EKSTREMIZAM U KRILU VLASTI

AIM, ZAGREB, 10.02.1994. Kada je nedavno pokusao primiriti svoju beznadno posvadjanu stranku, Franjo Tudjman je priznao da njeno desno krilo u svijetu smatraju ekstremistima, upotrebio je i termin ustase: "ono sto su nam zamjerali, ili sa cime su nas zeljeli kompromitirati pred svijetom, bilo je to da u svojim redovima imamo pretjeranih ekstremnih nacionalista, koje prozivaju povezujuci ih ponekad cak s obnavljanjem duha NDH". Doduse, rekao je da su HDZ-u potrebni "odlucni drzavotvorni Hrvati", ali da ne mogu imati eskluzivno pravo na stranku. Uz njihovu "nacionalnu odlucnost" koja ce "do kraja osloboditi Hrvatsku", vladajucoj stranci trebaju "i ti nasi pobornici tzv. liberalnih shvacanja, da bismo i svom narodu, koji kao i svaki drugi narod ne voli ekstremiste, dokazali da smo zaista stranka demokratskih nacela i ljudi". Na stranu sada pitanje o pravoj prirodi Hrvatske demokratske zajednice, koja bi po toj interpretaciji trebala biti pola zmija pola djevojka. Na stranu i pitanje o mogucnosti spajanja nespojivog, ali upravo se zbog tog mijesanja ponekad ne vidi kako su najtvrdji ekstremisti svili gnijezdo u stranci koja bi trebala pripadati desnom centru.

Sve druge stranke i strancice, koje bi se programski ili po svojim liderima mogle smatrati ultra-desnim, sitnis su prema moci koja je koncentrirana na ekstremistickom krilu HDZ-a. Neke su od tih stranaka imale snagu u proslosti (Hrvatska stranka prava, koja je razbijena pa sada djeluje kao rezervna stranka u koju bi se u slucaju definitivnog loma HDZ-a preselili jastrebovi), druge imaju snage samo na rijecima, trece su najsnaznije po svojoj politickoj bizarnosti, ali sve je to bez nekog velikog politickog utjecaja. Vecina ih pati od politicke nostalgije, pokusavaju opravdati Pavelica, skidaju "ljagu s NDH" i uopce zive u nekom davnom vremenu. Za razliku od njih, ekstremisti HDZ-a imaju snagu, ne po svojim intelektualnim sposobnostima, ni po javnom utjecaju. Doduse, u mnogim nevoljama frustriranoj Hrvatskoj otklizavanje udesno gotovo je neminovno, ali vecina HDZ-ovih jastrebova ne funkcioniraju kao ljudi javnosti. Iako neki od njih s vremena na vrijeme istrce otvoreno, u cjelini ipak vise vole onu drugu scenu. Ono sto ih cini mocnima i opasnima je cinjenica da su osvojili Vojsku i druge centre drzavne represije, a i mocni Poglavar drzave intimno je sklon njihovim metodama. Kolika je stvarna snaga tog politickog ekstremizma dade se vidjeti barem na tri tocke. Prva bi se mogla oznaciti kao provaljivanje Tomislava Mercepa, koji je ovdje samo metafora, druga je provaljivanje u vojne stanove i treca je razvaljivanje Bosne.

Iako se od pocetka rata o kontraverznom Mercepu suska kao o svirepom "srbozderu", pa su i neke novine svojedobno pokusavale o tome ponesto pisati, kao prava je senzacija odjeknulo nedavno "Globusovo" objavljivanje povjerljive policijske informacije po kojoj se ime "vukovarskog Napoleona" s dosta osnova povezuje s djelovanjem svojevrsnih eskadrona smrti. Njegov je potpis na Pakrackoj Poljani i na drugim mjestima gdje su stradavali Srbi ali i nepozeljni Hrvati. Cijelo vrijeme Mercep je covjek od najveceg povjerenja vlasti, radno rasporedjen u Ministarstvu policije na savjetnickom mjestu, iako stvarno rukovodi para- postrojbama. Na objavljivanje policijske informacije, koja obiluje monstruoznim detaljima, a za koju je predsjednik drzave rekao da ju je procitao tek u novinama - iako je napravljena prije gotovo godinu dana - Predsjednicko vijece obrane i nacionalne sigurnosti, koje funkcionira kao svojevrstan direktorij Hrvatske, reagira zahtjevom da se istrazi kako je ta drzavna tajna procurila u javnost. Mercep i dalje sjedi u zastupnickim klupama, a Gospic ga je na sve to proglasio pocasnim gradjaninom. Problem je u tome da covjek, koji se hvalio kako iza njega zarobljenici ne ostaju, nije sam, iza njega su oni koji su izvrsavali njegova naredjenja, iza njega je i nekoliko tisuca organiziranih dragovoljaca, koji imaju oruzje, koji su prosli rat i koji imaju osjecaj da sve mogu i na sve imaju pravo.

Osjecajem "revolucionarnog prava" snazno su inpregnirani i vojni redovi i to cijela hijerarhijska linija. Ministar obrane Gojko Susak slovi kao jedan od najekstremnijih Hrvata. Politicki komesar je covjek koji je na to mjesto postavljen neposredno nakon sto je jednom aktivnom mirovnjaku rekao da ga treba mobilizirati i zatim mu sprasiti metak u potiljak. Tesko je znati sto se dogadja u vojsci, ali jedna od vidljivih manifestacija uniformi nasilno je upadanje u stanove bivse JNA iz kojih se uz nevidjena maltretiranja izbacuju legalni stanari. Ministarstvo obrane ne samo da je toleriralo takvu praksu, nego ju je, kao svojevrsni oblik etnickog ciscenja, i stimuliralo. Kad je halabuka u svijetu oko toga postala prevelika, malo se distanciralo, podjelilo je neka obecanja, ali sve je to bilo na kratak rok. Sada se igra na sucut javnosti i neku vrstu moralnog prava: tisucama hrvatskih vojnika koji su sudjelovali u ratu i koji su danas nerijetko invalidi, koji primaju bijedne pare i nemaju adekvatno rijesen ni jedan problem, tesko je osporiti pravo na stan. Kako stanova za njih nema, sto ih moze zaustaviti da iz stanova izbacuju takozvane "cetnikuse", zene i djecu onih koji su otisli s agresorskom vojskom. Nacin na koji se njihovi problemi ostavljaju po strani sada vec provocira pitanje: ne potencira li se namjerno njihov gnjev kako bi radili ono sto rade.

Treca i najbitnija tocka na kojoj se danas pokazuje politicki ekstremizam je odnos prema Bosni i Hercegovini. Tamo je na djelu mjesavina najobicnijeg kriminala, mafije i politickog ekstremizma ustaskog tipa. Logori za Muslimane, zlocini u Ahmicima i Stupnom Dolu, rusenje Starog mosta, razaranje dzamija, etnicko ciscenje, sve se to i jos mnogo vise dogodilo u samoproglasenoj Herceg- Bosni, pa je cak i Franjo Tudjman nedavno priznao da je u sukobu s Muslimanima 30 posto gresaka na hrvatskoj strani. To je vrlo visoki procenat kad se zna da se hrvatski predsjednik inace smatra bezgresnim, a pogotovo uzme li se u obzir da je i ovih dana potvrdio kako je Mate Boban samo provodio njegovu politiku. S obzirom da su nakon Bobanove ostavke i neke strane TV-stanice govorile o njemu kao o ratnom zlocincu, to je hrabra izjava. Tudjmanu svakako nije lako da se odupre tom hercegovackom ekstremizmu, prvo zato jer su Hercegovci impregnirali utjecajnu Hrvatsku, a postoje i drugi razlozi zbog kojih im je Tudjman blizak. Ivan Supek, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ispripovijedio je nedavno kako je pukla njegova ljubav s emigracijom, koja se godinu-dvije prije prvih visestranackih izbora okrenula Tudjmanu jer nije htjela prihvatiti tri uvjeta koja im je Supek postavio: da se odreknu tradicija NDH, da priznaju avnojevske granice, a ne da se zanose granicom na Drini ili granicama Banovine Hrvatske te da se obavezu na postivanje svih demokratskih prava.

Za razliku od Supeka, Tudjman ocito nije postavljao nikakve uvjete. Nasao je s emigracijom zajednicki jezik. Na sto je sve pristao? Tesko je reci ali u svakom slucaju on ide na ruku ekstremistima, mada se trudi da se prikaze kao centras i nacionalni pomiritelj, pa ponekad i djeluje tako kao da je jedini mocan da ukroti jastrebove. Medjutim, objektivno, svaka politika stvaranja Velike Hrvatske moze se smatrati ekstremistickom. Osim toga Tudjman uvecava moc ekstremista tretirajuci ih i proglasavajuci ih graditeljima hrvatske drzave. A to sto najcesce upravo takvi najvise stete Hrvatskoj - to je onaj tragicni nesporazum koji se Hrvatskoj ne dogadja prvi puta.

JELENA LOVRIC