SANKCIJE PRED VRATIMA HRVATSKE (prevesti)

AIM, ZAGREB, 06.02.1994. Evo sankcija i na vratima Hrvatske. Nitko ne moze reci da se to nije ocekivalo, jer se isto moglo dogoditi prakticki u bilo kom trenutku proteklih mjeseci. Ipak, na hrvatskoj strani je najava sankcija docekana kao faux pas svjetske diplomacije, pa je Mate Granic izjavio da je nepravedno kaznjavati zrtvu rata, a Mario Nobilo je dodao da je ovo izraz nemoci da se djelotvorno kazni srpsku stranu koja je zapocela agresiju u BiH i prije toga u Hrvatskoj.

Ni ovakva reakcija nije neocekivana - bilo bi previse ocekivati da se Hrvatska slozi sa sankcijama - ali je u to ugradjen jedan, reklo bi se, namjeran previd. Srbija (SR Jugoslavija) je kaznjena sankcijama tri-cetiri mjeseca nakon sto se vojno umijesala u BiH, a Hrvatskoj se taj grijeh spominje, i presutno abolira, barem godinu dana. Dakle, onaj tko drzi prst na okidacu sankcija nije zaboravio na razliku izmedju Srbije i Hrvatske. Stovise, moze se reci da je on tu razliku imao na umu cak vise od Hrvatske, koja je u BiH vodilo toliko "srpsku" politiku da je gotovo otvoreno izazivalo i takve kaznene mjere. Vlasnik okidaca nije reagirao iz puno razloga - spomenut cemo ih kasnije posebno, jer su i dalje aktualni - izmedju ostalog zacijelo i zato sto ni medjunarodna zajednica nije znala sto bi s BiH.

U jednom trenutku izgledalo je da je taj nedostatak cilja toliko beznadan da ce svijet jednostavno amenovati agresiju, i srpsku i hrvatsku, i time zasiti gnojnu ranu kojoj ne zna lijeka. Sada je, cini se, prosla ta kriza cilja i medjunarodna zajednica vraca se konceptu cjelovite Bosne. Ali cak i da se to nije dogodilo, nitko se nije smio zavaravati da ce ona otvoreno odobriti i parafirati agresiju na BiH. Stovise, moglo se ocekivati da ce agresori ne samo nositi svaki svoj dio odgovornosti, nego da ce, ako stvari krenu lose, biti ujedinjeni kao oni koji su ugrozili svjetski mir potpalivsi barut etnickih podjela BiH. Neovisno od toga sto je ta podjela zajednicki nazivnik svih planova koje je podrzala i sama medjunarodna zajednica.

Da, i ona igra dvostruku igru! Ali toga je na prostoru ex- Jugoslavije toliko da je vrlo vjerojatno da je bas ovdje ispekla zanat. Zato hrvatske reakcije, da im se jos jednom vratimo izgledaju kao mjesavina ocekivanog diplomatskog prenemaganja, ali i naivna zblenutost koju je tesko razumjeti. Mate Granic drzi da je strategija hrvatske vanjske politike sasvim neupitna (?!), a da su sankcije neopravdani pritisak na zemlju koja "najvise cini da dodje do mirnog rjesenja", sto je opet dio "pritiska na sve tri strane" da se sloze. Zanimljivo! Pa od medjunarodne zajednice se i ocekuje da se izbori, ako treba i pritiscima, za mirno rjesenje! Zato ju je svojedobno i Hrvatska pozvala na zauzeti dio svog teritorija, i poslije u BiH, trazeci cak da primjeni silu kako bi zaustavila rat i kaznila krivce za nj. Sto ona sada radi nego obavlja to zbog cega je pozvana?

Cini to, uostalom na nacin, koji nije bilo tesko predvidjeti. Prema onome sto je doprlo do hrvatskih diplomatskih sluzbi, Hrvatskoj se zaprijetilo sankcijama kako bi se zaustavilo hrvatsko-muslimanski sukob i iniciralo savez medju njima. Time bi se, kako je nedavno predlagao i Izetbegovic, dio BiH koji drze Srbi tretiralo kao okupirani teritorij (kao sto Hrvatska tretira i svoje UNPA podrucje). Cilj nije stvaranje nekakvog antisrpskog bloka, nego povratak koncepciji cjelovite Bosne, cime bi se Milosevica i Karadzica pritislo u kut da to ili prihvate, ili bi "Republici Srpskoj" bio vracen status separatisticke tvorbe.

Dakako, i Hrvatska je natjerana da se brzo opredjeli. Ako bude i dalje odbijala savez s Muslimanima, prijeti joj ne samo da dobije sankcije, nego bi se i sasvim raskrinkala njena uloga asistenta (ili bolje "malog od kuzine") srpske politike u Bosni. na prvi pogled, nema se tu oko cega dvojiti. Sto je Hrvatskoj odreci se konkubinata s Milosevicem i Karadzicem i zadobiti naklonost pretezne vecine svijeta (koji stoji iza hrvatsko- muslimanskog saveza kao sekularne tvorbe s iskljucivim zadatkom da osigura izgubljenu ravnotezu snaga na Balkanu). Pa ipak, Tudjman ce se tesko na to odluciti. On glavninu svojih ocekivanja i ambicija poodavno vise ne vezuje uz taj dio svijeta, nego ih je prebacio, i cak orocio, na Milosevica. S njim ce, nada se, podijeliti Bosnu (sto je prvenstveni cilj srbijanske strane) i tako ga udobrovoljiti da "vrati" tzv Krajinu (sto je prvenstveni hrvatski cilj).

To je vise od obicnog saveza, jer se dvije strane priblizavaju ne samo u politickim i vojnim pitanjima, nego vec i u svjetonazornim i doktrinarnim. Ovo je dugo bila samo implicitna srodnost, ali ju je nedavno Tudjman bucno, i vjerojatno demonstrativno, ucinio javnom, okomivsi se na "krscansko- univerzalisticke" i "liberalno-demokratske" snage u svijetu. Hrvatski poglavar je ocito ljut sto od Evrope nije dobio mandat ovlastenog granicara "katolickog" Zapada prema "pravoslavno- islamskom" Istoku. I premda je u tom bizarnom ocekivanju bio sadrzan i latentan antagonizam prema Srbiji, njegovo odbijanje priblizava Tudjmana Milosevicu (nije iznenadjenje sto je jedinu podrsku Hrvatskoj oko sankcija dao Radovan Karadzic), a preko njega cak i Rusiji.

Nije, dakle, nimalo sigurno hoce li Tudjman pristati ili ne na politicke uvjete koje treba ispuniti da se demontiraju sankcije (oni vojni manje su vazne, jer je sigurno da je prisustvo Hrvatske vojske u BiH "otkriveno" kad je trebalo). U svakom slucaju moze se govoriti o prekretnici na kojoj se nasla hrvatska politika, koja ce u kratkom vremenu morati svariti dilemu, ili ce joj izaci na usta, hoce li pristati na standarde medjunarodne zajednice ili ne. Ako prevagne misljenje da su ti standardi prestrogi i da je lakse bez njih, bit ce to trijumfalna pobjeda onog dijela HDZ-a koji jedva prikriveno priziva sankcije, uvjeren da se tek iza visoko podignutih zidova moze izgraditi "prava" Hrvatska. Necemo ovdje opisivati tu "pravu" drzavu, djelomicno je vec vidljiva, ali je sigurno da bi ona vrlo brzo, mozda za mjesec-dva "zirinovizirala" Hrvatsku (Zirinovski nas je ovaj put zaobisao, ali mu je poslano "ljubavno pismo", jednog od ovlastenih novinskih ideologa, u ciju iskrenost ne treba sumnjati).

Nasuprot ovako temeljitom trudu Hrvatske da je sankcije ne zaobidju, stoji i nekoliko okolnosti da se to ipak dogodi. To su prije svega prognanici i izbjeglice, koji su dovoljno taknuti prstom sudbine, i malo ce tko htjeti nositi odgovornost da se na njih spusti cijela saka. Drugi element su UNPA zone, ciji status pod sankcijama postaje krajnje neizvjestan (ostaje li obaveza da se Hrvatska reintegrira mirnim putem). S hrvatske strane odmah su uocene te dvije slabe tocke i najavljeno je (Adalbert Rebic) da ce se u slucaju sankcija poslati izbjeglice u zemlje koje ih izglasaju, a izrecena je i slabo prikrivena prijetnja (Mario Nobilo) da ce Hrvatska krenuti u juris na "Krajinu". Te dvije izjave zvuce kao "manifest ocajnika". U kojem nikada nije sva istina, ali je karakteristicno da se sada prvi put iz sluzbenih krugova cuju izjave koje su se ovoliko priblizile otvorenoj ucjeni. Postoji jos jedan razlog koji govori protiv sankcija, a impliciran je u spomenutom stavu medjunarodnih cinilaca za koje je saznala hrvatska diplomacija. To je da sankcija nece biti dok se vode zenevski pregovori, ali s tim da se ti pregovori usmjeravaju prema cjelovitoj Bosni, tako da zamka za Hrvatsku ostaje, ali se pojavljuje s druge strane.

Dakle, vec 10. veljace u Zenevi mnogosta bi moglo biti jasnije. Ili, da se prilagodimo najnovijim dogadjajima - moralo bi biti jasnije.

MARINKO CULIC