BIT CE OPET SARAJEVA?
AIM, LJUBLJANA, 04.02.1994.
Kada su mu ubili brata, onako, na ulici kojom je prolazio, setao,
trazio vodu, hranu ili cigarete, ko zna zasto je upravo toga dana
bio na tom mjestu u tom trenutku u kojem je pala granata, Dzevad
Sabanagic nije psovao, nije trazio oruzje, nije poceo da se
sveti. Uzeo je svoje oruzje, violoncelo i na mjestu gdje je brat
poginuo, a zatim na groblju na kojem je sahranjen, svirao neciji
Koncert za violoncelo bez orkestra, onoliko dana koliko mu je
brat imao godina. Plakao je dok je svirao, a plakali su i oni
koji su ga slusali i gledali, prvo Sarajlije, a onda i silni
novinarski svijet iz cijelog svijeta koji je nanjusio atrakciju,
pa su slike i tekstovi o violoncelisti koji svira i place obisle
cijeli svijet i na tim slikama mnogi je fotoreporter zaradio
godisnju platu. To je dvostruka slika zivljenja u Sarajevu -
Sarajlije ginu jer se jos nisu naucile braniti mrznjom, a na
njima oni koji su dosli da ih brane, zaradjuju novac.
Sabaganic je, kada je cuo rijec rat, dohvatio violoncelo, upravo suprotno od onih nasljednika dr Goebellsa, koji se hvataju, ne za pistolj, kao njihov ucitelj kada je cuo rijec kultura, nego za top, snajper, minobacac, raketu...
Pa nije u tome sam - Gradimir Gojer, direktor Kamernog teatra 55, nedavno je iznio podatke o radu u prosloj godini: odrzano je 625 multimedijalnih predstava, po dvije dnevno, prikazano je pet premijera, koliko puta su reprizirane ni sam ne zna: "Kada Musa dere jarca", Zlatka Topcagica, "U agoniji", Miroslava Krleze, "Krinovi", Maka Dizdara, "Galijevo preobrazenje", Antuna Soljana, "Ljubavnici" nepoznatog dubrovackog autora, "Grad" pisackog tandema Mehmedinovic-Pasic.
U Narodnom pozoristu prikazana je "Majka" Ahmeda Muradbegovica, "Kidaj od svoje zene", K.Konija i mjuzikl "Kosa".
U Sarajevu je Susan Sonntag docekala sa scenom Obala Omladinskog pozorista, gledala kako glumci padaju u nesvjest od gladi i gladovala sa njima, isla im na pogrebe, obilazila u bolnici kada je jedan od njih izgubio noge od mine koja ga je pogodila kada je isao na probu, ali se izlijecio i na invalidskim kolicima nastupio u predstavi, i kada su odrzane prve predstave otisla jer je neko nekom iza pozornice ukrao sendvic iz torbe, sto je veci zlocin nego kada neko nekom u normalno vrijeme ukrade auto, zenu, stan i kreditnu karticu istovremeno, ali je ta kradja sendvica toliko ljudski cin, jer je jedan imao, a drugi bio gladan, pa nije dugo vremena trebalo da budu oba gladna, kao i svi zajedno i svako posebno.
Tako je to u Sarajevu.
Ovih februarskih dana navrsava se deset godina od sarajevske ZOI. Ponovno ce, tvrdi Stjepan Kljujic, predsjednik Olimpijskog komiteta RBiH, u Sarajevo doci Huan Antonio Samaranch, pa ce iz Sarajeva produziti za Lillehamer, zna se zasto. Tada ce sarajevski Gudacki kvartet organizovati 100. ratni koncert, posvecen sarajevskoj studentkinji, dubrovcanki Suadi Dilberovic, prvoj zrtvi rata. Suadino ime danas nosi Vrbanja most, na kojem ju je ubio snajper s brda.
U prosloj godini u Sarajevu su snimljena tri dugometrazna filma, a vec se priprema snimanje novih. Abdulah Sidran i Ademir Kenovic zavrsavaju pripreme za snimanje filma "Tabut" (mrtvacki kovceg u kojem se tradicionalno sahranjuju Muslimani, bez gornjeg pokrova, omotan u bijelo platno). Zbog nestasice drveta u njemu se, pa cak i bez njega, sahranjuju Sarajlije bez obzira na vjeru, rasu, naciju, starost, pol... Nedavno rece Abdo Sidran da Sarajevo, gledano iz vazduha, ima oblik tabuta.
Sve se u Sarajevu dogadja, kao da je mir - otvaraju se i posjecuju slikarske izlozbe, otvoreno je i prvo ratno kino, koje redovno (kada ima struje, kada ima nafte za generator i kada blagajnik stigne da otvori blagajnu prije nego sto ga nanisane) prikazuje filmove u dvorani koja prima pedesetak gledalaca, priredjuju se izlozbe ratne fotografije i karikature, pjesnici objavljuju knjige, a odrzan je, cak i djeciji festival sa poznatim imenom "Vas slager sezone", koji je otvoren u podrumima Dobrinje, a onda nekim cudnim putevima stigao u osam kilometara udaljeni grad i tamo zavrsen velikim podrumskim finalom.
Svi se prave da rata nema i svi hoce da zive normalno, ali svi sve manje vjeruju da ce moci jos dugo izdrzati. Jos dugo - to u Sarajevu znaci jedan dan, cesto i cijeli zivot koji u Sarajevu zna potrajati manje od jednog dana.
Tako je to u Sarajevu.
Izlaze novine, izlazi "Oslobodjenje" svaki dan, novinare ubijaju svaki dan, ali - emituju i radio i televizija i privatne radio i TV stanice, izlaze i privatne knjige i privatne novine u Sarajevu i o Sarajevu.
Cak i oni koji su izvan Sarajeva, daju svoj doprinos. Sarajevska kultura u egzilu mozda nije toliko vazna za Sarajlije u Sarajevu, ali je vazna za sve one koji su prijatelji Sarajeva i BiH. Za Sarajlije mozda nije vazno to sto Josip Osti i Boris A. Novak, zajedno sa slovenackim PEN-om i Drustvom pisaca svake godine u aprilu, ove ce biti treci put, priredjuju Sarajevske veceri poezije, ali je to vazno za sve pisce koji tako pokazuju da im nije svejedno.
Za Sarajevo nije (mozda) vazno sto su u Americi, na aukciji, americki izdavaci kupovali dnevnik sarajevske Ane Frank, 13- godisnje Zlate Filipovic i platili basnoslovnu cijenu od 560 hiljada dolara za pravo objavljivanja na americkom trzistu. To je platila izdavacka kuca "Viking".
Tako je to u Sarajevu, kojem su Ljubljancani posvetili veliku izlozbu koja je poslije obilazila Evropu, pod nazivom "Sarajevo u srcu svijeta", pokazujuci tako da je Sarajevo i njima u srcu. Srcu. Ono Sarajevo koje svi poznaju i pamte i zele da bude takvo kako ga pamte, a ne kakvo je danas.
Danas ce, kazu iz Meteoroloskog zavoda BiH, u Sarajevu biti padavine. Sa Jevrejskog groblja padace prije podne iz PAM-ova i PATO-va, dok ce od 16,15 sati padati iz minobacaca sa Igmana i Trebevica. Snajperskih padavina nece biti zbog jake magle.
I takvo je Sarajevo.
ZORAN ODIC