HRVATSKA SINDIKALNA SCENA

AIM, ZAGREB, 14.01.1994. Anarhoidna obiljezja koja karakteriziraju hrvatsku sindikalnu scenu od radjanja sindikalnog pluralizma jos uvijek su itekako vidljiva sto navodi na zakljucak da veliki sindikalni eksperiment u Hrvatskoj jos uvijek traje. Sindikalni pluralizam, naime, ne cini samo postojanje vise sindikalnih organizacija vec i vise razlicitih nacina udruzivanja. Pored sindikalnih centrala ustrojenih prema industrijskom i prema profesionalnom nacelu, u Hrvatskoj danas djeluju i nezavisni sindikati grana, strukovni sindikati, nezavisni sindikati na lokalnim razinama i nezavisni sindikati poduzeca. Od oko tristotinjak, a mozda i vise registriranih sindikata vecina ih je udruzena u pet sindikalnih sredisnjica - Savez samostalnih sindikata (SSSH), Konfederacija nezavisnih sindikata (KNSH), Hrvatska udruga sindikata (HUS), Maticu hrvatskih sindikata javnih djelatnika i Koordinaciju sindikata javnih sluzbenika i namjestenika. Po medjunarodnim kriterijima tri su konfederacije (SSSH, KNSH i HUS) dok su dvije federacije. Nijedna, medjutim, jos uvijek nije ispunila sve uvjete za prijem u Evropsku konfederaciju sindikata, iako su SSSH i KNSH prijemom u Forum EKS-a vec otskrinuta vrata te medjunarodne sindikalne asocijacije. Razlike medju sindikalnim sredisnjicama su ogromne. Sto se tice brojnosti clanstva tocnih podataka nema, a izjave sindikalnih prvaka o velicini njihovih sredisnjica tesko se mogu uzeti u obzir jer bi te brojke premasile ukupan broj zaposlenih u Hrvatskoj. No kako je vecina od oko milijun i dvjesto tisuca zaposlenih jos uvijek sindikalno organizirana najcesce procjene o snazi pojedinih centrala izgledaju ovako: neusporedivo je najveci SSSH koji najcesce barata s brojkom od oko 720 tisuca clanova, drugi po brojnom stanju je HUS s otprilike 200 tisuca, Matica i Koordinacija izlaze s otprilike podjednakim brojem clanova oko 70 tisuca, dok je najmanja KNSH cija brojnost ostaje najvecom tajnom, jer njezine vodje to najradije presucuju. Tri centrale - SSSH, HUS i KNSH okupljaju u prvom redu industrijske sindikate, dok su u Maticu i Koordinaciju udruzeni iskljucivo sindikati iz javnih djelatnosti. No osim tih transparentnih razlika, izmedju sindikalnih sredisnjica postoje i daleko su vaznije one druge koje su izvorom ostrih polarizacija. Premda su ove druge razlike cesto puta tesko vidljive, pa je samim time nezahvalno krenuti u tumacenje neprofilirane hrvatske sindikalne scene, moze se ipak govoriti (barem) o dva medjusobno suprotstavljena bloka. S jedne su strane SSSH, KNSH i Matica koje sebe drze nosiocima autenticnoga sindikalnog pokreta, dok su na drugoj strani HUS i Koordinacija "sluzbenickih" sindikata koje od osnutka prate etikete "zutih" sindikata. No da bi se o tome ozbiljnije sudilo potrebno se vratiti koju godinu unazad u vrijeme radjanja sindikalnog pluralizma. Proces prijelaza od sindikalnog monizma do sindikalnog pluralizma u osnovi je obiljezen s jedne strane - raskolom i dezintegracijom starog rezimskog sindikata, a s druge strane - spontanim sindikalnim samoorganiziranjem zaposlenih. Nove sindikalne vlakove promjena povele su strojovodje ZTP-a, koje su 8. studenog

1. osnovali svoj Samostalni sindikat strojnog osoblja Hrvatske. Jednostavno receno, strojovodje su do svoga autenticnog sindikata dosle - strajkom. Uporni u svojim zahtjevima, strojovodje su, predvodjeni istinskim sindikalnim liderom, pokojnim Milanom Krivokucom, postigle prvi sindikalni uspjeh. Strajk, dakako, nije rijesio sve njihove probleme, ali je sigurno da je u njemu stvoren prvi pravi sindikat ne samo u Hrvatskoj nego i na prostorima bivse Jugoslavije. Za strojovodjama su krenuli i drugi stvarajuci sve ozbiljniju alternativu drzavnom sindikatu. Mnogi ce se sporiti o datumu rodjenja sindikalnog pluralizma u Hrvatskoj nudeci razlicite odgovore i argumentaciju: tako ce kao pocetak jedni oznaciti osnivanje spomenutog Sindikata strojovodja, prvog sindikata nastalog izvan rezimske centrale, drugima je pluralizam oznacen raspadom rezimskog sindikata, dok ce treci sindikalni pluralizam u pravom smislu priznati tek osnivanjem drugih sindikalnih centrala. No bez obzira na moguce sporenje osnivanjem Konfederacije nezavisnih sindikata, sindikalna je scena temeljito izmjenjena. Osnovana od strane nekolicine "sindikalnih disidenata" nezadovoljnih stvarnim promjenama u reformiranom Savezu sindikata Hrvatske, Konfederacija je bez sumnje odigrala znacajnu ulogu u sindikalnom pluraliziranju. Istina ona nikada nije postala znacajnom snagom niti na sindikalnoj sceni, a kamoli u odnosu prema drzavi, ali je njezin znacaj i utjecaj nezaobilazan u profiliranju svih drugih centrala, u prvom redu danasnjeg SSSH. Tek pojavom konkurencije Savez je zapoceo s ozbiljnim reformama, iz kojih je izrastao u najjacu i najozbiljniju sindikalnu snagu, ali se unatoc tome nikada nije oslobodio svoga podrijetla. Njega ce, naime, i dan danas lideri konkurentskih centrala iz "suprotnog bloka" u medjusobnim svadjama, ali i pokoji predstavnik vlasti nazvati "boljsevickim sindikatom". Ako je to iz sasvim pragmaticnih razloga i dnevnopolitickih potreba "dozvoljeno" politicarima, sindikalce je tesko shvatiti pogotovo one koji su zajedno s danasnjim prvakom SSSH Dragutinom Lesarom predstavljali spominjanu sindikalnu alternativu. Etiketu koju nosi, ali jednako tako i snagu koju danas ima Savez samostalnih sindikata ponajvise zahvaljuje cinjenici da je njegovo danasnje vodstvo odbacilo sve repove starog komunistickog sindikata, izuzev jednog - imovine. Kada je rijec o sindikalnoj imovini, vrijednoj stotine tisuca DEM samo u nekretninama u Zagrebu, SSSH se smatra jedinim i iskljucivim nasljednikom, a vjecni spor oko imovine pomakao se utoliko sto Savez sada pristaje na neku podjelu, pa je u tom cilju cak i potpisan sporazum o podjeli u Bruxellesu koji ni do danas nije u cijelosti proveden. U cijelu pricu oko sindikalne imovine upetljana je i drzava, predlazuci svojevremeno Zakon o udruzenjima gradjana (medju koje se htjelo svrstati i sindikate) kojim bi se regulirala i pitanja sindikalne imovine, ali je taj zakon na kraju suspendiran. Drzava za sada ne dira u sindikalnu imovinu, cime opet, kako tumaci njihova konkurencija, ide na ruku Savezu samostalnih sindikata. Drugim rijecima, takve tvrdnje idu za tim da dokazu kako je zbog imovine koja je i dalje neometano u njegovim rukama SSSH "pozutio" te da je slijedom presutnog dogovora spreman paktirati s drzavom. Termin "zuti sindikati" stize na sindikalnu scenu pojavom Hrvatske udruge (tada unije) sindikata, zahvaljujuci ponajvise tadasnjem predsjedniku vlade Josipu Manolicu koji je Sindikatu metalaca (tada u generalnom strajku) porucio kako ce njegova (HDZ-ova) Vlada pregovarati samo s istinskim predstavnicima radnika - Hrvatskom unijom sindikata, tada jos nepostojecom sindikalnom centralom. Od tada pa sve do danas, HUS se smatra tek produzenom rukom vladajuce stranke, sto njegov danasnji lider Berislav Belec odlucno odbacuje. Istina Belec ne krije tko su osnivaci njegove centrale, ali tvrdi da se ona odavno otrgnula iz ruku HDZ-a te da je HUS danas istinska radnicka interesna organizacija, sto se u praksi, medjutim , ne primjecuje bas cesto. Hrvatski su sindikati barem deklarativno dugo bjezali od politike pogotovo posljednje dve-tri ratne godine, da bi proslog ljeta svih pet sindikalnih sredisnjica konacno ucinile dugo najavljivani "politicki iskorak". Svojim "objavama" o politickoj, socijalnoj, gospodarskoj i ratnoj situaciji sindikati su po prvi puta zvanicno propustili politiku na sindikalnu scenu i zbog nje se posvadjali i podijelili kao nikada prije. Na jednoj su se strani nasli SSSH, KNSH i Matica, a na drugoj HUS i Koordinacija. Lideri "novih demokratskih sindikata" kako su tom prilikom svoje sindikate krstile vodje HUS-a i Koordinacije, vec su govorili o podjeli na demokrscanske sindikate gdje sebe smjestaju i na krajnju ljevicu u koju guraju preostale tri centrale. Za razliku od takve podjele za koju se mozda i moze naci nekakve naznake, mnogi drze da je rascjep hrvatskog sindikalnog pokreta sasvim drugacije naravi, a izmedju ostaloga proizvodi ga i snazno izrazeno - liderstvo. Takvom vidjenju uzroka sindikalnom raskolu idu na ruku zaklinjanje vecine sindikalnih lidera kako su sindikati i dalje imuni od bilo kojih politickih opcija, a tezi o "sindromu liderstva" kao uzroku rascjepkanosti i sukoba na sindikalnoj sceni ide u prilog i cinjenica da su mnogi od sada medjusobno posvadjanih sindikalnih lidera ponikli iz istih disidentskih redova pa cak i iz istih zajedno osnovanih sindikata. No niti ad hoc sindikalne koalicije stvorene prilikom iskoraka u politiku nisu toliko snazne da ih ne bi razbio neki novi interes. Formiranje gospodarsko-socijalnog vijeca - tripartitnog tijela u koje su usli predstavnici Vlade, poslodavaca i sindikata to je najbolje potvrdilo. U njemu na zahtjev preostale tri centrale, bez svojih predstavnika, a samim time i izvan igre, ostale su dvije sredisnjice koje okupljaju sindikate javnih djelatnosti. Kako ce se dalje razvijati stanje na sindikalnoj sceni tesko je reci. Polarizacije ce ostati, bez obzira na to sto one idu na ruku samo drzavi. Nije iskljuceno ni da ce se osnivati jos novih sredisnjica, mada je s obzirom na popunjeni prostor, tesko zamisliti novu sredisnjicu s iole ozbiljnijom sindikalnom snagom. Sto se tice okrupljivanja postoje samo neke daleke ideje. Takva je i ideja da sindikati osnuju vlastitu stranku.

MIRKO BEROS