SUMNJIVI VATIKAN

AIM,DjAKOVO,08.O1.94. Hrvatskoj prijeti jos jedan neugodan kriticar. To je Vatikan, odnosno osobno papa Ivan Pavao II. Vec je poznato da je papa skrenuo nedavno paznju svjetske javnosti na razorni nacionalizam koji je nanio ogromnog zla u republikama bivse Jugoslavije. Medjutim, iz vjecnog Rima kritika je bila jasna i precizna: nosioc nacionalizma nije puk, nego su to "vodje". Takodjer je mnoge pratitelje odnosa izmedju Svete Stolice i Republike Hrvatske iznenadila vijest da ce papa u eventualni i dugo ocekivani pastirski pohod Hrvatskoj "uracunati" posjete takodjer Sarajevu i Beogradu! To je naveo i beogradski nadbiskup dr Frane Perko u emisiji "NTV Studija B" prije nekoliko dana. "Sveti Otac - rekao je - ima cvrstu zelju da posjeti istodobno Beograd, Sarajevo i Zagreb..., no u ozracju koje vlada prema Vatikanu, ne znam kako bi ovdje bio primljen". Za posjete dr Mate Granica papi u Vatikanu - 4.veljace ove godine - razgovaralo se, naravno, i o ratu u Bosni i Hercegovini. Papa je gotovo zavapio: "Sprijecite one koji zele nastavak rata!". Kad se zna koji je stav Crkve o buducnosti te bivse jugoslavenske republike, a to je jedinstvena, decentralizirana i nedjeljiva drzava, tad je otprilike jasan bio papin ton "preklinjanja". Slican stav koji se mogao cuti u Vatikanu iznosi sam dr Mate Granic u intervjuu koji je donio Nedjeljni Vjesnik, odmah nakon njegove posjete papi. Ministar vanjskih poslova je impresioniran dozivljajima iz Vatikana - vjerojatno i kao vjernik - ali i odlicnim znanjem ljudi iz Vatikana s onim sto se zbiva na "balkanskim prostorima". Papa i njegovi najblizi suradnici (kardinal Sodano i mons. Toron i dr.) trazili su podrobna obavjestenja o demokratskim procesima u Hrvatskoj, o odnosima Crkve i drzave i sl. Tad je hrvatskom ministru, po njegovom navodu, bilo jasno receno da Sveta Stolica "vjeruje u suzivot Hrvata i Muslimana i Srba, koji bi zivjeli u BiH uredjenoj kao sekularna drzava vezana na Europu". U razgovorima je takodjer receno da se treba sprijeciti libanonizacija ili palestinizacija ovog podrucja. Ali je, razumljivo, bilo kazano da se moraju stvoriti uvjeti koji ce sprijeciti radikalizaciju bosanskih muslimana i njihovu eventualnu teznju da stvore islamsku drzavu u Evropi. Dakako da je dr Mate Granic morao donijeti pozitivne elemente ovog susreta pa je rekao "da papa stoji uz Hrvatsku" - ali se iz svega ovoga moglo zakljuciti da je bilo otvorene vatikanske kritike na racun hrvatskog ponasanja uopce, a posebno na ono u Bosni i Hercegovini.

Ovakvo gledanje Rimskog biskupa i vatikanske diplomacije na Hrvatsku, a uz to se promalja kroz vatikanske vizure i jednaka briga za ostale narode bivse Jugoslavije, mogla bi uskoro Vatikan proglasiti nekom vrstom "jugonostalgicara" - osobito kod onih hrvatskih politicara koji su ogrezli u hrvatskom ultranacionalizmu, a takvih nije mali broj. Stoga je sasvim razumljivo da je i sam predsjednik Tudjman na vatikansko "svrljanje" i prije Graniceva putovanja u Rim reagirao u svom poznatom stilu trazenja neprijatelja. To se je dogodilo kad je podugo govorio na zajednickoj sjednici Predsjednistva HDZ-a i Kluba zastupnika HDZ-a odrzanoj navecer 25. sijecnja 1994. u zgradi Sabora Republike Hrvatske. Pred slusacima dr Tudjman je - govoreci i kao znacajni povjesnicar, sto on voli pokazati - "predstavio" Vatikan barem kao sumnjivu svjetsku i moralnu silu, posebno kad je svoje aspiracije sirio po Balkanu. Vrijedi opsirnije citirati neke dijelove iz ovoga njegova govora kojeg je u vecem dijelu donio "Glasnik HDZ-a" od 28. sijecnja 1994. godine. Kad npr. dr Tudjman opisuje povijesna zbivanja koja su okruzivala Hrvatsku u stvaranju njezine moderne slike, onda kaze: "Sve se to zbiva i u okviru sirih idejnih sklopova, prvenstveno katolickog univerzalizma, kome je prije svega bilo katolicanstvo, a istom tada nacija. I, ne samo to, nego je Katolicka crkva, Vatikan Hrvatskoj dodijelio i posebnu ulogu - da bude most za ponovno stvaranje jedinstva s istocnim krscanstvom, s pravoslavljem. Odatle, najprije u 17.stoljecu, pojava Krizanica, a onda u proslom stoljecu Strossmayerova pojava s jugoslavenstvom. Znaci, taj katolicki univerzalizam igrao je i takvu ulogu, premda je bio, takodjer i oslonac odrzanja hrvatstva. Ali, ne trebamo zaboraviti i takvu njegovu ulogu ranije, da bismo vidjeli sto je danas". A "danas"je ta "katolicko- univerzalisticka" opasnost ponovno tu kao prijetnja s kojom trebaju racunati hrvatski nacionalisti. Ne bi smjelo biti dosadno stoga cuti i s paznjom analizirati sto "danas" o tome misli aktualni hrvatski predsjednik Republike. On neuvijeno polemizira s vatikanskim "zabludama" te tvrdi: "Kao povjesnicar moram reci da na Zapadu gotovo nisam naisao na tako razboritu i duboku raspravu o raspadu Jugoslavije, pa i polozaju hrvatskog naroda u povijesti, kao sto je to bilo izneseno u govoru pape Ivana Pavla II. 4. sijecnja ove godine, gdje je receno da su Hrvati u povijesti imali, morali imati ulogu predzidja krscanstva, u sukobu s otomanskom najezdom, da su imali pravo na samoodredjenje i na stvaranje samostalne drzave u okolnostima raspada Jugoslavije. Receno je i to i za Slovence i druge narode. Receno je da je rat koji su povele jugokomunisticka armija i Srbija s medjunarodno- pravnog i moralnog gledista bio neopravdan te da ti narodi, a onda i drugi koji su se oslobodili visenacionalnih drzavnih tvorbi, imaju sva povijesna i moralna prava da kao subjekti medjunarodnog poretka sudjeluju u Europskoj i svjetskoj zajednici. Ali, u jednom takvom izvanrednu izlaganju stoji da ne treba zanemariti ni to da se moze govoriti i o zajednici Juznih Slavena. Prema tome, opet se sa stajalista svjetskog krscanstva i sa stajalista katolicanstva Hrvatima daje ta zadaca da opet budu most prema pravoslavlju za ujedinjavanje krscanstva. Na toj je crti i najava da ako se Sveti otac odazove pozivu i posjeti Hrvatsku, ako bude mira, da ce onda uz Hrvatsku, uz Zagreb, posjetiti i Sarajevo i Beograd. Samo desetak dana poslije toga izvanrednog govora Svetoga oca od 4. sijecnja, u vatikanskom govoru od 15. sijecnja nalazimo procjene koje ocito ukazuju na to da zivimo u uzburkanom razdoblju, u kojem se ne samo mnoge glave gube, negoli i mnoge politike traze nova i stara rjesenja. Tu se, naime, govori, da je uzrok svemu zlu u danasnjem svijetu pretjerani i ekstremni nacionalizam za koji nisu krivi narodi nego vodje, nacionalizam je doveo do novog poganstva u danasnjem svijetu - do obogotvorenja drzave...".

Ima govora u drzavnickim nastupima koji se pamte. I ovaj ce nastup dr Franje Tudjmana, iako je izrecen u intimistickoj atmosferi, biti upravo takav, iako on to mozda nije htio. Posljedice mogu biti, naprimjer, i ovakve: Srbi takodjer imaju prigovora na diplomaciju iz Vatikana - samo s drugih pozicija; ona je prema njima razbijala bilo kakvu Jugoslaviju i bila je uvijek krvno neprijateljska prema Srbiji. K tome dolaze poznati prigovori sa strane srpskog pravoslavlja da su pape neprestano poticali "unijacenje" koje je rovalo po srpskom nacionalnom svetosavlju. Tako bi se sadasnji predsjednik Republike Hrvatske mogao i na ovaj nacin naci u savezu s velikosrpskom politikom - za kojeg ga se cesto optuzuje.

I to nije sve. Tko se prisjeti onog cuvenog govora predsjednika Tita kojeg je odrzao 1945. godine u Zagrebu pred biskupima Hrvatske (bez nadbiskupa Stepinca kojega su komunisticke vlasti tad prvi puta bile zatvorile na kratko vrijeme), onda ce tu moci povuci izvjesnu paralelu: Tito je, naime u velikoj maniri kritizirao Vatikan i zatrazio odredjenu distancu Crkve u Hrvata od njega, kao provoditelju nenacionalnih interesa, ali u sasvim drugom kontekstu nego je to sada zazvucalo u rijecima dr Tudjmana. Nije li i ovo lose oponasanje Tita - koje se takodjer sve vise spocitava njegovom bivsem generalu?

Dolaze dani koji ce pokazati koliko je hrvatska sluzbena politika retrogradila. Ne samo u drzavno-nacionalnom sadrzaju, nego i u odnosu prema svetinji katolika u Hrvatskoj - prema Rimu i njegovoj glavi, papi.

LUKA VINCETIC