PODNEVNI MRAK

,AIM, Beograd, 16.2.

size: Veljko Dzakula uhapsen usred bijela dana u sred Beograda. Osnovan odbor za njegovo oslobadjanje. Nejasno tko ga je uhapsio - SDB Srbije ili SDB Krajine. U oba slucaja radi se o krivicnom djelu. Dzakula- prvi krajiski prvoborac- optuzen zbog pregovaranja sa Hrvatskom. Tragedija zapadne Slavonije. Intrigantan Dzakulin intervju "Studiu B" s kojim se povezuje njegova otmica.

Bivsi predsjednik Vlade Republike Srpske Krajine i bivsi predsjednik SAO Zapadne Slavonije, Veljko Dzakula, uhapsen je 4. februara u Beogradu. Hapsenje se dogodilo na, otprilike, sljedeci nacin. Dzakula i Dusan Ecimovic (bivsi ministar informiranja RSK) hodaju jednom od najprometnijih beogradskih ulica - ulicom Srpskih vladara. Presrece ih, u 11.30., nepoznat covjek i kaze: "Kako ste, gospodine Dzakula?". Potom se, sa jos dvojicom kolega, baca na zrtvu. Ecimovic bjezi. "Vi ne morate bjezati" dobacuje cetvrti otmicar. Dzakula se batrga, otima i zapomaze. Spadaju mu naocari, cjepa se i rukav kaputa. Otmicari ga pokusavaju ugurati u sivi automobil japanske marke (registracija BG 936

• 525). Jedan od njih upotrebljava nekakav sprej i usmjerava mlaz Dzakuli u lice. Konacno, nesretnom krajisniku stavljaju lisice, ubacuju ga na zadnje sjediste automobila, a jedan od napadaca, pridrzavajuci se objema rukama za krov, udara ga objema nogama. Stize i drugi automobil i svi skupa, Dzakula i njegovi otmicari, nestaju u nepoznatom pravcu. Ocevici nailaze na cetvoricu policajaca. Pokusavaju im ispricati dogadjaj. Samo jedan zeli saslusati. Na kraju pita: "A sta ja tu mogu?" i odlazi.

A STO SAD?

Nakon otmice Veljka Dzakule reagirao je Gradjanski savez Srbije telegramom Slobodanu Milosevicu i ministru unutrasnjih Zoranu Sokolovicu u kom ih obavjestavaju o dogadjaju i traze oslobadjanje. Istodobno se osniva i Odbor za oslobadjanje Veljka Dzakule i odbranu politickih sloboda. Predsjedava ugledni beogradski kriminolog dr Vladan Vasilijevic, a angazovani su i najpoznatiji ovdasnji advokati: Nikola Barovic, Borivoje Borovic, Boris Popovic, te Drago Hiber. Sluzba javne bezbjednosti MUP Srbije izdaje saopcenje u kom porice svoje ucesce u otmici. Nesto slicno saopcava i MUP RSK. No, SDB Srbije cuti - a upravo ona je osumnjicena. Naime, postoji ocevidac koji tvrdi da se jedan od otmicara legitimirao kao njen pripadanik. Nekoliko dana Dzakulinu sudbinu obavija potpuna misterija. Nije poznato ni gdje je, ni da li je ziv. "Politika" objavljuje, pozivajuci se "na dobro obavjestene izvore," da se Dzakula nalazi u sluzbenoj vili SDB Srbije na Banjici. Optuzbe, zasnovane na vrlo opipljivim cinjenicama da se ova sluzba bavi otmicama gradjana, dostizu kriticnu masu. Javnost se prisjeca svojevremenih otmica Dusana Reljica, urednika vanjske politike "Vremena" i inzenjera Jovana Mandica - covjeka koji je za Vidovdanskog sabora srbijanske opozije na nekoliko trenutaka iskljucio ulicne svjetiljke. No, tada ponovo reagira MUP RSK i svu krivicu prima na sebe. Obavjestava javnost da je Dzakulu uhapsen zbog napustanja mjesta boravista, odnosno da je ponovno priveden nadleznom Opcinskom sudu u Glini u kom se protiv njega, Ecimovica i Mladena Kulica vodi postupak zbog "teritorijalnog ugrozavanja RSK i spijunaze". Na ovo reagira Dzakulin advokat, Nikola Barovic. Izjavljuje da nije jasno tko je izvrsio hapsenje: organi RSK ili Republike Srbije. U prvom slucaju radilo bi se o vrsljanju strane policije (SRJ nije, ustalom kao ni itko drugi u svijetu, priznala samoproklamiranu srpsku drzavu u Hrvatskoj); u drugom - o krsenju prava svakog gradjanina da se brani u postupku ekstradicije. Postojanje zahtjeva za izrucenje Dzakule nije poznato njegovim braniocima tako da ispada, ukoliko su hapsenje izvrsili pripadnici SDB Srbije, da se radi o otmici sto predstavlja tesko krivicno dijelo. Konacno, saopcava Barovic, ostaje i dalje nepoznato gdje se Dzakula nalazi i u kakvom je stanju. O tome nisu obavjesteni, pored branioca, ni clanovi porodice, sto su "nadlezni organi" duzni uciniti po slovu zakona.

O CEMU JE RIJEC

Pitanje koje se u cijeloj ovoj prici postavlja jest tko je, zapravo, Veljko Dzakula?

Njegova politicka karijera pocinje 1990. sa osnivanjem SDS u Hrvatskoj - predsjednik je njenog odbora u Pakracu. Pocetkom marta iduce godine postaje prvi krajiski lider aktivno upleten u prvi srpsko - hrvatski oruzani sukob. Pakracki incident je pogodovao (mnogi smatraju da su ga oni i inspirisali) kninskim jastrebovima - Marticu i Babicu - i srbijanskom ratnom lobiju.

Mozda pod dojmom pakrackih dogadjaja (jasno je bilo da se radilo o ratnoj uvertiri), mozda zbog pitanja tamosnjih Srba sto im je sve to trebalo, a pogotovo pod pritiscima rodbine zarobljenih po hrvatskim zatvorima, Dzakula je poceo pregovarati. Tako se susreo i sa dr Tudjmanom. Pregovaranje o kakvoj - takvoj normalizaciji srpsko - hrvatskih odnosa i rukovanje pregovaraca dozivljeno je u Kninu kao puko kompromiserstvo.

No, rat je uzimao svoje tokove. Dzakula u njemu ucestvuje poput svih ostalih krajiskih lidera. Razlicite strukture iz Beograda obecavaju mu sve i svasta: Savez kominista-pokret za Jugoslaviju (prije svega general u penziji Borisav Pekic) obecava intervenciju JNA u zapadnoj Slavoniji na prvi opaljeni metak; razni paramilitarni sastavi - od Seseljevih cetnika do "Belih Orlova" Dragoslava Bokana upucuju ljudstvo. Dzakula ne zeli da zaostane. Oko 500 naoruzanih zapadnoslavonskih Srba krstari Papukom. Medjutim - kako se sada saznaje - ovo podrucije nikada nije bilo ozbiljno razmatrano kod beogradskih stratega, jer je tako dogovoreno u Karadjordjevu. Cak sto vise, na njemu nema ni ozbiljnijijeg prisustva pripadnika JNA. No, sve to ne spasava od granatiranja Daruvar, Novsku i druge gradove. Nakon pada Vukovara i praznjenja Iloka od zitelja hrvatske nacionalnosti, pocetkom decembra 1991. ZNG pravi ofanzivu na zapadnu Slavoniju. Vecina srpskog ruralnog stanovnistva napusta u panici to podrucije bez ozbiljnijeg otporA.Ofanziva hrvatskih snaga nije bila toliko snazna da bi opravdala bezglavi bjeg. Takodjer, na srpskoj strani je postojalo i naredjenje - mada se ne zna tko ga je izdao - za povlacenje. Dzakula, koji je u medjuvremenu avanzovao u predsjednika SAO Krajine, postao je vodja Srba bez ikakave zemlje. Njegovi Slavonci naselili su se u kuce iseljenih Hrvata u istocnoj Slavoniji i Baranji. Nadalje, dio njih sprovodi - bjezeci shto dalje od Krajine - drugu kolonizaciju Vojvodine. Na kraju, tu je i velik broj izbjeglica bez igdje iceg (ali i teskih ranjenika) koji se potucaju po Srbiji i koje nasilno izbacuju iz protupravno useljenih vojnih stanova. Svi oni se osjecaju krajnje besperspektivno i iskorjenjeno i svi bi htjeli kuci - u zapadnu Slavoniju. Zbog svega navedenog Dzakula vrsi pritisak na vladu RSK da omoguci povratak zapadnoslavonskim izbjeglicama u skladu sa Vensovim planom. Jalova krajiska prepucavanja traju citavu 1992. Konacno, Dzakula se 18. februara 1993. sastaje u Daruvaru sa predstavnicima hrvatske vlasti i potpisuje dokument u kom se dogovara povratak, otvaranje komunikacija i izgradnja infrastrukturnih objekata. No, Hrvatska je uveliko upletena u maslenicku avanturu, u Krajini traje zestok liderski obracun, a Srbija radi svega toga, ne pokazuje ni minimum fleksibilnosti. Cini se da nikom nije do Vensovog plana, pa Dzakula, na kraju, ispada dezurni krivac.

KALVARIJA

Nedugo nakon pregovora, Dzakula gubi politicke funkcije, a sedam mjeseci kasnije biva i uhapsen pod otuzbom za izdaju i spijunazu. Dva mjeseca provodi u istraznom zatvoru u Kninu i Glini da bi mu pocetkom decembra 1993. bio ukinut pritvor. Dva mjeseca kasnije odlazi u Beograd kako bi obisao obitelj. Gostuje i u "Intervjuu gledaoca" "Studia B" a upravo to, mnogi povezuju sa otmicom jedanaest sati kasnije. Sto je, dakle, Dzakula rekao?

Izjavio je da je izradio plan povratka zapadnoslavonskih izbjeglica i da je sa njim upoznao institucje u Beogradu i Kninu. Tekst tog plana nije poznat. Izjavio je, dalje, kako je Ilija Koncarevic, (predsjednik srpske skupstine u istocnoj Slavoniji), u augustu 1991. na jednom sastanku kome su prisustvovali i Budimir Kosutic i Stanko Cvijan (tadasnji srbijanski ministar za Srbe van Srbije) govorio da je zapadna Slavonija predvidjena za asimilaciju i preseljenje. Kosutic i Cvijan nisu protestovali. Takodjer, Dzakula napominje kako su lokalni komandanti, inace ljudi bliski Mili Marticu, svojevremeno odbili ponudjeni prekid vatre za vrijeme decembarske ofanzive ZNG insistirajuci na borbi do kraja, da bi prvi docnije pobjegli. O samom Milosevicu izrazio se pohvalno. I tu se, barem za sada, prica o Veljku Dzakuli zavrsava. On, osobno, niposto nije covjek koga se moze amnestirati za tragediju zapadne Slavonije. Medjutim, on je makar i sa naknadnom pamecu uvidio da tamosnji Srbi i Hrvati mogu zivjeti jedni pored drugih kroz realizaciju Vensovog plana. No, to bi onda otvorilo bezbroj pitanja. Prvo bi bilo - tko sprecava da taj plan zazivi na teritoriji cijele Krajine. Mile Martic i njegovi sponzori tesko da bi mogli naci suvisao odgovor.

Dzakula je, kao i vecina krajiskih lidera, najprije ratovao, potom bio prinudjen pregovarati i kada je, kao potrosena licnost odbio odstupiti, morao nestati za nauk svim ostalim. Naime, da i njima, kao i nesretnom pakracanu, ne padne napamet da interese Srba u Hrvatskoj rjesavaju onako kako se jedino i mogu rijesiti - na razini obicnog, svakodnevnog zivljenja oslobodjenog svih velikodrzavnih pretenzija.

Philip Schwarm .