OPOMENA TUDjMANU I SRBIMA

AIM, ZAGREB, 15.02.1994. Istice pedeseti dan od eksplozije koja je, u 4,18 sati ujutro, u praskozorje proslave rodjenja Isusova, dobro zdrmala staru gradsku jezgru i uzbudila, na tu vrstu buke, vec oguglale Karlovcane.

Nazalost i naravno, jos se ne zna tko je i zbog cega srusio dio zgrade gornjokarlovacke pravoslavne eparhije. Teroristicki cin brzo su i ostro osudili i Vlada i katolicki velikodostojnici i predsjednik Tudjman i mnogi lokalni i drzavni cimbenici. Ocekivalo se da ce pocinitelji brzo pred lice pravde. Tako je i obecano. Istinabog, danonocno se oko toga nesto petlja, pretresaju se stotine stanova i vodi jos vise informativnih razgovora, poligrafskih mjerenja, no zakon, pravda i javnost, nazalost jos nisu zadovoljeni.

Posljednji karlovacki "bum" prestrasio je, ogorcio i uvrijedio mnoge, a samo namjerno slijepi i naivni krivo ce procitati teroristicki rukopis.

Uvrijedjeni su oni kojima je Bozic doista najveci blagdan, kojima On stvarno znaci mir, ljubav i prastanje.

Ogorceni su oni koji znaju da je ovo opomena Tudjmanu i sluzbenoj politici da se odustane od bilo kakvih pregovora i s Milosevicem i s krajinskim Srbima.

Prestraseni su oni koji vide da se ovakvim nacinom obracunavanja s necim i nekima otislo predaleko i kako se nemoguce zaustaviti. Narocito su prestraseni karlovacki Srbi. Od drzave vec "pomilovani" miniranjima kuca, otpustanjima, nedavanjem domovnica i cudnim regrutacijama na sve gledaju vecim ocima. Zgrada gornjokarlovacke eparhije bio je njihov posljednji objekt kulturne bastine.

Najprije je "netko" na dubovackom pravoslavnom groblju rusio nadgrobne spomenike (no to nije eksluziva - ruseni su i na zidovskom). Gotovo dvije godine mrcvarena je, dok nije do temelja srusena pravoslavna crkva sv. Nikole - spomenik kulture u centru stare gradske jezgre. Kaze se da je ona najprije pogodjena avionskom bombom koju je JNA namijenila katolickoj crkvi sv. Trojice. No, djelo su dovrsili gradski mineri - a jedna se eksplozija dogodila tocno u ponoc, na Novu 1993. Ni od rusenja 270-godisnje crkve ni od skrnavljenja groblja nitko se nije ogradio, dapace - lokalni su mediji naprosto likovali. A onda je minirana i mrtvacnica na pravoslavnom groblju pa se sada koristi ona na katolickom.

Zacudo, pocinitelj je uhvacen, navodno je dusevno poremecena osoba. Nitko se ziv nije zapitao odakle tome i takvome eksploziv.

Kada je minirana eparhija, karlovacki je gradonacelnik Ivan Benic smogao dovoljno kuraza i mudrosti i istoga dana osudio zlocin. Javno. Polutajno, u opustenoj atmosferi na otvaranju jedne izlozbe priklonio se onima koji govore kako je tu "zlocinacku zgradu" trebalo davno srusiti. Na mala vrata, zlocin se umanjuje, ergo, opravdava glasinama da je bas u eparhiji bio centar pobune karlovackih Srba.

No, zgrada o kojoj je rijec bila je provaljena, obijana i pljackana otkad je napustena. U nju je ulazio tko je, kada i kako htio. U vise je navrata pretresena od podruma do tavana i tocno se znalo sto se u njoj nalazi. Kako je onda moguce u njoj, odjednom pronalaziti uniforme JNA, zastave s ocilima, propagandni materijal zabranjenog SDS-a? Osim, ako sve to nije tamo stavljeno tik nakon ili tik prije rusenja.

Dok javni organi u tisini obavljaju opsezan posao, tajni kalkuliraju sto i kako uciniti i kome pripisati nedjelo. A javnost, trznicno-ulicna i gostionicko-podzemna, sve zna. Kolaju mutna i upitna objasnjenja velikog karlovackog "bum".

Razlicite su verzije u opticaju: prva, zgradu su srusili sami Srbi, oni "nasi" zeleci osramotiti domovinu i pomoci pobunjenim rodjacima i sunarodnjacima; druga, rusitelji su opet Srbi ali oni od "prijeko", koje je na zadatak poslao sam episkop Nikanor; treca, opet Srbi, pravoslavni popovi koji su zgradu minirali tik prije odlaska i sad je digli u zrak daljinskim upravljacem. Ucinjeno je to da se sprijeci eventualno priklanjanje hrvatskim vlastima; cetvrta, neki lokalni novinari, u cijim je tekstovima inace nemoguce pronaci i naznaku prijekora teroristima, serviraju jos jednu tezu. Pitaju se sto su u zgradi, u dva navrata, radili UNPROFOR-ci, sugerirajuci njihovu upletenost, naravno u dosluhu sa Srbima. No, ovo ne drzi vodu bas ni malo jer su "plavci" ovdje bili samo uz suradnju i kontrolu vlasti; peta, eparhiju su minirali Muslimani - osvjecujuci se tako istovremeno i Srbima i Hrvatima za ono sto im se radi u Bosni i Hercegovini. No opet, otkud stalno na oku i vlasti i "naostrenim" gradjanima, izbjeglicama toliko eksploziva?; sesta, glasno se sapuce i o nezadovoljnim policajcima kao mogucim "minerima". Time su, tvrde "upuceni" pokazali sto misle o novom policijskom nacelniku, Cakovcaninu Dubravku Derku, koji poduzima zaista mnogo da sprijeci razgranati karlovacki terorizam svih fela. Ako je tocno da je rusenje opomena Derku onda su tocne i "povjerljive" tvrdnje da iza najveceg broja miniranja u Karlovcu stoje i vrlo odgovorni policajci; sedma, najtise su, a mozda i najblize istini, glasine da iza eksplozije stoji ekstremno, Tudjmanu protivno (?) krilo vojske, a iza ovoga najodgovorniji iz najvisih drzavnih organa. Nije uputno o tome previse, no: u kojim se strukturama nalaze majstori za miniranja i eksplozive? U cijem su dzepu kljucevi od vrata iza kojih se nalaze velike kolicine eksploziva? Tko bi u gradu u kojem svi prate sve, nesmetano i neotkriveno mogao uci i izaci u zgradu, unijeti vise stotina (govori se cak i o jednoj toni) eksploziva? Tko bi ga mogao satima razmjestati, tako fino i strucno, da je unistena samo eparhija, ali ne i susjedne zgrade? U prilog ove hipoteze ide i hitna i tajna istraga, pokrenuta i nedovrsena, u nekim karlovackim postrojbama Hrvatske vojske; osma, krizaljka interesa i namjera moze imati jos jedno rjesenje. Rusenje zgrade eparhije gornjokarlovacke moze biti od koristi ne samo jednoj, vec nekolicini spomenutih grupa. A o operativnoj, konkretnoj suradnji negativaca ima dosad i suvise dokaza.

Od javnosti se najstroze krije da su iz podruma zgrade, nesto prije eksplozije, nestale vrijedne crkvene umjetnine. Neki su, od sedam, sanduka u kojima su bile pohranjene, obijeni. O tome su gradom pronijeli pricu sami policajci koji su cuvali objekt. Nakon rusenja objavljeno je kako je blago spaseno i prebaceno u Zagreb, no da ima i ostecenih stvari. Ali nitko ih od novinara nije vidio - bilo je moguce vidjeti samo popis onoga sto se tamo nekad nalazilo. A on je netocan. Na njemu se, naprimjer, nalazi i ikonostas neprocjenjive vrijednosti, koji podruma nikad nije vidio. Zatim, nesto relikvija, vecu kolicinu svijeca i tamjana odvezao je UNPROFOR u Krajinu, no to nije sve.

Dakle, poruke su poslane. Na njih su stigli i uobicajeni odgovori. Uobicajeno, parolasko ogradjivanje vlasti. Zasad barem, uobicajena neucinkovitost "organa". Vec uobicajena nemocna rezignacija "nasih" i radikalizacija "onih tamo" Srba.

NEVEN STIMAC