznake iz dijaspore, na humanitarnu pomoc i slicne izvore, ali nema svjezeg kapitala koji bi ozivio proizvodnju, a toga nece biti dok rat ne prestane. Ujedno i to je jedan razlog sto hrvatski predsjednik Tudjman raznim inicijativama, malo prema Srbima, pa malo prema Muslimanima, zeli sto prije osigurati kakav-takav mir i sto je otvoren za tudje inicijative, posebice posljednju americko- njemacku, s tim da nece niti tako olako odustati i od veslanja po onoj sporednoj ruskoj trasi, to jest zenevskom sporazumu o normalizaciji hrvatsko-srpskih odnosa.

Za sada je tesko govoriti da ce ekonomsko stanje biti povodom nekom buntu, ali potraje li ovo stanje ni rata ni mira, a jedini cilj drzave bude punjenje budzeta, sve vise ce se osjecati socijalne tenzije, pogotovo sto obican gradjanin osjeca da u cijeloj toj zavrzlami netko ipak i dobiva. Tesko je shvatiti zasto, recimo, u apotekama nema lijekova ni za astmaticare, ni za srcane bolesnike, ni za secerase, a istodobno Hrvatska, pored svoje proizvodnje, ima i dovoljno deviza da te lijekove ako je potrebno uveze. Ili, ekonomisti se pitaju: kako to da je najednom doslo do nagle nestasice dinara, a prema objavljenim podacima, i pored pada proizvodnje, novcana masa je u sijecnju porasla za 22,7 posto? O toj susi dinara najbolje govori podatak da je, recimo. 14. veljace potraznja iznosila 90, a nudilo se samo 3,5 milijuna dinara. Nije tesko pretpostaviti da novcani tokovi zaobilaze krute drzavne okvire i da cvate paralelna, siva ekonomija, da se najveci dio dinara zapravo zadrzao u dzepovima, kako gradjana, tako i tvrtki. O tome najbolje svjedoce i kamate na sivom trzistu, koje su se proteklih nekoliko mjeseci kretale od osam do 15 posto mjesecno, sto znaci da je novca bilo i za kredite, ali ne po sluzbenim propisima po kojima je eskontna stopa 1,1 posto.

Svi se pitaju gdje je donja granica tecaja koju je Narodna banka hrvatske obecala stititi? Svojedobno je, iako je to bilo proglaseno tajnom, procurilo da marka ne smije pasti ispod 3800 dinara, onda ispod 3750, a sada neumoljivo klizi ka ispod 3500. Zato i sami bankari tvrde da NBH pravi veliki posao jer jeftino kupuje skupu robu, a istodobno drzava snizava cijenu dinara oporezivanjem kamata. U svemu tom ima istine, ali pitanje je sto Vlada i Narodna banka namjeravaju napraviti? Sto je taktika i strategija, ako je uopce ima? Zeli li se tek prezivjeti do mira i prvih pravih novcanih injekcija, ili se naprosto stiglo u corsokak, a pritom se pod svaku cijenu zeli ispuniti obecanje predsjednika Tudjmana da ce Hrvatska za Dan drzavnosti 31. svibnja imati konvertibilnu - kunu.

Da bude jos jedan sanak pusti.

GOJKO MARINKOVIC