EUFORIJA BEZ POKRICA

Bit ce potrebni daleko opipljiviji dokazi, od recimo uspostave telefonskog prmeta izmedju Hrvatske i SR Jugoslavije, da bi se moglo govoriti o pocetku mirovnog procesa. Jer zenevski potpisi mogli bi isto tako biti pocetak jos zesceg rata, pa mozda i otvaranja novih zarista.

AIM, ZAGREB, 26.01.1994.

Ne pamti se kada je dr. Franjo Tudjman posljednji put bio tako veseo, uzbudjen, razdragan, euforican, pa i pomalo sjetan, kao prosle srijede kada je u Zenevi potpisana deklaracija o postupnoj normalizaciji odnosa izmedju Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Povratak na istu tocku od prije 16 mjeseci, kada je, naime, bio potpisan slican, ali jos precizniji sporazum izmedju Tudjmana i Cosica, hrvatski je predsjednik ocjenio kao najvazniji dokument poslije Rezolucije 871. Smatra da je Jovanovicev potpis, u prisustvu Milosevica, zapravo priznanje suverene Hrvatske, sto otvara mogucnost za ukljucivanje UNPA zona u ustavnopravni poredak Hrvatske na miran nacin, te da je to ogroman uspjeh hrvatske politike cime je porastao njen ugled u svijetu.

Najveci dio hrvatskih gradjana bio je najblaze receno zatecen i zbunjen i mnogi su se pitali: sto to sada najednom znaci? Prve televizijske ankete, mada vjerojatno dobro izmiksane u korist Predsjednikove politike, pokazale su da je ljudima vec dosta takvih i slicnih dokumenata, jer uostalom bio je to cak 77. susret medjunarodne zajednice. Uz tu skepsu i cest odgovor: pa oni su i do sada mnogo toga potpisivali, ipak se moglo primjetiti i svojevrsno olaksanje, zelja da rat konacno zavrsi. Tako je sto se "pucanstva" tice podrska bila prilicno mlaka i letargicna, ali ne bi se moglo reci da je Tudjman ipak nije dobio.

Ali zato je citava bujica suprotstavljanja, kritika i primjedbi stigla od opozicionih stranaka. Najzesci, ali i najjasniji, u kritici bio je Drazen Budisa, predsjednik najjace opozicione stranke HSLS: "Nema opravdanja za politiku koja u agresoru trazi saveznika, a u drugoj zrtvi agresije naprijatelja. U tom smislu smatramo da prioritet hrvatske drzave treba biti sklapanje sporazuma s politickim vodstvom bosansko-hercegovackih Muslimana i da ce ova zajednicka deklaracija otezati taj sporazum. Odnosi sa SRJ mogu se normalizirati tek kada ona prizna hrvatsku drzavu u njenim medjunarodnim granicama, sto ovom izjavom nije ucinjeno".

Tajnik Hrvatske narodne stranke Slavko Mestrovic pozdravlja deklaraciju, ako ona doista vodi pravednom miru, povratku hrvatskih okupiranih teritorija, vracanju prognanika i zavrsetku rata. Naime, "Hrvatska s Milosevicevim rezimom ima vrlo neugodna iskustva. Neke inicijative ne samo da nisu donijeli ocekivana poboljsanja nego su Milosevicu pomagale da se pridigne i ojaca bas u trenucima kad mu je bilo najteze. On ih je spretno koristio za odrzavanje vlasti u Srbiji, te za popravljanje slike o sebi i Srbiji. Bojim se da ce tako biti i sada, jer cvrsto vjerujem da Milosevic nije odustao od programa velike Srbije. Dapace, on vise i ne moze natrag, buduci je porusio sve mostove preko kojih je presao. On znade da ga ceka sud pravde kao ratnog zlocinca. Makar se u deklaraciji ne govori o BiH ona moze znaciti i odredjeni politicki pritisak na rjesenje bosansko-hercegovacke krize".

Socijaldemokratska partija Hrvatske, pak, smatra da se "ovim aktom, a prije svega najavljenim otvaranjem ureda dviju drzava fakticno priznaje tzv. SRJ, a od strane hrvatske potice ukidanje sankcija kao do sad jedinog oblika medjunarodnog pritiska na rezim koji je izvrsio agresiju upravo na Hrvatsku, ali i na druge susjedne drzave, rezim koji je citav svijet okvalificirao kao fasistoidan, rezim u kojem se grubo krse ljudska prava. Ovim potpisom taj se rezim fakticno jaca i stabilizira". SDP pita koja su to "pozitivna iskustva u zajednickim nastojanjima na ubrzanju mirovnih procesa i rjesavanju krize na podrucju bivse Jugoslavije" na cemu se temelji ova deklaracija? "Kada je to Milosevic povukao bilo koji mirotvorni potez, kada se i gdje odrekao koncepta velike Srbije, kada je priznao Hrvatsku u njenim medjunarodno priznatim granicama? Nije li samo prije mjesec dana na teritoriju drzave s kojom je potpisao deklaraciju organizirao izbore, ne pomaze li bas ovih dana agresiju na hrvatske enklave u BiH? Kada se odgovori na ta pitanja bit cemo sretni da i sa susjednom drzavom Srbijom otvaramo ne samo urede. U ovom trenutku ne mozemo prihvatiti bilo kakvo davanje legitimiteta onima koji su evidentno zlocin pocinili, a nicim se od njega nisu ogradili".

Hrvatska seljacka stranka smatra "da 77. sastanak u Zenevi s osvajacem Balkana Milosevicem nije ni zadnji, ni prvi u kontekstu hrvatskog triumfalizma s jedne strane, a bizantijskih manevara s druge. Bojimo se da je rijec o 'hartiji' bez pokrica. Rijec je o Milosevicevoj politici sa ciljem konacnog oblikovanja velike Srbije za koju su on i njegovi podanici spremni 'pasti travu', te o igrama o mogucem ukidanju sankcija. Naravno i o pritisku medjunarodne zajednice da se Bosna konacno sredi, to jest podijeli. A svaki dogovor bez suglasnosti treceg - ovaj put Muslimana - ostavlja Bosnu i dalje kao zemlju smrti gdje se rat nastavlja, na stetu i hrvatskog naroda".

Slicne su bile reakcije i drugih stranaka, ali i iz ovih citata vidljivo je da u kritikama dominira dilema smije li Hrvatska pregovarati sa ratnim zlocincima i sa rezimom koji je izvrsio agresiju na njen teritorij? Milosevicu se naprosto ne vjeruje, a Tudjmanu se po tko zna koji put prigovara da ga "spasava", ovaj put cak i dotle da se zapravo zalaze za ukidanje sankcija. Druga dva sustinska pitanja vezana su uz "Srpsku krajinu" i Bosnu i Hercegovinu. Naime, jeste da je ministar Jovanovic izjavio kako se o reintegraciji "Krajine" u Hrvatsku treba razgovarati na relaciji Zagreb - Knin, to jest da je to unutrasnjohrvatski problem, ali nije li ovih dana upravo iz Beograda obavljeno biranje njenog novog predsjednika? U Hrvatskoj se, istina, ne izjasnjavaju o tome da li bi im vise odgovarao Martic, koji je najednom u drugom krugu pobijedio vec gotovo izabranog Babica, ali svima je znano da je Martic Milosevicev pulen i da se on svojim stavovima uklapa u koncepciju stvaranja velike Srbije, to jest ujedinjenja svih srpskih drzava. Uostalom i srpska drzavna televizija drzi taj teritorij svojim, a na kartama koje objavljuje uz prognozu vremena i Zadar je dio "Krajine". No, ima onih koji misle da je Marticeva pobjeda za Hrvatsku dobra, jer on kao direktni Milosevicev vazal mora slusati. No, u svakom slucaju do sada srpska sluzbena politika ni jednim jedinim svojim potezom nije pokazala da je Tudjman u pravu kada tvrdi da je zenevska deklaracija prvi korak ka reintegraciji "Krajine", sto je za njega primarna stvar, jer je zapravo na odredjeni nacin digao ruke od BiH, zadovoljivsi se onim sto nikada nije ni bilo upitno.

Ne samo hrvatska opozicija, vec i mnogi strani mediji, pa i diplomati, procjenili su da je hrvatsko-srpski sporazum pritisak na Muslimane, pa ce tako i osobni savjetnik Predsjednika Republike dr. Zvonko Lerotic izjaviti da se time "Muslimane tjera da slicne sporazume sklope sa Hrvatima i Srbima, jer samoubilacki je ratovati sa dvije drzave koje nalaze zajednicki jezik". Time gotovo da je potvrdio spekulacije da se radi o vojnom savezu Hrvata i Srba. Takve teze, koje nisu usamljene u svjetskoj stampi, dobivaju potporu u jednom drugom sporazumu koji je takodjer potpisan u Zenevi, a koji na opce cudjenje, gotovo zaprepascenje, hrvatska opozicija kao da nije primjetila, pa onda ni komentirala, iako je kompletan objavljen u hrvatskim novinama. Radi se o dokumentu kojeg su potpisali Mile Akmadzic, u ime Hrvatske Republike Herceg-Bosne, i Nikola Koljevic kao predstavnik Republike Srpske u kojem obje strane isticu kako izmedju njih "nema spornih pitanja koja se ne bi mogla rjesiti mirnim putom".

"Dvije su republike odlucile da uspostave sluzbene odnose", pa ce tako Republika Srpska otvoriti svoj biro u Mostaru, a Hrvatska Repbulika Herceg-Bosna svoj ured u Sarajevu (Palama).

Tako je Hrvatska zapravo skinula navodnike i ono takozvana, samozvana ili samoproglasena, ne samo sa SR Jugoslavije, vec je zapravo priznala i Republiku Srpsku.

Mnogi su u ovome skloni vidjeti samo logican slijed onoga sto se dogadjalo jos davne 1990. u Karadjordjevu kada su Tudjman i Milosevic razgovarali prvi put o podjeli Bosne. Ali sto se Hrvata tice i onoga sto su sada dobili (naravno uz pretpostavku da ne postoji neki tajni aneks) njima rat i nije bio potreban, jer nisu nista ni dobili, vec samo izgubili. Naravno, da ostaje cinjenica da rat nije zapocela Hrvatska, ali mnogi su zbunjeni cinjenicom da je nekadasnji ratni saveznik postao glavni neprijatelj i ne mogu objasniti zasto se to dogodilo.

Hrvatske procjene kazu da je zenevskim sporazumom otklonjena mogucnost srpsko-hrvatskog rata za kojeg su strani strucnjaci tvrdili da je izvjestan na proljece, ali kada se radi o Muslimanima sve ostaje otvoreno. Jedna je mogucnost da Muslimani prihvate ponudjeno i pomire se s porazom, jer kako rece Lerotic suludo je ratovati s dvije drzave koje su se sporazumijele, a druga je da nastave s ratom i uz pomoc sjvetske zajednice, koja im nije tako nesklona kako se hoce prikazati i u hrvatskim i u srpski medijima, ostvare makar dio svojih trazenja.

Ali kada se svemu ovome pridodaju jos problemi oko izlaska na more sto zahtijeva i srpska i muslimanska strana u Bosni, kada je donekle otvoreno pitanje bosanske Posavine i srednje Bosne, kada jos uvijek ima neprijateljstava izmedju sve tri strane, pa onda jos k svemu tome Sandzak, Kosovo, Makedonija, onda se moze reci da je "zenevska hartija" koracic ka nekakvom miru, ali daleko od toga da bi je se moglo nazvati povijesnom. Bit ce potrebni daleko opipljiviji dokazi, od recimo uspostave telefonskog prometa izmedju Hrvatske i SRJ, da bi se moglo govoriti o pocetku mirovnog procesa. Jer, zenevski potpisi mogli bi isto tako biti pocetak jos zesceg rata, pa mozda i otvaranje novih zarista. Naime, pazljivi slusalac i citac mogao je u izjavama s jugo-srpske strane cuti i ocjene kako deklaracija omogucava Jugoslaviji i Srbiji da se pozabavi "i drugim problemima". Ocito je da se pritom nije mislilo samo na ekonomiju, iako je ona jedan od kljucnih razloga zasto Milosevicu treba mir prema Zapadu i od Tudjmana isposlovano ukidanje sankcija. Hoce li mu Milosevic tu uslugu vratiti vracanjem "Krajine" i priznanjem "Hrvatske u medjunardono priznatim granicama" kljuc je koji ce Srbiji omoguciti da se pozabavi tim "drugim problemima".

Ono sto pritom posebno zabrinjava je sto u Hrvatskoj ne vide da Milosevicevoj vladavini ne postoji razumna alternativa, jer se sada ratne trube cuju iz njenih redova. Tek donekle je slicno i u Hrvatskoj, gdje opozicija ne prihvaca pregovore s ratnim zlocincima i u pravilu je skepticna prema zenevskoj deklaraciji. Ovo "donekle" odnosi se prije svega na neoborivu cinjenicu da na Srbiju u toku ovog neproglasenog rata nije pala ni jedna granata, a da je trecina teritorija Hrvatske zapravo unistena, a hrvatska kao drzava svedena na nekoliko krpica i da je zapravo rijec vjerojatno, uz Bosnu i Hercegovinu gdje je stanje jos katastrofalnije, o jedinoj clanici Ujedinjenih naroda koja ne zna ni sto joj je teritorij, ni koliko ima stanovnika.

GOJKO MARINKOVIC