IZLAZI LI CRKVA U HRVATA IZ "KATAKOMBI"

AIM,DjAKOVO, 26.O1.1994.

U promjenama nakon kojih je slijedio pad komunizma u Hrvatskoj, Crkva u Hrvata stavila se je, jasno, u sluzbu rusenja tog zlog sistema. Hijerarhija Crkve u Hrvata pri tome je imala na umu dvije za bivseg rezima ugrozene ljudske vrijednosti: nacionalnu i vjersku slobodu. Pri tome je, po svoj prilici, ucinjena jedna pogreska sto se je mislila da je tad jedino bila kadra to uciniti Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) dr. Franje Tudjmana. Time se je i nehotice stalo na stranu te stranke, odnosno pokreta, koji je to u kasnijim politickim previranjima bezobzirno iskoristio kao svoj politicki poen u hrvatskom narodu koji je pretezno katolicke tradicije. Taj se "rep" vuce jos i danas, jer druge politicke stranke imaju problema da dokazu kako su i one "nacionalne" i da nemaju odredjenu "ateisticku" sliku.

Kod medjunarodnog priznanja Hrvtaske pri agresiji Srbije na hrvatski teritorij, sudjelovao je na poseban nacin i Vatikan, odnosno svojim osobnim angazmanom sam papa Ivan Pavao II. To je bio presedan u vatikanskoj "politici", ali s jednim jasnim motivom: agresoru (Srbiji) treba takodjer silom stati na kraj, i drugo, mali narodi imaju pravo na svoju samobitnost, odnosno drzavu. Uostalom, govorilo se je u Vatikanu, sve je to u duhu nacela koja je u bezbroj dokumenata prihvatila i medjunarodna zajednica - UN, KESS, EZ i sl. Za velikosrpsku politiku, a i za militantno drzavno pravoslavlje u Srbiji, pa i izvan nje, ispao je Vatikan gori od "crnog vraga" i jedan od glavnih krivaca za raspad Jugoslavije. Nije se, naime, htjelo po ne znam koji puta, maknuti "gredu ispred svog praga" - jer glavni, ako ne i iskljucivi, krivac za propast bivse jugoslavenske zajednice bio je Slobodan Milosevic kao eksponent jedne dugo planirane ratne ekspanzije.

Hrvatska je priznata kao neovisna medjunarodna drzava prije dvije godine (l5.sijecnja 1992. godine). Sto se je u medjuvremenu zbilo u odnosima Crkve u Hrvata i mlade hrvatske drzave? Vladajuci HDZ je svakako nastojao - bez obzira na svoje teske politicke zablude i promasaje - sacuvati dobre odnose s Crkvom. Medjutim, u Crkvi je sve vise rastao otpor i kriticka distanca prema ekstremima koji su se u raznim oblicima poceli sve snaznije javljati u toj stranci. Stekao se je dojam da se Crkvu treba samo onda kad je se zeli iskoristiti u dnevnopolitickom prepucavanju, a da se ustvari ne vodi puno racuna o njezinu stvarnom poslanju u jednom narodu. To ignoriranje islo je cak dotle, da je uplitanje hrvatske politike u Bosnu i Hercegovinu "pocistilo" vecinu Hrvata katolika u dvije stare i od pamtivijeka bosanske biskupije; radi se o sarajevskoj nadbiskupiji i o banjaluckoj biskupiji. Unatoc takve nesrece, koja se nije dogodila ni za turskih osvajanja, a ni za komunisticke strahovlade, celnici HDZ- a uporni su u tome pa tvrde da se je u susjednoj drzavi sacuvao, a cak i ojacao, hrvatski nacionalni interes. I druge su nesuglasice vec na putu, kao npr. denacionalizacija crkvenih dobara, i kritike se svecenstva najcesce svode na jednostavnu recenicu: "Sve je kao i prije"!

Vatikan je takodjer pokazao u nekoliko slucajeva rezerviranost prema grubim nacionalistickim ispadima vlasti u Hrvatskoj. To se je osobito moglo osjetiti u nekim nagovorima pape Ivana Pavla II koji je branio nacelo "osobnog dostojanstva kojeg ne smije unistiti nikakva drzava". Ta i takva kritika bila je najcesce preskakivana u hrvatskim sluzbenim nastupima, a i u medijima - jer se nije slagalo s "idilom" odnosa crkve i drzave u Hrvatskoj. Danas je vjerojatno "Glas koncila" - polusluzbeno glasilo Crkve u Hrvata - list s najozbiljnijom kritikom hrvatske vlasti, u okvirima normalnog demokratskog ponasanja prema vlasti koja je na izborima dosla "voljom naroda".

Apsurdnost rata na prostorima bivse Jugosalvije dosla je po svoj prilici u kriticku tocku pitanja: cemu sve to? Odnosno, svemu tome ludilu mora doci kraj! To je mozda najslikovitije izrazio nedavno pri svom posvecenju u Sarajevu novi pomocni biskup dr. Pero Sudar, kad se radi o Bosni, rijecima: "Ona je upala medju razbojnike!". Prema tome Crkva u Hrvata, izgleda, izborila se nakon pocetnog vrludanja za svoju autonomnu misiju po autenticnim nacelima Evandjelja. Nedavni poziv pape Ivana Pavla II da se odrzi u nedjelju 23. sijecnja ove godine u cijelom katolickom svijetu molitva za mir "na Balkanu" svakako je velika podrska snagama Crkve u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, koje izlaze iz "katakombi" i podizu svoj glas protiv svakovrsnog ludila na prostorima ex-Jugoslavije. Papa je u Rimu imao misno slavlje takodjer na taj dan, i spomenuo je da unatoc teskog stanja u krajevima zahvecenim ratom ne bjesni "vjerski rat", pa stoga treba sacuvati ekumensku bastinu i izbjegavati nacionalni egoizam

• kao uzrok svemu zlu koje se je dogodilo na tlu bivse Jugoslavije. U slicnom duhu nastupio je zagrebacki nadbiskup i kardinal Franjo Kuharic kad je predvodio te nedjelje ekumensko bogosluzje u zagrebackoj katedrali. Za vrijeme koncelebrirane mise, u kojoj je sudjelovao i apostolski nuncij Svete Stolice u Hrvatskoj msgr. Giulio Cinaudi, on je bio vrlo jasan: "Iz nemira
• rekao je - u mir postoji samo jedan put - pomirenje, a ono znaci izlazak iz mracen proslosti mrznje u nove svijetle odnose pravednosti". Diljem Hrvatske, i u Bosni i Hercegovini tamo gdje je to bilo moguce zbog ratnog stanja, molili su katolici u svim crkvama. tako se je ispunilo ono sto je papa toga dana posebno i oznacio da je "molitva jedino oruzje crkve da se postigne mir".

Ovaj gest opce crkve, i one domovinske medju Hrvatima sigurno ce osnaziti snage "na Balkanu" koje se nisu zauzimale za rat i koje su se zalagale za pluralizam odnosa medju narodima koji su nekada zivjeli u zajednickoj drzavi, misleci pritom da se ovako krvavi rasplet jugoslavenske drame mogao izbjeci - samo da je bilo vise vjere i ljudske dobrote. Time nitko nije nijekao legitimne teznje pojedinih naroda da se mogu naci u svojoj drzavi - ako vise nije bilo moguce zajedno zivjeti. Jer nacionalni ekskluzivizam ima svoju daljnju logiku: pojavljuju se ultranacionalisti koji ne postuju ni svoje sunarodnjake drugacijeg misljenja, a polako izrasta i ksenofobija koja se olako poigrava i s anahronizmom, naprimjer, antisemitizma i slicno. U Hrvatskoj je na neki nacin to zlo ispalo u indirektnom razmisljanju o rehabilitaciji nekadasnje pronacifasisticke drzave za ustaskog rezima Ante Pavelica, pa se sve cesce, kod nekih stranaka takozvane desne orjentacije, moze naici na takve slucajeve. Do sada su vlastima u Hrvatskoj i nekim poslusnicima u medijima, posebno smetali takozvani antiratni pokreti koji su se organizirali u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i drugdje, pa su gotovo bili proglasavani za nacionalne izdajice, imajuci pritom dosta teskoca da taj svoj izbor operu od tih kleveta. Bilo kakava dijalog sa Srbima - a kojeg nije inicirala sluzbena politika, kao onaj potkraj 1993. godine u Zagrebu u muzeju "Mimara" - unaprijed su neki glasnogovornici mrznje docekali na noz; neargumetniranim potvorama blatili su ljude, i crkvene takodjer, koji su se takozvanom srpskom pitanju usudili drugacije prici, nego sto je to trazila "tvrda" politika.

Snaga crkve dakako bit ce u zlu koje se ne prvi put obrusilo "na Balkan", da ga se on za svagda rijesi u pravednom miru jos efikasnije, ako joj se pridruze i druge konfesije. To se narocito odnosi na ponasanje Srpsko-pravoslavne crkve, koja se nije pokrenula u tom mirotvornom poslu. Stjece se jos uvijek dojam da nju zanima iskljucivo drzava u retrogradnom poimanju, to jest drzava koja ce biti glavni propagator pravoslavlja kao drzavne vjere, bez obzira na cijenu takve politike. Bojazan se pokazuje sve utvrdjenijom, jer dolaze sumnje da sadasnji vrh Ruske- pravoslavne crkve podrzava ruskog nacionalistu Zirinovskog koji na neskriven nacin, i realno opasan, prijeti svjetskom miru.

LUKA VINCETIC