REAKCIJE U HRVATSKOJ NA ZENEVSKU DEKLARACIJU

AIM, ZAGREB, 20.01.1994. Po povratku u Zagreb hrvatski je predsjednik otisao korak dalje od svoje zenevske izjave da je tamo potpisana deklaracija o otvaranju predstavnistava izmedju Hrvatske i Jugoslavije prvi korak u uspostavi normalnih diplomatskih odnosa izmedju dvije zemlje. Novinarima je rekao da taj cin zapravo predstavlja "pobjedu hrvatske politike", da je Jugoslavija na taj nacin priznala suverenu Hrvatsku te da ju je priznala u njenim medjunarodno vazecim granicama. Tudjman jos rece da je potpisivanjem tog dokumenta "Beograd napustio dosadasnju nacionalnu politiku ohrabrivanja okupacije Krajine", da bi zakljucio kako je sada omogucena mirna reintegracija UNPA zona u ustavnopravni poredak Hrvatske.

Iako su u medjuvremnu i u hrvatskim medijima objavljene izjave srpskih celnika sasvim relativizirale takve tvrdnje, dan kasnije gotovo doslovce ih je ponovio i Tudjmanov direktorij. Predsjednicko Vijece obrane i nacionalne sigurnosti podrzalo je deklaraciju jer je "normalizacija hrvatsko-srpskih odnosa strateski interes Hrvatske". Po njemu potpisivanje deklaracije potvrda je spremnosti obaju strana da se problem Srba u Hrvatskoj rijesi na miran nacin, reintegracijom UNPA zona u Hrvatsku. Tudjmanovi doglavnici takodjer tvrde da su medjunarodni cimbenici podrzali potpisivanje tog sporazuma, a rjesenje za Bosnu i Hercegovinu, po njima, nije jos pronadjeno zbog muslimanske strane.

Tvrdeci da zenevska deklaracija nije na stetu muslimanske strane u Bosni i Hercegovini, i hrvatska je vlada dala svoj obol njenoj sluzbenoj podrsci, ali ipak s nesto manje euforije od Poglavara i njegova Vijeca. Deklarirala je volju da se zauzme za sva prava Srba u Hrvatskoj, ali je to dovela u korelaciju s prihvacanjem suvereniteta Hrvatske na svim njenim podrucjima. Vodjena navodno humanitarnim razlozima Vlada je obecala da ce se za nekoliko dana uspostaviti telefonski promet izmedju dvije drzave. Isto je tako obecano uspostavljanje telefonskih veza s Bosnom i Hercegovinom, posebice s Tuzlom, Sarajevom i Banja Lukom. Vlada je spremna priznati i mirovinska prava svim gradjanima koji su ih ostvarili na teritoriju hrvatske drzave.

Za razliku od tih sluzbenih ocjena, normalizirajucu zenevsku deklaraciju opozicija u Hrvatskoj ocjenjuje sasvim drugacije. Ali u medijima se to uglavnom presucuje. Tako ni drzavni radio a ni televizija nisu izvjestili ni o reakciji najvece opozicione partije. Hrvatski liberali tvrde da ih zajednicka deklaracija Srbije i Hrvatske nije iznenadila te ponavljaju svoj prijasnji stav da "nema opravdanja za politiku koja u agresoru trazi saveznika, a u drugoj zrtvi agresije - neprijatelja". U tom smislu Liberali smatraju da je prioritet hrvatske politike sporazum s politickim vodstvom bosanskohercegovackih Muslimana, dodajuci da ce zenevska deklaracija otezati njegovo sklapanje. HSLS drzi da se odnosi sa Jugoslavijom mogu normalizirati tek kad ona prizna hrvatsku drzavu u njenim medjunarodno vazecim granicama.

Slicno su se odmah po objavljivanju vijesti o zenevskoj senzaciji na jednoj tribini izjasnili general Martin Speglej i nekadasnji potpredsjednik hrvatske vlade Zdravko Tomac. Sporazum je manjkav i ne donosi nista novo, Milosevica ne obavezuje da prizna Hrvatsku u njezinim granicama, sto bi, po njima, morao biti prvi uvjet. "Veliko je pitanje je li dobra strategija da s Milosevicem potpisujemo sporazume, pomazuci mu da se odrzi onda kada je slab, a kad ojaca onda nas lupi po glavi", rekli su Spegelj i Tomac.

Odmah iduceg jutra njihova je i Racanova Socijaldemokratska partija povodom zenevske deklaracije postavila nekoliko pitanja: koja su to "pozitivna iskustva u zajednickim nastojanjima na ubrzanju mirovnih procesa i rjesavnju krize na podrucju bivse Jugoslavije", sto se spominje u uvodnom dijelu Deklaracije; kada se i gdje Slobodan Milosevic odrekao zamisli o Velikoj Srbiji te kada je i gdje priznao Hrvatsku u njezinim medjunarodno priznatim granicama. SDP dalje pita ne pomaze li upravo ovih dana Milosevicev rezim neposrednu agresiju na hrvatske enklave u Bosni i Hercegovini. Ex-komunisti tvrde da se zenevskim aktom fakticki priznaje SR Jugoslavija, da Hrvatska podstice medjunarodnu zajednicu na ukidanje sankcija prema rezimu sto ga je cijeli svijet okvalificirao fasistoidnim te da se jaca i stabilizira Milosevicev rezim. "Ne moze se - zakljucuju - prihvatiti davanje legitimiteta onima koji su zlocin pocinili, a nicim se od njega nisu ogradili".

Slicno razmisljaju i ostale stranke. Tako Dalmatinska akcija kaze: "Hrvatski je narod jos jednom izigran, obmanut je od svog vrhovnistva. Franjo Tudjman potpisao je sporazum o normalizaciji hrvatsko-srpskih odnosa s ratnim zlocincima, okupatorima Vukovara, odnosno onima koji jos uvijek tuku po hrvatskim bojistima". Ili Hrvatska stranka prava (sa pridruzenim, slicno orijentiranim strancicama): "Hrvatska je prva u svijetu priznala svoga agresora. Hrvatskom narodu nisu objavljeni svi uvjeti i dokumenti takvog politickog cina. Priznanje je ucinjeno u uvjetima okupacije trecine Hrvatske", kazu pravasi i traze hitno sazivanje sjednice Sabora te Tudjmanovo podnosenje racuna.

Zasad je zenevsku deklaraciju pozdravila samo Srpska narodna stranka naglasavjuci kao vrlo znacajnu cinjenicu da se po prvi put sve snage u hrvatskoj politici jasno i glasno izjasnjavaju za rjesenje krize mirnim putem, a i Tudjman, kazu, prvi put govori o autonomiji Srba u UNPA podrucjima.

JELENA LOVRIC