MIJESA LI SE CRKVA U HRVATA U POLITIKU?

AIM, DjAKOVO, 01.02.1994. Pomalo stvari postaju sve jasnije: vladajuca stranka HDZ - koja na neki nacin pretendira da bude "demokrscanska - okrivljuje Crkvu u Hrvata da se paca u politiku. To je posebno pokazao zadnji skup hrvatskog Sabora - od 25. veljace do 27. veljace ove godine - kad su pojedini sabornici iz HDZ-a, sto se tice kritike hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, otklonili bilo kakve argumente opozicije "u ime biskupa, franjevaca, svecenika...". Malo je manjkalo da se cuju one dobro poznate floskule iz doba komunizma kad se je Crkvi porucivalo "da se drzi sakristije!". Islo se cak dotle da se oponiralo nekadasnjoj poznatoj cinjenici o toleranciji i uvazavanju svih triju konfesija s kojom su se ponosile vjerske zajednice u sad izrusenoj i ponizenoj Bosni i Hercegovini, pa su Ivan Milas i Ivan Kolak tvrdili da toga nikada nije bilo. Tome se je, poznavajuci cinjenice, ostro usprotivio fra Tomislav Duka, inace njihov stranacki kolega, kazavsi "da je Bosna oduvijek bila zemlja suzivota pripadnika razlicitih vjera i kultura o cemu svjedoce franjevci". Bilo je i drugih iskrenja te vrste, naprimjer, kad je takodjer fra Duka replicirao nekadasnjem zadrtom skojevcu i partijcu, a sada hadezeovcu, Milivoju Kujundzicu, koji je optuzio "u starom stilu" muslimanski centar u zagrebackoj dzamiji "da se bavi politikom", podsjetivsi ga na njegovu necasnu proslost: "To moze biti tocno, ali ne dopustam da se na crkvu pozivaju oni koji su je nekad htjeli stjerati u sakristiju".

I na teoretskom planu postoji jasnoca dokle se neka vjerska zajednica - kad se pogotovo ima na pameti zapadni pojam laicke drzave kao suvremeni civilizacijski domet - smije mijesati u dnevnu politiku, dakle reklo bi se "profesionalno". To je odavno shvaceno i u Katolickoj crkvi, jer su se za tu slobodu borili i mnogi ljudi iz nje, pa i iz Crkve u Hrvata. Opasnost je uvijek postojala, a koja je najvise stetila upravo vjeri, da se u prakticnim potrebama odustane od tih nacela i da se pojedinci iz crkava upregnu u dnevnopoliticku arenu, ili jos gore u dnevnopoliticke obracune sto je cesto u politickom zivotu. Tad se govori o klerikalizmu, odnosno o uplitanju crkve u politiku. Bilo je vremena u novijoj povijesti kad se vrh crkve ponasao tako da je izgledalo da se cjelokupno crkveno uciteljstvo zeli politicki nametnuti u nekoj drzavi, ili cak na nekom sirem prostoru - to se je odnosilo narocito na proslo stoljece - ali se je Katolicka crkva znala iz toga na vrijeme izvuci i tako spasiti svoje duhovno poslanje. Druga je stvar, naprimjer, islam koji je u neku ruku svjetonazor, ali se i on, barem u evropskom kontekstu nastoji akomodirati takozvanom laickom svijetu.

Medjutim, Katolicka crkva ne bjezi od svijeta, pa ni od politike koja ne neki nacin oblikuje taj svijet. To ona cini na dva nacina. Prvo, kad se bori da umnozi svoj vlastiti duh, i drugo, kad se directe usprotivi rusenju dostojanstva ljudske osobe sto je nazalost cesto specificum politicke pragme. Naprimjer, ovih je dana, prigodom poziva pape Ivana Pavla II. da se u nedjelju

1. sijecnja o.g. odrzi molitva svih katolika svijeta za mir "na Balkanu", kako je on to naveo, odrzana ekumenska molitva za mir na kojoj je bilo zaista iznenadjujuce mnogo predstavnika razlicitih konfesija i obicnih vjernika. Molitvu je predvodio kardinal Kuharic, a pridruzili su mu se apostolski nuncij Svete Stolice nadbiskup Giulio Einaudi i jos nekoliko biskupa, te senior Evangelisticke crkve Vladimir Deutsch, o. Milenko Popovic iz Srpske pravoslavne crkve, Srecko Lovrec iz Saveza Baptistickih Crkava u Hrvatskoj, g. Ognjen Kraus iz zagrebacke Zidovske opcine i Sevko Omerbasic iz Mesihata Islamske zajednice za Hrvatsku i Sloveniju. Slicno se zbilo i na trideset dvosatnom molitvenom skupu "Mislimo misli mira" u kongresnoj dvorani zagrebackog Ekonomskog fakulteta gdje su se nasli molitelji razlicitih pristupa zivotu uopce - udruzeni u jedan jedini cilj da se okrenu misaono protiv mrznje i rata kao djela beskrupulozne politike. Slicnih gesta dobre volje bilo je tih dana posvuda po Hrvatskoj. Sve je to skupa svjedocilo suprotno od onoga sto su politicari gotovo uspjeli uvjeriti svijet da se na prostorima ex-Jugoslavije poveo i vjerski rat. Stoga je tzv. tisak vjeran sluzbenoj hrvatskoj politici uglavnom skromno zabiljezio ove izvanredne skupove - pogotovo, ako se usporede s tim njihovi "angazirani" ratni izvjestaji iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ekumenski imperativ je, dakle, kao "nova zapovijed ljubavi" dan testamentarno od samog Krista u korijenu protiv nacionalnog egoizma, vjerske iskljucivosti i svake politicke manipulacije s tim vrednotama. Pomalo biva svima prezentno da se Crkva u Hrvata odlucno suprotstavila zataskavanju zlocina u "vlastitoj kuci", istaknuvsi kao nacelo da se "zlocinom ne istjeruje tudji zlocin", sto je ulazenje u otvoreni sukob s onim u hrvatskoj politici koji su zazmirili na zlodjela pojedinih "branitelja domovine" tijekom srpske agresije. Poznato je da Crkva nije ni malo oklijevala osuditi, naprimjer, teske zloporabe prilikom pretvorbi bivsih socijalistickih poduzeca, u privatnu svojinu, koja su se prakticki bez ulozena truda i novca nasla u dzepovima politickih mocnika. I slicno.

Uvijek su politicari nastojali "zagrliti" crkvu onako kako je to odgovaralo njihovim planovima. Odnosno, uzimali su od crkve ono sto im je odgovaralo, a odbacivali su njezina nacela ako su se kosila s trenutnim politickim probitkom. I stogod se neki drzavni rezim priblizavao sve blize totalitarnom, autoritativnom ili slicnom ponasanju, bio je otvoreniji za manipulaciju s crkvom. Zanimljivo je stoga usporediti stav prijasnjeg komunistickog rezima spram Crkve u Hrvata i ovoga sada koji se tako grlato ponosi da je "demokratski", pa se vidi da u tom slucaju nekih narocitih razlika -nema!

Tako su, naprimjer, komunisti, kad im je to trebalo za "ucvrscenje" jugoslavenske "ideje" medju narodima bivse Jugoslavije, koristili bezobzirno Krizanica, Strossmayera, pa cak Cirilometodsku ideju i ekumenizam. To su ponekada toliko propagirali da su te plemenite ljude i zamisli naprosto medju svijetom omrzli - jer je ispalo da je to neko prefrigano "komunisticko maslo"! S druge strane su isli u skrajnost te su na sve moguce nacine cepili usta normalnim zahtjevima Crkve da ima rijec u drustvu. U tom su svojem militantnom stavu cak tesko krsili temeljna ljudska prava, ne dopustajuci vjernicima da zauzmu neka bolja cinovnicka mjesta i slicno, a da se o nekom vecem utjecaju u drustvu i ne govori. Kad je trebalo posvjedociti "dobar odnos prema Crkvi radi svijeta", onda se to cinilo na taj nacin da se skupilo biskupa na, recimo, novogodisnje primanje, ili na nesto tako slicno.

Sadasnja vlast u Hrvatskoj nije daleko od tih i slicnih manipulacija s Crkvom. Ima mnogo situacija na koje bi se moglo uprijeti prstom i to dokazati, no bit ce nekoliko ilustrativnih navoda sasvim dosta. Mnogima u Hrvatskoj vec ide na zivce blagoslivljanje svega i svacega od pojedinih biskupa i svecenika koje hadezeovska vlast tako zustro propagira, tako da se doima da je Hrvatska - katolicka drzava. Nema znacajnijeg drustvenog dogadjaja u kojemu aktualna vlast upadljivo ne namece u javnost svoju "blisku vezu" s nekim iz visoke crkvene hijerarhije. Vjerojatno je i stalna nakana HDZ-a da se obrne u "demokrscansku stranku" mig na tu stranu, jer se, eto, priklanja svojem glavnom izbornom tijelu koje je tradicionalno - katolicko. Ali se onaj prostor u kojemu Crkva treba prorocki sluziti ljubomorno cuva od nje. Prakticki danas Katolicka crkva nema stvarnog utjecaja na drustvena zbivanja u Hrvatskoj - a sto joj je omogucila "nova demokratska vlast". Onaj utjecaj koji postoji samo je djelo Crkve za koje se je ona sama izborila ili se za njega bori.

"Stepinceva drzavotvorna misao" za koju se tako rado lijepi HDZ nije li manipulacija neprimjerna ovom jakom covjeku Crkve u Hrvata, svetackom liku i uzoru svih Hrvata? Zbog cega ona parada "sredisnje" proslave pravoslavnog Bozica u Osijeku, a cini se i ovaj "slozeni" cirkus s povratkom zagrebacko-ljubljanskog mitropolite Jovana Pavlovica? I slicno. Ali se izbjegava ozbiljno saslusati i uvaziti primjedbe katolickih biskupa na poraznost hrvatske politike u Bosni i Hercegovini i ignorira se njihov glas o nestanku povijesnih katolickih sredista u toj drzavi. Vice Vukojevic se ruga uglednom hercegovackom franjevcu fra Jozi Zovku kad je ovaj pokudio stanje u tzv. Herceg-Bosni (pljacka, bezvlasce itd.), rekavsi da "fra Jozo nije crkveni cimbenik u smislu vrha Katolicke crkve. On je tek gvardijan samostana, a biskup Peric i provincijal Tolj, to je vrh Crkve, a ne zupnici i gvardijani". No, kad se biskup Peric nasao u delagaciji bosansko-hercegovackih najvisih crkvenih predstavnika kod predsjednika Tudjmana, onda njihova peticija predana u Zagrebu, a cije se rijeci nisu dopale nekome u vrhu vlasti, u hrvatskim medijima ili se presucije ili se prakticno falsificira. I nikome nista. Manje vise isti ljudi, i isti mentalitet.

LUKA VINCETIC