PREGLED PISANJA STAMPE U SLOVENIJI

AIM, LJUBLJANA, 21.01.1994. Slovenacki dnevni listovi (ima ih sedam i svi tvrde da su nezavisni, samostalni i da zive od svog prodanog tiraza), posljednjih dana zive u znaku "prava covjeka", o cemu svjedoci upravo zavrseni trodnevni seminar Evropske unije o pravima covjeka i kako ih sacuvati, ali i tekstovi objavljeni povodom kutlurno-novinarskog skandala u Cankarevom domu, drugacije zvanom "slovenski kulturni hram". Na premijeru predstave Damira Zlatara Freya, "Proljetno budjenje" ("Pomladno prebujenje"), direktor Cankarevog doma, Mitja Rotovnik (tako tvrde novinari), na zahtjev autora predstave nije pustio pozorisnog kriticara Simona Karduma, stalnog saradnika lista "Slovenske novice", koje su dogadjaju posvetile uvodnik, braneci svog saradnika. "Delo" dogadjaju, zabrani prisustva kriticara na premijeri, ne predstavi samoj, posvecuje dobar dio kulturne strane. Medju novinarima je dogovoreno da se samoj predstavi i njenom autoru ne posvete ni rijec, ali je zato zapisano: "Lov na pozorisne kriticare otvoren je cijelu sezonu i godinu. Iza svake objavljene ocjene i kritike, neki - bilo pogodjeni ili ne - vide 'vantekstovne' recenzentove povode ili namjere... Povremeno se lov insitucionalizira ili intenzivira: pojedinci ili pozorisne uprave 'zele' da taj i taj vise ne pise o njima i pokusavaju u tom smislu uticati na kulturna urednistva ili kriticaru javno zabrane da se dalje bavi njima... Njihove zelje ili zahtjevi za zamjenu kriticara ostali su poziv na ukidanje dosadnog glasa koji nece da preslika njihovu bezmadeznu sliku, pa mu zbog toga treba natovariti sve po spisku, po mogucnosti jos i pad gledanosti i stagnaciju teatra... Autorova 'zabrana' da neko pogleda njegovu predstavu je umjetnicki neproduktivna i gradjanski nedopustiva, posredno je usmjerena protiv pluralizma kriticarskih glasova, koji trebaju - iz razlicitih uglova gledanja i vrednosnih nivoa - informisati citaoce o javnom dogadjaju kakav je pozorisna predstava. Takav prizeman i brutalan potez ...nevrijedan je za autora Freyovog kova; represija te vrste ne ide uporedo sa umjetnickom slobodom, mogucnosti za javno prepucavanje i obracunavanje su takoreci, neiscrpne...", zapisao je Ales Berger.

Mariborska "Vecer" (Helena Grandovec) o dogadjaju pise: sto se drzave tice, sve je jasno: ako se deklarise za demokratsku, svojim drzavljanima ne smije zabranjivati javno izrazavanje misli, govor. Ako si tako nesto dozvoli ...spada pod odrednicu "Diktatura", o svojim postupcima i ponasanjima ne dozvoljava nikakve sumnje, zahtjeva poslusnost, potvrdjivanje ili - sutnju... U demokraciji je stvar obrnuta: umjetnici nesmetano obavljaju svoj posao, ali mogu drugima zabranjivati da o njihovom djelu sude, kako je nedavno Damir Zlatar Frey (kroz usta Mitje Rotovnika), kriticaru Simonu Kardumu zabranio dolazak na premijeru i pisanje o njoj... Slicne zabrane su se vec dogadjale, cak i od strane glumaca, Dragan Zivadinov je Marka Crnkovica 'pocastio' paradajzom, prije nekoliko godina na Borstnikovim susretima, Jernej Novak je jos sretno prosao - fasovo je samo samarcinu. Upitajmo se ko su te gospodje i gospoda koji zabranjuju, prljaju, samaraju? Prvi odgovor je da su javni radnici koji svoje djelo 'na ogled postavljaju', a u javnost je ugradjena i javna kritika, ponekad kriticna i pristrana... Za izrazavanje nezadovoljstva sa nekom osobom postoje drugi nacini, civilizovaniji, a ne surovosti takve vrste...".

Trscanski Slovenac, profesor univerziteta, istoricar i publicist, Joze Pirjevec u ljubljanskoj "Republici", komentarise Clintonovu posjetu Evropi. Izmedju ostalog pise: "Zbog Clintonovog uvjeravanja da Amerika ne namjerava zanemariti Evropu, nudi mi se gorka misao koju cu rasclaniti u dvije teze: prvo, da takva tvrdnja uopste ne bi bila potrebna da nas kontinent vec nije izgubio svoj primat i drugo, u ubedjenju da interes americkog predsjednika za 'staru domovinu' ne raste toliko iz njenog zivotnog stvaralastva i vitalnosti, koliko iz njene potencijalne opasnosti koja je i te kako postala ocita u nekoliko posljednjih sedmica, iako ju je bilo moguce prognozirati jos u proljece 1992. Time da Zapadna Evropa nije znala rijesiti bosansko pitanje u posljednje dvije godine, balkaniziran je cijeli prostor od Atlantika do Urala i pretvoren u poslovicno bure baruta. Kako pravilno procjenjuje jedna docentkinja na moskovskom univerzitetu (citiram po pismu objavljenom u FAZ-u), Rusi su na srpskom primjeru vidjeli da se nacionalizam isplati: 'Ako Milosevicu uspije izvodjenje agresije u Bosni i Hrvatskoj, buduci ruski predsjednik zvat ce se Zirinovski'".

"Mladina" objavljuje intervju sa Sonjom Porle, studenticom koja je u Africi boravila radi prikupljanja podataka za izradu diplomskog rada. Izmedju ostalog, odgovorila je i na pitanje: Sto u Africi misle o tome da je Evropa posandrcala? "Jako ih zanima balkanski rat, najvise zbog toga sto u njemu vide svoju buducnost. Nevjerovatno je kako dobro razumiju, u poredjenju sa Englezima, koji u proljece 1992. godine nisu razlikovali Sloveniju od Slavonije. U Africi je svako, u najmanjem selu znao za rat u nekadasnjoj Jugoslaviji. Znali su, takodjer, ko je kriv, a ko nije kriv. Na granici Burkine Faso i Gane carinik mi je rekao da se treba bojati generala Mladica jer je opasan covjek. Vijesti slusaju iz nekakvih hripavih tranzistora i iz toga skripanja i sumenja shvataju kako se rat odvija. Znaju da su ratovi nesto sto im se moze desiti svakog trenutka. Duboko saucestvuju sa svim zrtvama rata. Kada se vratim ovamo, boli me koliko malo razumjevanja imamo za sve to. Ne samo za Afrikance, nego za sve za koje mislimo da smo bolji od njih jer zive juznije... Kada sam gledala africku kulturu u pokretu, zarazila sam se idejom o superiornosti africkog covjeka. Ponekad imam prave rasisticke predrasude prema Evropejcima. ...Kada je Tomas Sankara 1984. godine preuzeo vlast u Burkini Faso mirnim drzavnim udarom, bez prolivene kapi krvi, svi su ocekivali da ce pripremiti vojnu paradu. On je pripremio veliki koncert na najvecem stadionu u Oudagoujuu, gdje je, zajedno sa Jimmyjem Cliffom i dva ministra svirao reggae. ...Pokazao je da je stvari u Africi moguce rjesavati jednostavno, brzo i posteno. ...Niko ko je bio u vladi nije smio imati auto veci od renoa 5. Sam je bio vojnik, ali je vojsci govorio da su vojnici potpuno nekorisni ljudi. Zato je svaki vojnik u kasarni morao imati kokos i vrt, da ne zivi na racun civila. Drzava je finansiski pomagala sve kulturne aktivnosti, jer je insistirao da Afrikanci moraju sacuvati sve sto imaju. Korupcija je nestala preko noci. Prvo zbog toga jer je sam skromno zivio. Naravno da je to morao glavom platiti jer je postao opasan za sve trule okolne rezime, ali i bivsoj kolonijalnoj velesili, Francuskoj... Njemu je svako mogao doci kuci, na razgovor. Kada sam 1988. godine zeljela sa prijateljem otici, bilo je kasno. Ubio ga je prijatelj iz mladosti, Blaise Compaore, koji naravno, ne zna svirati reggae. Ali sam posjetila njegovu porodicu. Kuca u kojoj je zivio kao i sve druge kuce u ulici, sagradjena po modi koju diktira bijeda. ...Odmah nakon njegove smrti u drzavu se vratila politicka represija...".

ZORAN ODIC