VISE DIPLOMATIJE MANJE PATRIOTIZMA

intervju: Miodrag LEKIC, ministar inostranih poslova CG

size. Sta treba uraditi da bi se izbjegli vazdusni napadi na polozaje bosanskih Srba. Kako komentarise ocjene da njegovo ministrastvo vodi separatsisticku politiku. O podrsci vladajuce partije i najavama ukidanja MIP-a. Kako gleda na drzavni status Crne Gore. Neprihvatljive su internacionalisticke i patriotkse tendencije izrazene u radu saveznog ministarstva - prva, koja je precjenjivala znacaj medjunarodnog faktora i ova sadasnja koja ga potcjenjuje, kaze Lekic.

tekst:

AIM: Za samo mjesec dana od najave potpisivanja mirovnog sporazuma za Bosnu, doslo se do mogucnosti, cak, bombardovanja polozaja bosanksih Srba. Koliko je po Vama moguca vojna inteervencija i povlacenje mirovnih snaga iz Bosne?

LEKIC: Ovo je sada jedna tacka gdje je moguc i pozitivan i negativan epilog. To je jedna paradoksalna situacija jer su moguca oba ishoda, i potpisivanje mirovnog plana za Bosnu, ali i vazdusni napadi na srpske polozaje. Mislim da zato svi oni koji odlucuju, kako sa pozicija medjunarodne zajednice tako i akteri na unutrasnjem planu, treba da proaniliziraju te elemente i da, bar sto se tice nase strane, donesemo razumne i racionalne odluke i tako sprijecimo taj negativni razvoj dogadjaja.

AIM: Sta je, konkretno, moguce uraditi sa nase strane da se sprijeci taj katastroficni epilog?

LEKIC: Mogucno je obezbijediti nesmetan prolaz humanitarne pomoci. Konkretan zaplet postoji oko koriscenja tuzlanskog aerodroma, koga srpska strana odbija da deblokira jer se boji da bi on mogao biti koristen za naoruzavanje Muslimana. Cini mi se, ipak, da i pored nekog negativnog iskustva na koje se poziva, srpska strana kroz zajednicku kontrolu koju medjunarodna zajednica nudi, moze osigurati aerodrom od zloupotreba i time doci do kompromisa koji je spasava od moguceg katastroficnog ishoda. Taj kompromis je nuzan sada kada slika o Bosni nije ni priblizno tako pojednostavljena kao u pocetku rata jer problem Mostara i Srednje Bosne, sukobi Muslimana i Hrvata, uticu na drugacije vidjenje bosanskog problema.

AIM: Ovi Vasi odgovori, koliko god diplomatski sroceni, ipak, odrazavaju, makar u nijansama, razlicitost u odnosu na gledista zvanicnih predstavnika SRJ i bosankasih Srba. Ne samo zbog toga, Vi i Vase ministarstvo, nerijetko ste od strane dijela ovdasnje opozicije, optuzivani da vodite Crnu Goru u "separaciju"!?

LEKIC: Ja nikada tim ocjenama i kvalifikacijama nijesam pridavao neki znacaj. Zaista, zivimo u vremenu velikih politickih iskusenja i velikih podmetanja u svemu tome. Moji motivi su potpuno jasni - ja se borim za jednu spoljnju politiku Crne Gore koja je medjunarodno prepoznatljiva, miroljubiva, koja pretenduje da da skroman ili veci doprinos rjesavanju jugslovenske krize... To su, dakle, motivi moga angazovanja, na niciju stetu, pa sam zato i smatrao da su te ocjene proizvoljne, politikantske, i u svakom slucaju ocjene nedostojne bilo kakvog odgovora.

AIM: Slicne kritike su dolazile i sa saveznog nivoa. Dovoljno je pomenuti ono "oprostajno" pismo bivseg predejednika SRJ Cosica u kome ukazuje na "preveliku samostalnost crnogorske diplomatije"...

LEKIC: Ja, stvarno, nijesam dotad znao da bivseg predsejdnika Jugoslavije toliko muci taj problem crnogorske diplomatije, a i da sam znao, naravno, isto bih radio. To su odredjene predrasude i neprihvatljive stvari nekakvog pokusaja strazarenja nad Crnom Gorom, gdje su po meni, efekti kontarproduktivni. Ja se, ipak, nadam da sazrijeva vrijeme i da ce ono brzo doci, kada ce ljudi biti skoncentrisani na svoje poslove a ostaviti da mi, prema svojim nadleznostima i odgovornosti, obavljamo svoj posao. Mislim zato da se time izrazava vise jedna tendencija koja govori prije svega o samim kriticarima nego o Ministarstvu koje je Ministarstvo Crne Gore, najstarije drzave na Balkanu, ministarstvo sa odredjenom tradicijom, koje nestavlja svoj rad, dakle, nista novo ne pocinje, i jednostvano ima jednu veliku odgovornost da bude na visini tih zadataka i izazova.

AIM: A sta je sa DPS-om? Da li i nakon istupa u Parlamentu kada ste se javno pobunili protiv predloga Vlade da zastava Crne Gore bude bez grba, imate podjednako cvrstu podrsku vladajuce partije kao i ranije?

LEKIC: Mi zivimo u jednom prelomnom, istorijskom, vremenu i mislim da pitanja necijih ubjedjenja i savjesti moraju biti ispred elemenata takozvane formalne discipline i u tom smislu ja sam dao prednost necemu sto sam duboko vjerovao da je ispravno. Smatrao sam da su pomaci demokratije u Crnoj Gori takvi da se moze funkcionisati i uz razlike, pa sam izrazio nesto sto izrazava moju savjest ne pretendujuci da je ona viseg novoa od drugih - ja sam tolerantan prema drugim misljenjima pa i prema toj odluci koja je usvojena, iako i dalje zadrzavam misljenje koje sam imao.

AIM: Predjednik Bulatovic je po povratku iz Brisela izjavio kako ce, kada se stanje stabilizuje, inostrani poslovi pripasti, kao je neglasio, onome kome i pripadaju po Ustavu - saveznoj drzavi. da li ste i Vi, kao dio crnogorske opozicije, u toj izjavi prepoznali najavu ukidanja crnogorskog Ministarstva inostranih poslova?

LEKIC: Ne bih se slozio sa vama da samo dio crnogorske opozicije brine za postojanje ovog Ministarstva - sama cinjenica da Ministarstvo postoji govori da je i vladajucim strukturama stalo do njega, ne dekora radi vec radi funkcije. U tom smislu ja ocekujem da ono ostane i nastavi svoj rad. Uostalom, ja nemam nijednu konkretnu cinjenicu, u saradnji nemam nikakav nagovjestaj, da bi moglo doci do ukidanja ministrstva, tako da mi je to vazniji i jaci argument nego pojedine pretpostavke ili tumacenja izjava. Zato mislim da ce ovo Ministarstvo koje postaje svojevrsni fantom jer se permanetno govori o njegovom ukidanju, preispitivanjuu rada, ili cemu sve ne, ipak, nastaviti svoj posao.

AIM: Pitanje statusa Ministarstva inostranih poslova tijesno je vezano i sa pitanjem (drzavnog) statusa Crne Gore. Sve cesce se o SRJ govori kao o prelaznoj fazi ka stvaranju tzv. "saveza srpskih drzava". Mislite li Vi da je Crnoj Gori mjesto u jednom takvom savezu?

LEKIC: Tesko je govoriti o necemu sto fakticki ne znamo sto je, ni kao koncepcija, ni nesto sto je sa bilo kog zvanicnog mjesta ove drzave proklamovano kao cilj. Tesko je, dakle, govoriti zvanicno o necemu sto je nezvanicno - mozemo samo govoriti o pretpostavkama, necijim zeljama. Ako, dakle, dodje do neke nove stvarnosti, prosirenja Jugoslavije ili stvaranja nekih saveza o kojima se govorka, to ce biti nova realnost, nesto van ustavnog poretka koji danas imamo i samim tim ono ce zahtijevati jedno novo preispitivanje svih koji su predvidjeni za taj savez. Pretpostavljam da se planiralo da oni koji su predvidjeni za taj savez budu i pitani da se izjasne o tome. U takvoj jednoj novoj situaciji i gradjani Crne Gore bi trebali da se izjasne i ono sto postoji kao demokratska tekovina je da se postuje odluke vecine. Ja Crnu Goru ne mogu da zamislim u bilo kakvom savezu u kojem ona gubi svoju drzavno-pravnu individualnost, te prema tome ja vjerujem u trajanje Crne Gore.

AIM: Na kraju - govorili smo o zamjerkama koje drugi imaju na Vas rad - recite, a sta Vi mislite o radu drugih, konkretno, Saveznog ministarstva inostranih poslova?

LEKIC: U radu SMIP-a postojale su ili postoje dvije faze koje bi se mogle kriticki opservirati kao izraz krajnosti. Prva faza je ona internacionalisticka, prisutna u radu saveznog ministarstva na pocetku raspada zemlje kada su stavovi medjunarodne zajednice imali prednost u odnosu na drzavni i nacionaclni interes, stto je neprihvatljivo, i druga, ova sadasnja faza, koja bi se mogla okarakterisati viskom patriotizma u diplomatiji, sto je, po meni, takodje, neprihvatljivo. Mislim da u ovim uslovima mi moramo da se borimo za svoje interese sa argumentima, bez arogancije, trazenjem komprmisa - ne dakle nikakva servilaan politika vec politika koja, ipak, vodi racuna o faktoru medjunarodne zajednice. Recimo, nedavno je na francuskoj televiziji, bila velika emisija o rjesavanju bosanske drame, u kojoj je pored ostalih ucestvovao i Zipe, ali ne i predstavnik nase ambasade, iako je, kako je reporter rekao, bio pozvan, sto u situaciji kada se aktuelizuje pitanje vazdusnih napada, moze da bude i pogubno. Sustina, dakle, diplomatije nije da se utrkujemo u slanju telegrama i takmicimo u tome ko vise voli zemlju, nego da budemo tamo gdje treba, gdje se vode rasprave, gdje smo optuzivani i gdje, argumentovano, treba da branimo svoje stavovove. Tacno je da je diplomatija uvijek izraz unutrasnje politike, da diplomatija nema realan prostor da sama rijesi probleme, ali je ona i veoma vazna tako bi bilo dobro kada bi izbjegavala ovakve krajnje tendencije.