OVO JE MOJ RAT

Intervju sa sarajevskim glumcem Josipom Pejakovicem.

AIM, SARAJEVO, 25.12.1993. Negdje prvih mjeseci rata, otprilike uoci ljeta, okupilo se na derneku u mom stanu omaleno drustvance. Sa nama je bio i Josip Pejakovic, popularni sarajevski glumac, po obicaju u vedrom raspolozenju i spreman na segu. Srecna okolnost ucinila je da nam na kratko dodje struja pa smo tako pratili dnevnik srpske televizije s Pala, kanal "S". U jednom trenutku, spiker je monotonim glasom procitao vijest kako postoje pouzdani podaci da Josip Pejakovic sa svo- jim psom muci zarobljene Srbe u centralnom sarajevskom zatvoru. Sjecam se da je Pejakovic u ljutnji skocio do stropa. Izvodjac monodrame "On meni nema Bo- sne", "Ko je sretan ni u hali nije gladan", "Oj zivote", "Ljudski faktor", "Fadil Stihl", "Ja sam taki coek"... i danas se razesti kada ga provocirate kako to izgleda kada vas proglase "ratnim zlocincem".

Pejakovic: Osjecam se kao Branko "Kockica" kojeg su ovdasnji mediji proglasili cetnikom pronadjenim negdje u slavonskim ravnicama. Ne treba zabo- raviti cinjenicu da su me tada oni s Pala proglasili muciteljem Srba a u isto vrijeme u Zagrebu su govorili da sam cetnik. Pa sam ih ja zajebavao kako to da u isto vrijeme mogu biti i jedno i drugo. A igrao sam i te uloge u svojoj bogatoj karijeri i to mnogo bolje nego neki danasnji smradovi, poput Seselja, koji se kite tim perjem. No, mene vrlo dobro znaju od Slovenije do Makedonija, pa publika koja je slusala i jednu moju predstavu, tesko moze povjerovati u slicne optuzbe.

AIM: Mnogo toga se promijenilo za ovo vrijeme: i zemlja i ljudi. Sta Vas je najvise iznenadilo, da li ste ista od vidjenog mogli naslutiti?

Pejakovic: Nista me nije iznenadilo. Sve sam ja to napisao prije 17 godina u svojoj monodrami "On meni nema Bosne", i sve su stvari ovdje po tom scenariju. Znas, ja sam se strasno promijenio, nastala je jedna uzasna promje- na koju mnogi od mojih prijatelja nece razumijeti - promijenio sam se time sto se nisam promijenio! Nikada nisam prizeljkivao da se rat desi, a ja sam, valj- da, najspremniji usao u njega. Sta se sa drugima desilo to me ne zanima, to je njihova stvar.

AIM: Ne cini li Vam se da se Bosna, o kojoj ste toliko pisali i tumaci- li njene likove, ipak olako raspala?

Pejkaovic: Samo neinteligentni ljudi jos uvijek misle da je to neka vrsta bozije kazne, no to je odranije sve isplanirano u velikim, majstorskim radionicama - pocev od Vatikana pa do Vasingtona, od Beca do Londona... Narav- no, najdrskije je sada okrivljavati svijet za nase probleme, ja to nemam nam- jeru, ali je vec odavno isplanirana podjela Evrope na pravoslavni i katolicki dio pri cemu je zamisljena granica na Drini, a to nesto govori. Muslimanski narod je poremetio te njihove ideje - oni stvarno ne znaju sta ce sada s nji- ma. To trenutno predstavlja najveci problem svijeta. Mislim da to ovdasnji muslimani, pri cemu mislim na narod koji ni po cemu ne pripada matici Turske, Irana..., niti tog nekog novog, fundamentalistickog svjetskog poretka koji je diktiran iz loznice onih koji zbog napisane knjige traze dzihad i smaknuce, nisu zasluzili jer je on evropski narod. Kad nadmena Evropa prati ovdasnje dogadjaje preko svjetskih agencija srozavaju nas na nivo ispod Kurda, dakle, zeli se dovesti u pitanje citav jedan poredak koji je itekako pola stojeca zadavao glavobolje mnogima. Da se iznegira sve kroz jednu inace odvratnu, pur- itansku, negirajucu politiku Evrope i svijeta prema ovim prostorima zasto smo, dakako, i sami krivi.

AIM: Svojevremeno ste, na prvim visestranackim izborima, bili na listi kandidata za clana Predsjednistva Bosne i Hercegovine. Gledano iz danasnje pe- rspektive, vjerujete li da bi ste ista bolje ucinili da ste onda usli u njegov sastav?

Pejakovic: Svakako. Ako nista drugo, ja barem ne bih dozvolio da se ucini prvi genocid na ovim prostorima, a to je genocid nad Jugoslovenima, onim istinskim koji su produkt onog najplemenitijeg sto je ova zemlja mogla iznje- driti. Ovog trenutka, svecano izjavljujem da sam Jugosloven i to nepopravljivi po uzoru na Strosmajera, Broza i sve one koji su me ucili da postujem razlike, sve ono sto podrazumijeva toleranciju. Po uzoru, dakle, na one koji su me uci- li da cu kroz pristajanje da budem i jedno i drugo i trece biti uzasno bogat covjek, a to su stvari koje zatucanim ljudima ne mogu sada doprijeti do svije- sti. A cinjenica je da danas nema vece bijede nego biti Hrvat, Musliman ili Srbin - vecu sramotu sebi nismo mogli nanijeti i trebat ce nam godine da tu ljagu speremo sa sebe.

AIM: Cini se da vas jos ne napusta vjera kako ce u Bosni, nakon svega, ipak biti moguce zajednicki zivjeti?

Pejakovic: U to se mora vjerovati mada svi ovi planovi koje nam nude samo doprinose definitivnom ucvrscenju nacionalnog koncepta, a to je i dovelo do rata. Tome su s nase strane prvenstveno doprinijeli Milosevic i Tudjman i to im se ne moze oprostiti. Ja sam jednom rekao da su oni ispaljeni iz istog organa, samo jedan iz lijevog a drugi iz desnog muda. A ako jedna zemlja treba da ovisi o njima, o tome hoce li doci u Slavonski Brod da jedan drugome pruze ruke, onda je to katastrofa. Njihova politika, kako bi to rekao Kusta (Kustu- rica-op.a.) i siri se Balkanom. Na zalost, moj predsjednik Izetbegovic nije na vrijeme shvatio tu ekvidistancu i odvazio se da na vrijeme odjebe i jednog i drugog, kako bi napokon napravio Bosnu kakvu svi mi zavrijedjujemo ovdje. Ja ne mogu poput nekih mojih kolega reci da ovo nije moj rat - i te kako je ovo moj rat. Jer, ja nisam poput mnogih mediokriteta sklonio svoju obitelj odavde, moje dijete tjeraju na prve linije fronte u ime njihove ideologije i ja cu se protiv toga boriti svim silama. No, imam oci i vidim, pa ovog trenutka duboko suosjecam sa stradanjima Bosanaca, a to sto na njih u ovom trenutku otpada 90 posto Muslimana - to je sada moj jos veci problem i obaveza. Taj se narod temeljito ubija i unistava kao i sve ono sto ide uz njih.

AIM: Mnoga velika imena su pobjegla iz Sarajeva. Kako vi to promatrate u svjetlu ne tako davnog prijedloga Stranke demokratske akcije da im se zabra- ni povratak u grad?

Pejakovic: Kao sto sam ja bio na udaru, tako su sada Kusturica, Brego- vic, Miralem Zupcevic, Zijah Sokolovic itd. No, to rade mali misevi u ovom gradu koji znaju da, ako se oni vrate, oni nemaju sta traziti ovdje. Sarajeva ili ce biti, ili ga nece biti. To je zavjet koji sami sebi daju ljudi ovdje,
pa ko god izadje jedva ceka da se u Sarajevo i vrati. Jer, zivjeti ovdje danas je pitanje casti. Stoga nam ne treba vise nicija pomoc jer gdje su bile ostale jugoslovenske republike i nasi tamosnji prijatelji dok smo mi ovdje krvarili? Evo, i danas dok ovo govorimo ljudi stradavaju i niko nam se ne javlja. Stoga, da mi nije ovdje familija, ja bih bio najsretniji covjek na svijetu - da sam ovo dozivio da vidim kako se moze, poput sunca, pomraciti ljudski um. Pri cemu u tom razaranju Bosne jednako ucestvuje frustrirani, impotentni svjetski poredak. Ali to vam je poput mog psa "tornjaka" - koju god on kuju natakne rodi se tornjak, ne moze nista drugo. Tako vam je i sa Bosancem - pokusavaju zatrti njegove specificnosti, ali ne ide. Oni koji to ne shvacaju su bijedni, duhovni siromasi.

GORAN TODOROVIC