PRVOBORCI, NEDEMOKRATE I DEZERTERI

AIM, LJUBLJANA, 21.01.1994. Vlast i narod, ratovi i mir kojeg nema. Kada su, drugog aprilskog vikenda 1992. godine u noci izmedju petka i subote, u Ljubljanu stigle prve od bezbrojnih kolona autobusa sa izbjeglicama iz Bijeljine, Srebrenice, Gradacca, Tesnja, Odzaka i drugih bosanskohercegovackih mjesta, niko od samih prognanika, uglavnom staraca, zena i djece, nije mislio da ce njihova golgota trajati ne osamnaest mjeseci, nisu vjerovali da ce trajati ni osamnaest dana. Pa traje vec dvadeset mjeseci i sve iluzije o povratku se gube. Starci polako umiru i sahranjuju se u zemlji koju mnogi ne bi nikad u zivotu vidjeli, bez obzira da li se zvala hrvatska, Slovenija ili Svedska, ili bilo kako drugacije.

Medju mladima koji su dosli u Sloveniju, ima stotinjak studenata koji su zapoceli studij u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Banjaluci, nekadasnjim univerzitetskim centrima u BiH, ima i nekoliko stotina srednjoskolaca, koji takodjer zele ili su se vec upisali u srednje skole. Naravno, u posljednjih nekoliko mjeseci, unatoc poostrene kontrole useljavanja u Sloveniju (od 8. avgusta 1992. godine za drzavljane BiH su granice Slovenije zatvorene i ulazi se pod posebnim uslovima), u Sloveniji su sve brojniji i oni mladi ljudi koji su vojni obveznici, ili su to po godinama. Ima i onih koji su ucestvovali u ratu, a u Sloveniju su stigli na oporavak ili lijecenje. Na primjedbe u brojnoj "bosanskoj koloniji" u Ljubljani ili od strane slovenackih prijatelja i kolega, zasto se ne tuku za svoju drzavu, djeca najcesce slijezu ramenima, jer je, blago receno, vec problem u tome da odgovore na pitanje kuda ici i za koga se boriti. U koju vojsku da se prijavi dijete stiglo iz nekog sela ili grada na teritoriji koju sebi svojataju Karadzicevi Srbi ili Bobanovi Hercegbosanci, a ono nece da zivi ni u jednoj od te dvije drzave, niti u onoj trecoj drzavi?

Problem je u tome da legalna bosanskohercegovacka vlast ni do danas, od kada je rat protiv BiH zapoceo, nije jasno definisala kakvu drzavu hoce, pa samo odgovara na ponude koje dolaze bilo od mirovnih posrednika, bilo od strane onih koji tacno znaju koliko im Bosne pripada pa su tacno toliko osvojili silom oruzja i sada to oruzjem brane. U njihovom ratu, djeca nece i ne zele ucestvovati, jer takav rat nikad nece imati kraj. A u takvom ratu najjednostavnije se postaje izdajica, dezerter, jer si uvijek nekom kriv. Slovenija za razliku od Hrvatske, ne kupi tu djecu i ne salje ih na front, na bilo ciju stranu, cak ni kao "dobrovoljce". Ne postoji nikakav medjudrzavni ugovor koji bi Sloveniju na to obavezivao. Niko, doduse, ne zabranjuje grupama mladica da odlaze iz Slovenije, niti koga zanima kuda odlaze. A odlazi se, na razne nacine i u razlicitim organizacijama. Daleko najorganizovanija kolonija od svih u Sloveniji je ona, uslovno nazvana "srpska". Iz BiH je, na razne nacine, najcesce sa falsikovanim ili ukradenim dokumentima stigao veci broj onih koji su ratovali na Mladicevoj, Perisicevoj strani, dok je Perisic rusio Mostar i Hercegovinu, kao i veci broj onih koji su "radili" u koncentracionim logorima, od Manjace i Keraterma do Kule. Naselili su se, uz pomoc prijatelja, od Brezica do Litije i Ljubljane, tako da su vec poznati pod imenom "posavska magistrala". Ne prijavljuju se ni kao bjegunci, niti na druge nacine, pokusavaju se zaposliti i tako legalizovati, sto im ponekad uspijeva. Bilo je slucajeva da su od zrtava koje su mucili i ubijali uzimali dokumente i pod laznim imenima tako stigli u Sloveniju. Mnogi su produzili u neku od zapadnoevropskih zemalja, gdje su nastavili, kao i dio koji je ostao u Sloveniji, da rade za "srpsku stvar". Uglavnom, radi se o prikupljanju "poreza" za pomoc "srpskim krajinama" u BiH i Hrvatskoj. Postoje anonimna svjedocanstva ljudi kojima su dolazili i od njih trazili po sto maraka po clanu porodice za "pomoc". Ljudi ne zele da svjedoce ili da javno govore o tome, jer se boje za svoje zivote i zivote svojih porodica, ili za svoju imovinu. Bilo je i prijetnji novinarima koji su pisali o tome. Bilo je slucajeva da izgori stala, kuca, auto, ali ljudi to nisu prijavljivali policiji, jer se boje novog terora. Policija i drzava ne mogu nista da urade jer nema prijava, a drzava, na primjer drzava BiH za takvim ljudima nije raspisala potjernicu, tako da Slovenija nema razloga za hvatanje i vracanje ili sudjenje tim ljudima.

Druga najbolje organizovana grupa je "Babina", cazinska, koja se takodjer bavi skupljanjem novca za pomoc. Za nju se govori da ne koristi grubu sili, ali je tacno da se pomoc skuplja i salje u Cazinsku krajinu. Na sta se trosi? Uglavnom, od jula 1993. godine Fikret Abdic nije, bar legalno, dolazio u Sloveniju, jer je tada za njim Republika Austrija raspisala medjunarodnu potjernicu zbog kradje 100 miliona silinga. Nedavno je legalna vlada BiH donijela uredbu da svaki drzavljan BiH koji zivi i radi izvan BiH, mora za pomoc odvojiti 10 odsto svog licnog dohotka, za pomoc drzavi. Ovdje se, bar za one drzavljane BiH koji zive u Sloveniji, postavlja dvostruki, ako ne i visestruki problem. Zna se, iako je to nemoguce dokazati, da dobar dio tih ljudi vec placa poreze nametnute bilo od militantnih srpskih ekstremista, bilo od Abdicevih izaslanika. Ono sto se sigurno zna je da placaju dohodninu, kako se zove slovenacki porez na dohodak, jer su to duzni placati kao sto ga placa svaki zaposleni Slovenac. Vecina tih ljudi je uzela i slovenacko drzavljanstvo, tako da prakticno, ovakva uredba vlade BiH formalno pravno, a i sustinski predstavlja mijesanje u unutrasnje poslove druge drzave, jer njenim drzavljanima odredjuje svoje namete. Izmedju drzava nema ni potpisanog medjudrzavnog ugovora o medjusobnoj suglasnosti za ovakvu financijsku transakciju, tako da je cijela stvar i pravno i tehnicki neizvediva, jer jos nije otvoren ni racun u nekoj banci na koji bi se ta sredstva sakupljala. Pitanje je i zasto bi covjek morao da odvaja 10 odsto plate, ako je vecina spremna da za pomoc daje mnogo vise od tih 10 odsto, ali dobrovoljno. To vec ne spada u medjunarodnu politiku i pravo nego u kategoriju inata, jer ljudi hoce da znaju kome i zasto daju, kako se to trosi i ko te pare trosi, kao sto ni djeca nece da idu da se tuku, jer ne znaju za koga. Ljudi se jos nisu naucili, iako im se pripremaju intenzivni kursevi na tu temu, da se patriotizam ne mjeri kolicinom ispoljavanja ljubavi prema aktualnoj vlasti, a u svim nasim neodemokratijama neodemokrate (ljudi na vlasti koji misle da demokratija pocinje i svrsava sa njima), upravo to uzimaju za jedini kriterij patriotizma - kolicinu "ljubavi" koja im se svakodnevno iskazuje brojem slika i strana u novinama i minutazom na radiju i televiziji. Tako se od neodemokrata i njihovih "vazelinaca" najlakse stice titula izdajice, dezertera, komunjare, i zavisno od nacionalne pripadnosti neodemokrate i imena neodemokratije ostali epiteti koji dopunjavaju sliku novodobnog Jude, olicenog u studentu ili knjizevniku koji je pobjegao ispred tenka ili noza novodobnih "oslobodilaca". Legalna vlada je donijela jos jednu odluku, nezavisnu od ove - da niko ne moze dobiti dozvolu za odlazak ukoliko mu porodica nije u BiH. Odnosno, porodica ostaje kao talac i garancija da ce se taj neko i vratiti. Vlada drzave u ratu, naravno, ima pravo donijeti ovakvu odluku, ali pod odredjenim uslovima - da za one koji moraju ostati obezbjedi bar minimum uslova za prezivljavanje i da im obezbjedi da prezive, kao sto bi morala dosljedno i doslovno provoditi sve druge odluke koje donosi, poput ove o 10 odsto plate, jer odluka vazi i za dnevnice od putovanja po inostranstvu, a zna se ko tamo putuje. Narod bi da ima ista prava kao i vlast. Posto je takvo vrijeme da ne moze da ju bira, jer vlast mu je onaj ko je trenutacno jaci, blizi i bolje naoruzan, dok on nema ni pracku, onda takve vlasti biraju narod po svojoj mjeri, slici i prilici. U takvoj drzavi, nesretni su oni sto su ostali, kao sto su nesretni i oni sto su je napustili jer su ju zadrzali u sjecanju onakvom kakva bi zeljeli da bude, a i jednima i drugim najveci problem je kako ostati ziv, kako dozivjeti mir kojeg nema i kojeg jos dugo nece biti, makar i kao dezerter, izdajica, komunjara. Takve osude i presude najcesce zvuce kao kompliment, kada se sazna ko ih je o kome i zasto izgovorio. Ali o tome, nekom drugom prilikom.

ZORAN ODIC