NOVI VAL UPADA U STANOVE

U Splitu koji je i do sada prednjacio, samo u nekoliko zadnjih dana, iz stanova bivse JNA izbaceno je najmanje pet obitelji, a procjenjuje se da ih je barem jos toliko zavrsilo na ulici. Stanare iz stanova i sada istjeruju "neidentificirane osobe u odorama Hrvatske vojske". Cini se da su u pravu oni koji tvrde da iza svega stoji dobro organizirana vojna mafija koja se bavi ratnim profiterstvom koristeci ratno-patriotsku konjukturu.

AIM, SPLIT, 01.02.1994. Kada je pocetkom prosinca u Hrvatskoj u jednoj od svojih "rutinskih" posjeta boravio specijalni izvjestitelj Komisije UN za postivanje ljudskih prava na podrucju bivse Jugoslavije Tadeusz Mazowiecki u obimnom spisku vec dobro poznatih i klasicnih primjera ugrozavanj i nepostivanja ljudskih prava dodao je jos jedan novi - nasilne provale i izbacivanje ljudi mahom iz stanova bivse JNA. Osude i kritike koje su se tada digle oko ovih problema, adresirane direktno na najvise hrvatske vlasti, medju njima i Ministarstvu obrane - jer je ono, s jedne strane, aktualni vlasnik svih bivsih vojnih stanova, a s druge, nasilne provale uglavnom vrse pripadnici Hrvatske vojske - davale su nadu, a takva su bila i sluzbena obecanja, da ce se ovom teroru stati na kraj.

Medjutim, nakon kratkotrajnog zatisja izgleda da je u jeku nova "ofenziva" na vojne stanove. U Splitu, koji je i do sada prednjacio u tome, u samo nekoliko zadnjih dana iz svojih stanova od jos neidentificiranih osoba u uniformama Hrvatske vojske izbaceno je najmanje pet porodica, ali se pretpostavlja da ih mozda ima i dvostruko vise.

Kako informiraju u Dalmatinskom komitetu za ljudska prava, koji je nedavno osnovan, izmedju ostalog, bas sa ciljem da se djelotvorno suprotstavi ovom nasilnistvu, 30. sijecnja ove godine, u vecernjim satima, tocnije oko 20,30 sati, petnaestak unoformiranih pripadnika Hrvatske vojske provalilo je i iz stana u Simicevoj 19 izbacilo porodicu Branka Lunica. 28. sijecnja, takodjer u vecernjim satima, osam uniformiranih osoba iz njihova stana u Poljickoj 29 izbacilo je porodicu Biserke Radosavljevic.

1. sijecnja oko 10,30, desetak osoba provalili su i iz stana izbacili porodicu Mirjane Softic. 29. sijecnja iz stana u Simunicevoj 23, u jedan sat iza ponoci, cetri uniformirane osobe izbacile su porodicu Tatjane Beukovac. A jos 27. sijecnja zaprijeceno je Nuziji Begovic da isprazni svoj stan da bi koji dan kasnije uniformirane osobe upale i u njen stan, promijenile bravu na vratima te joj ponovo nalozile da sto skorije sa svojim stvarima mora napustiti stan. Time, kao sto kaze predsjednik Dalmatinskog odbora za zastitu ljudskih prava Tonci Majic, ciji su aktivisti organizirali dezurstvo u jos nekoliko stanova jer je njihovim stanarima, za sada, samo telefonom zaprijeceno da ce biti izbaceni, ova lista vjerojatno nije iscrpljena.

Kako izgleda ovaj teror mozda najbolje svjedoce neke price izbacenih ljudi. Tako, naprimjer, iz stana Branka Lunica izbacena je i njegova djevojcica od sedam godina u spavacici, nakon sto joj je, valjda zbog posebnih "efekata", pod grlo stavljen noz. Cak joj nije dozvoljeno niti da ponese svoje prve skolske knjige. A u stanu Mirjane Softic dvogodisnjem je djetetu u glavu uperen i repetiran pistolj. I eventualni pokusaji susjeda da priskoce u pomoc mogu zavrsiti tragicno. Tako je susjed koji je trazio intervenciju Vojne policije prilikom provale u stan porodice Radosavljevic pretucen, a kako navode neki od onih koji su smatrali da im je gradjanska duznost traziti intervenciju civilne ili vojne policije, cesto dobijaju sada vec klasican odgovor: "A sta vi hocete kurve cetnicke?".

U sadasnjem valu nasilnog "osvajanja" stanova, provalnici vise ne biraju zrtve. Naime, nacionalna pripadnost stanara kojeg se izbacuje vise nije bitna. Oni jednostavno, kako pricaju svjedoci, u stanove upadaju tvrdeci da je to vlasnistvo Hrvatske vojske, da ce sve te stanove ocistiti od dosadasnjih stanara i da oni moraju pripasti invalidima i prvoborcima domovinskog rata. Pri tome cesto tvrde da vec imaju i rjesenja za te stanove premda ih u pravilu nikada ne mogu pokazati.

S druge strane stoje ljudi koji imaju privremena ili pak definitivna rjesenja za stanove iz kojih ih se sada nasilno izbacuje. Primjerice, Mirjana Softic ima rjesenje Opcinskog suda u Splitu iz 1992. godine da je ona iskljucivi nosilac stanarskog prava, jer je vec dulje razvedena od svog supruga, vojnog lica, koji se i povukao sa bivsom JNA iz Hrvatske. Slicna je situacija i sa Biserkom Radosavljevic. No, i bez toga, izvan sumnje je da bilo tko od zatecenih stanara moze biti izbacen iz stana kojeg koristi bilo kojim do pravnim putem i legalnom procedurom na sto se Hrvatska obavezala i potpisom vise ugovora i dokumenata prilikom odlaska bivse JNA.

Nazalost, svaki pokusaj da se teror i nasilnicki upadi u stanove izbjegnu pozivanjem na legalnu proceduru i alarmiranjem organa reda nemaju nikakve efekte. Civilna policija se uz sastavljanje zapisnika uglavnom izvlaci da je to u nadleznosti vojne policije (cak kad bi i zbog brutalnosti imala mogucnosti da reagira), a vojna pak najcesce djeluje kao direktni saucesnik jer u pravilu samo post festum registrira stvari, iako je pozvana da nasilnistvo sprijeci, a najcesce je i prisutna dok se stanari jos izbacuju iz stana.

Najnoviji splitski slucajevi posredstvom Dalmatisnkog komiteta za ljudska prava te Hrvatskog Helsinskog odbora odjeknuli su i u medjunarodnoj javnosti te su organi vojne policije u Splitu, kako svjedoce izbaceni stanari, najavili da ce kako je receno i zbog posebnog pritiska iz Ministarstva obrane u Zagrebu poduzeti odredjene korake i pokusati osigurati povratak stanarima. Medjutim, vec danas taj pocetni "entuzijazam" je, nakon sto je prosla prva bura, splasnuo te je izbacenim stanarima saopceno da je vojna policija nemocna i da svoja prava pokusaju rijesiti direktno u Ministarstvu obrane u Zagrebu.

Tako, po svoj prilici, pocinje kalvarija setanja od nemila do nedraga koja tesko da moze biti pozitivno rjesena. Medju oko 5000 do sada nasilno izbacenih ljudi iz njihovih stanova, brojka koja se spominjala za vrijeme posjeta vec pomenutog Tadeusza Mazowieckog, prave su iznimke oni koji su svoj problem uspjeli pozitivno rjesiti i povratiti stanarsko pravo, odnosno vratiti se u svoje stanove. Cak ako su i dobili sudski spor.

U citavoj toj prici intrigantne su nedavno objavljene cinjenice i okvirni podaci o tome koliko je invalida i prvoboraca domovinskog rata dobilo regularna rjesenja o stanarskom pravu u ispraznjenim stanovima bivse JNA iz kojih se vidi da su ove kategorije, relativno gledajucu, vjerojatno i najslabije prosle. Cini se da su sve u vise u pravu oni koji tvrde da se iza svega krije dobro organizirana vojna mafija koja koristeci ratno- patriotsku konjukturu, a dobro pokrivena nefunkcionalnom drzavom kojoj vjerojatno to i dobro dodje kao specijalni vid etnickog ciscenja, gradi svoj biznis i bavi se zapravo ratnim profiterstvom.

STOJAN OBRADOVIC