HERBARIJI IZDAJICA HRVATSKE

Jedan od najnovijih poziva za obracun sa jugofalangom, objavljen u
Vjesnikovim pismima citalaca, samo je jedan primjer u nizu trogo- disnje prozivodnje izdajica u Hrvatskoj. Pocelo je sa clanovima bivseg SKJ, zaposlenima u drzavnim institucijama u bivsem komunistickom sistemu, pa nakon srpske pobune, preko Srba i jugonostalgicara,
zavrsava u unutarhrvatskom dvoristu. Inflacija izdajica obezvrije- dila je i sam pojam izdaje, ali je stvorila i klimu nesigurnosti u kojoj se izbjegava kriticki govor o aktualnoj hrvatskoj vlasti.

AIM, ZAGREB, 16.12.1993. Prije neki dan Vjesnik je objavio pismo jednog svog zapjenjenog cita- telja. I dodao svoj naslov: "Jugofalanga na startu". Vjesnikov citatelj pro- lio je zuc po papiru povodom zagrebackih razgovora hrvatskih i srpskih inte- lektualaca u muzeju Mimara. Jasno, on prvo konstatira da je i taj skup izraz svjetske antihrvatske zavjere koja po treci put Hrvatima programira zajedni- stvo sa "Srbijom i srbofasizmom". Svoju ostricu, medjutim, on usmjerava na organizatore i sudionike skupa sa hrvatske strane. "Kada se procitaju imena svih sudionika 'S-H' skupa u Mimari, u Zagrebu, a posebice imena organizatora toga skupa, onda nam stvari postaju daleko jasnije", pise on i nastavlja: "Osim nekoliko casnih izuzetaka, kao sto su gospodin dr. Djuro Koksa, te gos- podin Sevko Omerbasic, na ovome skupe s 'hrvatske' strane nije sudjelovao ni- tko tko se do sada nije iskazao srbofilom ili jugofilom ili tko nije izravno krvno ili tazbinski vezan sa Srbima". Redajuci imena (Miko Tripalo, Zivko Kustic, Jelena Lovric, Luka Vincetic i drugi), gospodin citatelj dodaje da "sve to nije bez vraga, jer su tu bili nazocni i dugogodisnji hrvatski oznasi i udbasi kojima je jugofilistvo i srbofilstvo u krvi", (ne navodi ime, ali je
ocito da prije svega misli na Josipa Manolica). I naravno slijedi pouka sto treba ciniti: "Zato je red da hrvatski narod bude krajnje odlucan u svojoj bo- rbi za konacno oslobodjenje i osamostaljenje svoje domovine Hrvatske u povije- snim i etnickim granicama hrvatskog naroda. Moramo poceti odlucno stavljati sve one na brisani prostor koji tako lako mijenjaju dlaku, ali cud nikako".

"Stavljanje na brisani prostor", i mnogo gore od toga, onih koji po neznano kojim, zbog njihove fluidnosti, kriterijima, bivaju oznaceni svakoja-
kim pogrdnim imenima, tako da "izdajica" ponekad cak i umilno zvuci, medjutim, traje, s razlicitim intenzitetom, maltene od kada su odrzani prvi visestrana- cki izbori u Hrvatskoj. Pogotovo od pada prvih krajinskih balvana na ceste i prvih oruzanih okrsaja sa pobunjenim Srbima. Jos u prvoj predizbornoj kampanji probijalo se prokazivanje antihrvatskih elemenata. Tada su to uglavnom bili pojedini, ili svi clanovi bivseg Saveza komunista, a sirilo se to i na sve ko- ji su radili u drzavnim institucijama u pedeset godina jednostranacke komuni- sticke vladavine. Mada su tada u prvi plan, gotovo sve politicke stranke, osim onih rigidno desnih, gurale parolu pomirenja svih Hrvata, napose onih koji su se u Drugom svjetskom ratu nasli na suprotnim stranama. Zaklinjali su se gotovo svi, pa i kasniji izborni pobjednik - Hrvatska demokratska zajedni- ca, da revansizma nece biti. Ipak su se vec i tada u javnost probijali stavovi kako su, cak i antifasisticki borci, Titovi partizani, boreci se i protiv Pa- velicevih ustasa i njihove marionetske Nezavisne Drzave Hrvatske, zapravo izdali hrvatske nacionalne interese.

Izbornom pobjedom Tudjmana i njegovog HDZ-a, sve je vise jacao pritisak da se ipak redefiniraju povijesne ocjene tko je bio a tko ne izdajica hrvat- skih nacionalnih interesa u proteklim desetljecima. Iako se i sam Tudjman i dio njegovih najblizih suradnika tome suprotstavljao, barem donekle, ipak je morao udovoljavati svojem desnom, proustaskom krilu. Medjutim, ni on se nije ustrucavao da zbog efikasnijeg preuzimanja vlasti u drzavnom aparatu i mnogim vitalnim poduzecima izvrsi cistke rukovodecih ljudi kvalificirajuci ih zapravo anacionalnim i protuhrvatskim elementima.

Kako bi se taj proces odvijao sam po sebi, tesko je sada ocjenjivati, jer kako se politicki sukob sa Srbima sve vise pretvarao u oruzani sukob, po- gotovo otkada se u njega, na stranu Srba, sve vise pocela ukljucivati bivsa JNA, on se primirio, jer su Srbi i tadasnja armija, ne samo presli u katego- riju izdajica hrvatskih drzavnih interesa, vec su fakticno postali agresori i rusitelji hrvatske drzavnosti i opstojnosti. I dok su se pobunjeni Srbi i veci dio pripadnika JNA i sami opredjelili da budu izdajice Hrvatske, u dobrom dijelu hrvatske javnosti svakim danom su svi Srbi i pripadnici armije sve vise postajali barem potencijalni izdajnici hrvatske domovine. Rezultat takve svi- jesti bilo je lansiranje zahtjeva da Srbi diljem Hrvatske potpisuju izjave lo- jalnosti hrvatskoj drzavi i vlasti, da na javnim skupovima osude svoje pobunje- ne sunarodnjake i tome slicno. Mnogi su to i cinili, dijelom iz uvjerenja, ali prvenstveno da bi izbjegli po sebe jos teze posljedice (od otpustanja s posla, pa do miniranja njihovih kuca i druge imovine, te cak i fizickih likvidacija). Svega je toga, u protekle gotovo tri godine bilo, s razlicitim intenzitetom. A i danas je prisutno. Nedavno je u Saboru, hadezeov zastupnik, Marijan Juric, zagovarao, cak, da bi svi Srbi u Hrvatskoj trebali nositi majice na kojima bi pisalo: "Stidim se sto sam Srbin". Iako se njegov istup moze tumaciti kao eks- ces, ipak je on odraz raspolozenja veceg ili manjeg dijela hrvatske javnosti.

Od samog pocetka stvaranja takve klime u kojoj su Srbi tretirani kao potencijalni izdajnici Hrvatske, bilo je, medjutim, jasno da ce ubrzo potraga za izdajicama zavrsiti i u unutarhrvatskom dvoristu. Na udaru su se, naravno, prvo nasli oni koji su kritizirali poteze vlasti, od njene globalne politike pa do onih u procesu reprivatizacije privrede, njenog odnosa prema ljudskim pravima i slobodi medija i slicno. Pogotovo ako su to radili u inozemstvu, van Hrvatske. U pocetku su pored optuzbi za izdaju najcesce kvalificirani kao ju- gonostalgicari, jugofili, placenici svjetskih centara moci koji zele sacuvati, kasnije obnoviti, Jugoslaviju. Kako su se vremenom, pogotovo nakon izbijanja hrvatsko-muslimanskih sukoba u Bosni, medju kriticare aktualne hrvatske vlasti uvrstavali sve vise i clanovi opozicijskih stranaka ili nezavisni pojedinci (Tripalo, Cviic, Banac, Goldstein i dr.), medju njima i oni koji su se aktivno borili protiv jugoslavenske drzave a za hrvatsku drzavnu samostalnost i suve- renost, pa zbog toga i robijali (Cicak, Gotovac, Budisa i dr.), sve se ipak svelo na jedan zajednicki nazivnik - izdaja nacionalnih interesa. Stovise, u tu kategoriju, u zadnje vrijeme, hadezeova proustaska desnica, sve cesce gura i trpa i liberalno krilo samog HDZ-a i njegove perjanice (Manolic, Mesic i dr.).

Sve u svemu, inflacija izdajica Hrvatske, s jedne strane je, kao svaka inflacija, obezvrijedila uvjerljivost onih koji sve i svakoga trpaju u protu- hrvatske elemente, pa i sam pojam izdaje, ali je, takodjer, stvorila i klimu ispunjenu nesigurnoscu, zazorom i strahom od iole kriticnijeg istupa, napose javnog. Pogotovo sto u proteklom vremenu nije sve zavrsavalo samo na rijecima ili javnim prozivkama. Bilo je tu i mnogo konkretnijih reperkusija, pa i onih obojenih krvlju. A kako u ovim rovitim vremenima nije sigurno na koju ce se stranu okrenuti povijesni zrvanj, nije sigurno da dosadasnji stvaraoci herba- rija hrvatskih izdajica, vec sutra nece ojacati toliko da osim "odlucnog sta- vljanja na brisani prostor" posegnu i za drasticnijim metodama obracuna s oni- ma koji po njihovim mjerilima izdaju hrvatsku stvar.

ZORAN DASKALOVIC