NA POPRISTU BEZUMLJA

Sarajevo: Dan kada je vrijeme stalo

AIM, SARAJEVO, 08.02.1994. Toga dana je u Sarajevu vrijeme stalo. Dvogodisnje stradanje, milioni ispaljenih projektila, pretrpana gradska groblja, spaljena ognjista, drame izbjeglica..., sve se to sabilo u samo jednu minobacacku granatu od 120 mm. I uzas koji je ona proizvela. Pod naznakom "hitac" u svijet su odaslate sture agencijske vijesti: precizno je evidentirano da je 66 civila poginulo a cak 197 ranjeno granatom koja je pala na gradsku pijacu "Markale" u strogom centru Sarajeva. Svi stradali su civili koji su na toj tragicnoj lokaciji pokusavali osigurati svoje dnevno prezivljavanje, prodajuci ili kupujuci ponesto hrane.

A to isto jutro piloti NATO-a demonstrirali su svoju vjestinu iznad grada, remeteci inace neuobicajenu tisinu. Onda iznenada, nenajavljeno kako to obicno biva, sjevnula je smrt. Gradjani izmamljeni iz svojih kuca predivnim suncanim danom jos jednom su posluzili kao mete.

Glas o masakru na trznici sustigao me je u kabinetu premijera Silajdzica taman dok sam sa njegovom sekretaricom pokusavao utanaciti termin za intervju. Zazvonio je telefon. Blijeda lica i drhtavim glasom samo je prenijela ono sto je upravo cula: "Pogodili su pijacu. Kazu da ima toliko mrtvih da ih kamionima odvoze".

Zazvucalo je pretjerano za nas koji smo mislili da smo u ovom ratu najgore vec odgledali. Nekoliko minuta kasnije, otrcavsi na lice mjesta, shvatio sam svoju zabludu. Bila je to jedna od onih rijetkih situacija kada, kao novinar, shvatite koliko su rijeci slabe da opisu sav uzas koji se vidi.

Mozete li zamisliti kako izgledaju otkinuti ljudski udovi rasuti po pijacnim stolovima? Ili trupla bez glava i pokupljeni dijelovi covjecjeg mesa nabacani na gomilu? Moze li itko tko to nije (pre)zivio sebi predociti stravicnu sliku nabacanih tijela na kamionima koji ih odvoze? Lokve krvi sto poput lijepka koce vasa stopala dok hodate popristem bezumlja?

Ne, ne postoje rijeci koje to mogu opisati. Ne pomazu ni fotografije ni televizijski snimci. Uzaludno su mnoge TV- kompanije cenzurisale najstrasnije prizore da ne bi uznemiravali ionako uspavanu savjest svoje publike i svojih drzavnika. Oni koji nisu dio ovog pakla naprosto ne zele vidjeti a ni shvatiti sto se dogadja.

Sirene bolnickih kola, vrisak i plac rodbine i prijatelja bili su jedini zvukovi na sarajevskim ulicama. Gledale su Sarajlije u oci smrti mnogo puta, emocije su odavno potrosene, ali posljednji zlocin ipak je prevazisao sve do sada vidjeno. Kroz glavu mi se jos uvijek vrti slika: jedan momak pronalazi otkinute noge pod tezgom, uzima ih u ruke i nosi kamermanu CNN-a da ih snimi. Na obliznjem pultu stoji otkinuta necija glava. Izoblicena, krvava... Moze li covjek pohraniti u svojoj svijesti ove slike a istovremeno ostati i normalan?

U Drzavnoj bolnici, na ulaznim vratima, zaticem bolnicarku u krvavom radnom mantilu kako pokusava uputiti clanove brojnih obitelji gdje mogu pronaci svoje ranjene. U njenom pogledu citam umor i ocaj. Koliko ih je minulih mjeseci vidjela, koliko utjesila i ispratila?

Svega nekoliko sati nakon masakra slijede reakcije koje lede krv u zilama a koje su naredbodavci ovog zlocina, vjerojatno, i prizeljkivali. Muslimanska radio-stanica "Hayat" pustala je u eter emotivne istupe Muslimana od kojih su mnogi pozivali na odmazdu i pogrom nad Srbima koji jos uvijek zive u Sarajevu. Voditelj u studiju nije pokazivao nikakvu namjeru da takav tok emisije presjece ili slicne istupe cenzurira. Nitko se nije sjetio ni toga da spomene kako je medju poginulima, osim Muslimana, bilo i Srba i Hrvata. Gradjana Sarajeva koji dijele istu sudbinu.

U medjuvremenu, mocnici su obecali istragu, vlasti u Sarajevu su ustvrdili da je granata ispaljena sa srpskih polozaja na Mrkovicima, srpski vojni izvori su po obicaju sve negirali. Obican svijet je i prije okoncanja istrage kao za sebe komentirao da ce se UNPROFOR ograditi i kazati kako ne moze ocjeniti ko je kriv za posljednji masakr. Na zalost, bili su u pravu jer su zvanicnici UNPROFOR-a potvrdili kako je minobacacki projektil ispaljen s nicije zemlje, odnosno, neutralnog teritorija.

Pod takvim okolnostima covjek na moze a da se ne zapita da li je to pokusaj da se umiri savjest Butrosa Galija, celnika NATO-a i Savjeta bezbjednosti, evropskih lidera koji su dosadasnjim oklijevanjem postali saucesnici u zlocinu.

Vec sutra, sarajevski ce masakr biti potisnut nekom drugom vijescu. Mozda nekim zemljotresom, poplavom ili tuznom spoznajom kako je, recimo, engleska kraljica uganula nogu...

Bauk fasizma kruzi Evropom.

GORAN TODOROVIC