TUDjMAN NA KOLJENIMA?

Nakon Sabora bosanskih Hrvata u Sarajevu

AIM, SARAJEVO, 08.02.1994. "Hrvati imaju posljednju priliku da pronadju svoju izgubljenu dusu", bio je komentar jednog od momaka s obezbjedjenja Sabora bosanskih Hrvata koji je ove nedjelje odrzan u Sarajevu shrvanom zaloscu.

Masakr na gradskoj trznici ucinio je da Sabor ne dobije onoliku medijsku promociju kao sto se moglo ocekivati. Jer, svega nekoliko dana ranije i sam Izetbegovic je doslovce kazao kako ce "mnoge stvari biti drukcije nakon Sabora bosanskih Hrvata". Pazljiviji analiticari jos uvijek dvoje da li je pri tome mislio kako ce pomenuti skup iznjedriti novu snagu i vodstvo unutar hrvatskog korpusa koje bi se suprotstavilo suludoj politici Franje Tudjmana, ili je pompezno najavljeni skup imao za cilj da se demonstracijom lojalnosti spasi ono malo preostalih Hrvata na teritorijama pod kontrolom Armije BiH.

Bez obzira na moguce kalkulacije, ostaje cinjenica da se oko 360 sudionika Sabora okupilo u zaista sudbonosnom trenutku: pregovori u Zenevi su dosli na mrtvu tocku, Karadzic se nalazi pod prijetnjom bombardiranja zbog gusenja Sarajeva i otpora otvaranju tuzlanskog aerodroma, Hrvatskoj se prijeti uvodjenjem sankcija ukoliko ne povuce svoje jedinice sa teritorija Bosne i Hercegovine.

Zbog svega toga, kao osnovni zadatak Sabora je zacrtan pokusaj definiranja polozaja bosanskih Hrvata i njihovih nacionalnih ciljeva. Prilicno smion pokusaj ako se imaju u vidu visemjesecne borbe Muslimana i Hrvata u dolini Neretve kao i katastrofalni potezi koje je vukao Mate Boban, naravno, instruiran od Franje Tudjmana.

U uvodnom izlaganju predsjednik HSS-a, Ivo Komsic je naglasio da Hrvati ne smiju biti zakinuti ali ni svoja prava ne smiju ostvarivati na racun drugih kazavsi, izmedju ostalog, i to kako je Hrvatima jedan rat nametnut a u drugi su uvuceni "jednim dijelom i zbog krivnje 'nasih'".

Nekoliko popratnih dogadjaja daje osnova za zakljucak kako bi ovaj Sabor bosanskih Hrvata mogao imati daleko veci znacaj nego se u prvi mah moze uciniti. Nema nikakve sumnje da iza svega stoji katolicka crkva u Bosni koja je, iako i sama velikim dijelom odgovorna za talasanje hrvatskog korpusa prije izbijanja rata, prva shvatila pogubnost politike Zagreba jer je situacija u srednjoj Bosni prijetila da ostanu bez centra svoje vjekovne duhovnosti. Pravi egzodus Hrvata ozbiljno je zaprijetio i njihovom postojanju pa se stoga, valjda, netko dosjetio da se stvari trebaju presjeci.

U tom kontekstu treba tumaciti nenadanu posjetu kardinala Kuharica pocetkom godine, koji se u Sarajevu pojavio u vrijeme najzescih granatiranja grada. Pridoda li se tome nediplomatski rijecnik Pape koji amenuje i upotrebu vojne sile kao i najava iz Vatikana kako bi on uskoro mogao posjetiti Sarajevo, onda to sve treba iscitavati kao podrsku ocuvanju Bosne i Hercegovine u njenim prijeratnim granicama kao zalog spasavanja ono malo preostalih Hrvata koji se odbijaju prikljuciti hercegovackoj matici.

Istovremeno, to je (ne)ocekivana i najzesca pljuska Tudjmanovoj politici koju on zasigurno ozbiljno shvaca jer je svjestan kako sukob s vrhom Katolicke crkve moze znaciti i pocetak njegove detronizacije. No, da ne bi bilo dvojbi, sudionici Sabora u Sarajevu nisu propustili da u tekstu "Deklaracije" koji su tom prilikom usvojili naglase kako jesu za cjelovitu, ali i protiv unitarne Bosne i Hercegovine, smatrajuci da ona mora biti uredjena na principu regija, bez intencija da se stvaraju homogene nacionalne drzave u njenoj utrobi.

Takodjer, Sabor bosanskih Hrvata unaprijed odbacuje svako rjesenje krize u Bosni i Hercegovini ako bi ono sankcioniralo dosadasnje etnicko ciscenje, odnosno, teritorije osvojene silom. Prilicno indikativno za pomenuti skup, a sto mu van svake sumnje daje dodatnu tezinu, bila je prisutnost Zvonimira Separovica, nekadasnjeg ministra spoljnih poslova Hrvatske kao i Dobroslava Parage koji su se zalozili za hitan prekid vatre a potonji i za bombardiranje srpskih polozaja avionima NATO-a. No, u kuloarima Holiday inn-a gdje se Sabor odrzavao prilicno se jasno govorilo i o tome kako je skupu trebao prisustvovati i Stipe Mesic, jedina karizmatska osoba koja bi u Hrvatskoj mogla parirati Franji Tudjmanu ali da je on izostao zbog toga sto je, navodno, u kucnom pritvoru.

Bilo kako bilo, jednodnevni rad hrvatskih delegata polucio je najmanje dvije bitne stvari: prvo, pokazao je da postoji organizovani otpor autenticnih bosanskih Hrvata politici Zagreba i, drugo, izabrani su ljudi koji ce traziti da kao legitimni predstavnici svoga naroda ucestvuju na daljnjim pregovorima u Zenevi kako to pravo ne bi (zlo)upotrebaljavao hercegovacki loby.

Globalno okruzenje je takvo da se posve realno mogu ocekivati nevoljki ustupci Tudjmana i vrhuske u Zagrebu. Jer, kada cak i Helmut Kol prijeti ukidanjem svake pomoci Hrvatskoj onda je to znak za uzbunu, s obzirom da je Njemacka do sada i kada nije trebala cuvala ledja rezimu nekadasnjeg genarala.

Mozda je to preduvjet da oruzje, makar na kratko, ipak zasuti. Ako je u Bosni i Hercegovini tako nesto jos uvijek moguce.

GORAN TODOROVIC