NISTA NIJE IZVJESNO

AIM, SARAJEVO, 09.02.1994. "Ako treba, necemo potpisati sporazum u Zenevi, ni sada a ni februara slijedece godine", izjavio je prosloga tjedna muslimanski lider Alija Izetbegovic, obrazlazuci ove svoje rijeci cinjenicom kako je vlast u Sarajevu zainteresirana "ne za bilo kakav mir - nego isljucivo za pravedan mir koji ispunjava minimum nasih zahtjeva".

Da ne bi bilo nikakve dvojbe on je i definirao sta podrazumjeva taj i takav minimum: vracanje svih okupiranih teritorija na kojima su Muslimani-Bosnjaci bili u vecini prije izbijanja rata, izlazak na Savu i potpuna kontrola nad Brckom, znacajna korekcija mapa u istocnoj Bosni i dijelovima banjalucke regije te, naposljetku, izlazak na more kod Neuma.

Ako se uzme u obzir trenutacno stanje na bosanskim ratistima onda bi se, bez velikog rizika da se pogrijesi, moglo zakljuciti kako ce i ova runda zenevskih pregovora predstavljati potpuni promasaj i, vjerojatno, definitivni debakl nastojanja medjunarodne zajednice da pregovorima rijesi bosansku krizu. Da je nesto takvo poprilicno izvjesno potvrdilo je i zasjedanje Skupstine BiH, nekoliko dana uoci onoga sto sa ironijom mozemo nazvati mirovnim pregovorima, kada su poslanici, krnjeg bosanskog parlamenta dali ovlasti svojoj delegaciji da, u slucaju neuspjeha, mogu zatraziti da se cjelokupno bosansko pitanje vrati pred Savjet bezbjednosti.

Ovakav stav nije nista novo jer je vec duze vremena takva mogucnost nagovjestavana. Tako je nedavno i ministar spoljnih poslova BiH, Irfan Ljubljankic kazao kako je "Zeneva karikatura" te da citavu stvar treba vratiti u Ujedinjene nacije. No, za razliku od svih dosadasnjih jalovih pregovora, cini se da su ovoga puta okolnosti drasticno izmjenjene. Nakon dvije godine rata kao da je, kako bi to rekao Ejup Ganic, vrijeme pocelo raditi za muslimansku stranu.

Postoji niz elemenata koji nagovestavaju kako bi ovoga puta u Zenevi ipak mogao biti napravljen nekakav pomak i citava stvar pokrenuta s mrtve tocke pregovaranja. Posljednji stravicni masakr na sarajevskoj pijaci "Merkale", bez obzira sto UNPROFOR nije formalno utvrdio tko je odgovoran za taj zlocin, dobrano je uzdrmao konzerviranu svijest zapadnih mocnika. Nakon svih donijetih rezolucija, bila je to rukavica bacena u njihovo lice koju vise nisu mogli izbjeci. Njihova sadasnja zelja da nesto naprave, stoga, nije proizvod zelje da se pomogne Bosni i Hercegovini vec pokusaj da se spasi obraz i ono malo kredibiliteta koji jos imaju pred svojim birackim tijelima.

Gledano realno, nista istorijski se nece dogoditi, ali ovo je posljednja sansa da se ipak naprave neki milimetarski pomaci koji bi, po inerciji, za nekoliko mjeseci mogli rezultirati trajnijim prekidom neprijateljstava na bosanskim prostorima. Logika rata jos nije istrosena, glavni ciljevi prvenstveno Muslimana ali i Hrvata nisu ostvareni, pa se stoga jos ne treba prerano radovati kako se vidi svjetlo na kraju tunela.

No, masakr u Sarajevu bi mogao poluciti neke opipljive poteze Ujedinjenih nacija: prvenstveno u pogledu popustanju obruca oko Sarajeva, mada je tesko vjerovati u potpuno razoruzavanje zaracenih strana jer se problem glavnog grada ne moze rijesiti izolirano od cjelokupnog bosanskog rjesenja; za ocekivati je i skoro otvaranje tuzlanskog aerodroma i, vjerojatno, neke konkretnije ustupke rezimu Franje Tudjmana kojeg su posljednji dogadjaji doveli u vrlo nezahvalnu situaciju.

Naime, nedavno odrzani Sabor Hrvata u Sarajevu, koji je izabrao svoje Vijece na celu sa Ivom Komsicem, pojavljuje se kao novi cinilac na inace umrtvljenoj BiH politickoj sceni koji u mnogome otezava pregovaracku poziciju Tudjmana u Zenevi. Pri tome mu ne moze pomoci ni spoznaja da je, koliko jucer, na skupu hercegovackih Hrvata u Livnu, prividno detronizirao Matu Bobana sto je od njega trazila medjunarodna zajednica.

Mnogo je veci problem kako ce vodstvo u Zagrebu udovoljiti zahtjevu Savjeta bezbjednosti da se do sredine mjeseca povuku sve hrvatske postrojbe sa tla Bosne i Hercegovine ili ce, u protivnom, najvjerojatnije uslijediti sankcije slicne onima zavedenim prema Srbiji i Crnoj Gori. Poznavajuci tvrdokornost generala Tudjmana, ukoliko Njemacka dovoljno ne ukori svoje neposlusno cedo, moguca je daljnja eskalacija sukoba Muslimana i Hrvata, posebno u srednjoj Bosni. Drugim rjecima, vojna opcija mogla bi se definitivno iskristalizirati kao dominantna i jedina pa u tom kontekstu i treba tumaciti rijeci Izetbegovica kako je "sigurno samo ono sto drzi nasa Armija BiH - nista drugo nije izvjesno".

Deklarativna odlucnost vodstva NATO-a kako ce, navodno, ultimativno traziti sprovodjenje rezolucija Savjeta bezbjednosti, prvenstveno od Srba, nisu nista drugo do jos jedna isprazna demonstracija sile. A za to ima vise razloga: nepopudarna zelja americke administracije koja bi rado udarila avionima po srpskim polozajima a prepustila zapadnim saveznicima da njihovi vojnici na tlu osjete posljedice takvog cina, potom odlucno protivljenje Rusije da se upotrijebi sila i, naposlijetku, tehnicka cinjenica da je Grcka u ovom periodu predsjedavajuca Evropske unije pa, kao tradicionalni prijatelj Srbije, nece dozvoliti da se slicna odluka olako izglasa.

Stvari su se, dakle, zatalasale u tolikoj mjeri da se nesto ucini ali to nesto ni u kom slucaju ne znaci definitivno okoncanje sukoba. Dapace, pregovaraci u Zenevi ce ovoga puta navuci svoja najljepsa odjela i svjetskoj javnosti odaslati birane osmjehe, bas kao da je rijec o susretu najvecih prijatelja - ali samo dotle dok se reflektori ne ugase i dok se ne vrate svojim kucama. Dotle ce se prasina vec slegnuti a, poslovicno oprezni Butros Gali vec ce zaboravati kako je nesto ozbiljnije trebalo preduzeti.

Bosanskom premijeru Harisu Silajdzicu tada nece ostati nista drugo nego da auditorijumu ponovi ono sto je u intervjuu za BiH televiziju kazao prije odlaska na pregovore: "Medjunarodna zajednica nas je osudila na smrt - jedini problem je u tome sto smo mi jos zivi".

Eho njegovih rijeci ponovo nece doci do East Rivera.

GORAN TODOROVIC