JESU LI I NOVINARI RATNI ZLOCINCI

Sredisnje pitanje koje se nametnulo na zagrebackom savjetovanju
"Etika i novinarstvo" bilo je: Treba li novinare suditi kao ratne zlocine? U raspravi je iznijet niz primjera novinarskog djelovanja koji su potakli i konkretne zlocine. Vjerojatno nijedan novinar nece zavrsiti na sudu za ratne zlocine, ali to ne znaci da ih trebaju amnestirati i njihove sredine, makar ih sprecavajuci da i dalje ubijaju pucajuci s TV ekrana i novinskih stupaca.

AIM, ZAGREB, 16.12.1993. Treba li novinare suditi kao ratne zlocince? Bilo je to jedno od pita- nja sto je postavljeno na zagrebackom skupu "Etika i novinarstvo", sto su ga pod pokroviteljstvom Vijeca Evrope, organizirali Hrvatsko novinarsko drustvo, Hrvatski helsinski odbor i medjunarodna udruzenja novinara i izdavaca. Ivan Zvonimir Cicak bio je jasan: kad proradi medjunarodni sud za ratne zlocine mno- gi novinari ce odgovarati ne samo za zlocine protiv mira i covjecanstva, vec za sasvim konkretne zlocine. Cicak je pritom navodio primjere kako su nakon novinskih clanaka nestajali ljudi, letjeli u zrak automobili i kuce.

Ovaj rat nije poceo prije tri godine - poceo je mnogo ranije. Prvi meci nisu ispaljeni iz pusaka i tenkova, vec sa TV ekrana, sa novinskih stupaca - receno je u zagrebackoj "Esplanadi" o cemu je izneseno bezbroj primjera, sto je jos jednom potvrdilo vaznost medija u svakom drustvu, pa onda i na tezinu njihove zloupotrebe u ratne, huskaske i propagandne svrhe. Posebice se namet- nulo pitanje odnosa novinara i rata, konkretno smije li novinar lagati u inte- resu svoga naroda? Pitanje je izuzetno kompleksno, jer na primjer jedan novi- nar Hrvatskog radia postavio je pred goste iz Evrope dilemu da li je pravilno postupio kada je, za vrijeme ratnih operacija srpskih pobunjenika i JNA na Si- sak, tvrdio da hrvatska strana ima 15, a u stvari je imala svega dva tenka? Decidirani odgovor nije dobio, ali ipak su najblize istini bili oni koji su
tvrdili da je takav posao trebalo prepustiti sluzbenim vojnim saopcenjima.

Jos vise polemike izazvao je primjer koji je iznijela Cristine von Kol rekavsi da bi objavljivanje informacije o tome kako su srpske snage ove godine ubile 30 vozaca jednog humanitarnog konvoja za Tuzlu dovelo do smanjivanja po- moci, jer ljudi vise nebi davali pomoc, ako znaju kako ona zavrsava. Vecina je ocijenila da nitko nema pravo uskratiti informaciju i da novinar nije taj koji ce suditi kakva ce biti posljedica vijesti.

Miko Tripalo u vrlo zapazenom istupu je rekao kako je dugo vremena mis- lio kako u ime drzavnih, nacionalnih ili takozvanih visih interesa ponekad treba ponesto i presutiti ili cak i reci poluistinu, ali da je sada uvjeren da i tim visim interesima moze pomoci istina i samo istina, jer istinito informa- nje, pa ma koliko ono kadkad bilo i bolno, ulaganje je u buducnost.

Zanimljivi primjer kako kriva informacija moze izazvati katastrofalne posljedice iznio je pravoslavni svecenik Jovan Nikolic. Beogradska stampa, na- ime, objavila je kako je od podmetnutog ekploziva u Muzej Pravoslavne crkve u Zagrebu stradalo neprocjenjivo blago, sto uopce nije bila istina. Ali nije li ta kriva informacija upalila fosforne metke kojima je zapaljena mostarska bis- kupija, gdje je u pozaru nestalo 55.000 knjiga neprocjenjive vrijednosti - pi- ta se Nikolic. Naveo je i primjer pisanja lista "Pravoslavlje", sluzbenog org- ana SPC, gdje se tvrdi kako su srpski episkopi protjerani iz Hrvatske, kako
se zabranjuje djelovanje pravoslavne crkve, a to nije tocno. Nitko nije pro- tjeran, a oni koji se zele uvjeriti neka dodju u sred Zagreba u pravoslavnu crkvu i vidjet ce da je ona za vrijeme bogosluzenja puna.

Veci dio rasprave svodio se na konkretne primjere zloupotrebe stampe, na sto ne reagiraju nadlezni, cak i onda kada se radi o eklatantnim primjeri- ma krsenja Ustava i zakona. Posebno je bilo rijeci o jednom malom listicu sto se kiti imenom "Hrvatski vjesnik", a ciji je odgovorni urednik Tomislav Mercep pomocnik ministra unutrasnjih poslova, i cija je stalna parola, moto: "Politi- cki Srbi prokleti bili gdje bili". Lako je pretpostaviti sto tek pise u teks- tovima. Neki od njih su citirani i na skupu i bili su to pravi primjeri mrznje i rasizma. Dr. Zarko Puhovski upozorio je na rastuci rasizam, dodajuci da na- zalost to nije specificnost samo bivsih jugoprostora. Ali je tragicno kada ta- kve ideologije svoje uporiste imaju u sluzbenoj politici i kada u drzavi, a to je slucaj i u Hrvatskoj, postoje snazne tendencije ka fasizaciji.

Iako su gosti iz Evrope zeljeli diskusiju svesti u "akademske" okvire, hrvatski novinari, ali nazalost bez predstavnika onih koji najcesce krse Ko- deks i sve norme novinarske profesije, zeljeli su nizom primjera Evropljanima pokazati da mi nismo drustvo u kojem novinarsku abecedu treba uciti od poce- tka, da mi nismo isto sto i Albanija, Rumunjska ili Bugarska, ali i na depla- siranost njihovih pitanja u stilu: ima li primjera nacionalne diskriminacije ili nekih drugih krsenja ljudskih prava kroz medije? Naime, potpuno van vreme- na i prostora zvuce takva pitanja na prostorima gdje je etnicko ciscenje oza- konjeno i provedeno, gdje jedan ljudski zivot vrijedi jednu marku, gdje se provode takozvana humana preseljenja, gdje svakodnevno u zrak lete kuce i vi- kendice. A nazalost u svemu tome sudjeluju najdirektnije i novinari. Dakako situacija je pregrijana ratom - kao sto je to rekao Cicak - i nije do kraja moguce uspostaviti do kraja pravnu drzavu, ali rat ne moze biti alibi da odba- cimo sve eticke norme. Sloboda za zlo nije sloboda - ona je zlocin. Smisao zivota pojedinca ne moze biti drzava - ona moze biti tek sredstvo pomocu kojeg se ostvaruju gradjanske slobode. Zato citirajmo izjavu bivse predsjednice Medju- narodne federacije novinara Mie Doornaret: "Ako se novinar nadje u situaciji da bira stranu, neka izabere istinu".

U Hrvatskoj se inace u posljednjih njesec dana desava prava poplava skupova na temu mediji i novinarstvo, pa je jedan takav zapoceo u cetvrtak u Bizovcu kod Osijeka, ali nesreca je ovog znanstvenog medjunarodnog kolokvija sto mu je pokrovitelj Branimir Glavas, zupan Osijecko-baranjski. To je onaj isti covjek koji je sredinom 1991. godine puskama okupirao redakciju "Glasa Slavonije", smjenio sve urednike i doveo svoje ljude. Taj dnevnik, inace mi- nornog utjecaja i tiraze i danas u svom zaglavlju nosi natpis: ratno izdanje. Rat jeste, ali nije to razlog. Mnogo je prozaicniji: u ratu se mora slusati gazda, istina je ono sto je u interesu drzave i partije. Ali, na srecu ima i dobrih primjera, koji su ohrabrenje. Nije ohrabrujuce da je hrvatska policija izmlatila nekoliko novinara koji su zeljeli prisustvovati delozacijama iz vo- jnih stanova (vlasnistvo nekadasnje JNA), ali je znacajno da je nakon protesta Helsinskog odbora, Hrvatskog novinarskog drustva i Medjunarodne federacije no- vinara obecana temeljita istraga, ono sto je jos vaznije: svjetska javnost upozorena je na problem delozacija, koje su sada privremeno obustavljene. Na- ravno, da veliku zaslugu u tome ima i Tadeusz Mazowiecki, ali ni novinarski obol ne treba potcjenjivati.

Vjerojatno ni jedan novinar, a tesko je povjerovati da ce se to ikome dogoditi, nece zavrsiti na sudu za ratne zlocince, ali to ne znaci da ih tre- baju amnestirati i njihove sredine, makar sprecavajuci da i dalje ubijaju pu- cajuci s TV ekrana i novinskih stupaca. GOJKO MARINKOVIC