HADEZEOVSKI STRANACKI INZINJERING

Kako vladajuca hrvatska stranka, HDZ, koristice pojedine istaknute celnike opozicijskih stranaka slabi svoje politicke takmace i kreira cjelokupnu stranacku politicku scenu u Hrvatskoj. Zdravko Tomac, jedan od lidera SDP-a, stranke reformiranih komunista, prvi je javno priznao da je blisko suradjivao s Tudjmanom i HDZ-om, prilagodjavajuci politiku svoje stranke Tudjmanovoj politici. Nametnuvsi opozicijskom bloku rodo- ljubni asketizam u kome su interesi drzave uvijek iznad interesa stra- naka, HDZ svoj opozicijski okolis koristi za lakse postizanje svojih politickih ciljeva. HSP je najveca stranka sravnjena bagerima HDZ-ovog "stranackog inzinjeringa" kojim su na celo pravasa dovedeni lideri koji ih sada vode onako kako vladajucoj stranci odgovara. U toku je, primjenom iste metode, udar na izravnog izbornog takmaca - HSLS. Sve u svemu, opozicijske stranke formalno samostalno vode politiku, ali svaka ima svog "povjerenika" iz HDZ-a, koji iz drugog plana povlaci konce.

AIM, ZAGREB, 14.12.1993. Prije otprilike dvije godine Zdravko Tomac, ekskomunista naglasene na- cionalne orjentacije, izazvao je prilicno komesanje izjavom da je prije izbo- ra, na kojima je njegova stranka izgubila od Tudjmanovog HDZ-a, imao dosta ces- te kontakte s njim. Razgovori su bili povjerljivi, jedan i u inozemstvu, i u njima je Tomac prihvatio glavninu politickih stavova Tudjmana. Jedino je imao rezerve prema njegovim pogledima na BiH, pa se vec razgovaralo i o tome da Tomac pridje Tudjmanovoj stranci koja je nedugo poslije preuzela hrvatsko kormi- lo. Ipak, najvise je zasmetalo promatracima svilenijih navika sto je Tomac to otklonio ali s argumentacijom, s kojom se Tudjman slozio, da ce biti korisniji
u stranci kojoj je tada, i sada, pripadao.

Jos prije nego je Tomac otkrio svoja predizborna "saranja", u javnosti su se cula misljenja da "vracanje vlasti narodu", kako su ekskomunisti opisi- vali svoj mirni pristanak na visestranacke izbore, zvuci nekako previse plosno i neuvjerljivo. Nece biti da su komunisti, koji su dugo bili sinonim spretnog mesetarstva u politici, odjednom postali toliko krotki pobornici visih intere- sa, bez zelje da naplate ijedan vlastiti. U razlicitim varijacijama na tu te- mu, culo se i misljenje koje je zvucalo najizazovnije, a to je i danas, da su Racanovi ekskomunisti pustili Tudjmana ispred sebe kao neku vrstu cvrsto okova- nog grudobrana prema Milosevicu, s kojim se vise nisu mogli nositi, dok su se- bi odabrali ulogu mladje "sestrinske" stranke. Ona ce uzeti predah dok Tudjman za nju ne obavi grube rvacke radove, a onda ce, odmorena i okrijepljena, opet uzeti ono sto je "vratila narodu".

Kada se ovo osmotri u svjetlu "povratka komunista" u Poljskoj, Litvi, a prikriveno u Rumunjskoj, Bugarskoj i drugdje, gotovo da postaje vjerojatno kako se isto moze dogoditi u Hrvatskoj. No, ovdje se film ipak nece vratiti toliko unatrag. Ekskomunisti jednostavno nisu vise za glavne uloge. U protekle tri godine su doslovce desetkovani i od uvjerljivo druge stranke postali su mali parlamentarni epizodista, koji vise ni idejno nije ozbiljna alternativa HDZ-u, nego vise njegova moralna savjest, koja se oglasi iz saborskog kuta tek kada HDZ-ovo fauliranje demokratskih i civilizacijskih pravila postane previse ocito i grubo. Stovise, "stalozena" stranka, kako sebe zovu, jedan je od su- kreatora sadasnjeg sistema vlasti u Hrvatskoj, buduci su njeni strucnjaci (To- mac, Sokol) tijesno suradjivali u izradi Ustava i drugih temeljnih dokumenata (poslije je Sokol presao u HDZ i nastavio raditi isto), ne iskoristivsi moguc- nost veta, koju su kao stranka imali, ni kada su stvarane konture cezaristic- kog "polupredsjednickog sustava" kakav danas postoji.

Sve u svemu, od plana SDP-a da instrumentalizira HDZ nije ostalo nista i sada se prije moze reci da se dogodilo suprotno. HDZ, u koji je presao gro bivsih komunista, iskoristio je njihovu nekadasnju stranku jos i tako da ga je ona ustolicavala na vlasti, te, sto je posebno vazno, legitimizirala ga u najteze vrijeme stvaranja Hrvatske drzave i velikog nepovjerenja sto ga je ona u pocetku izazivala u svijetu. Nacin na koji je to napravljeno ne spada u blistave primjere politicke "upotrebe covjeka", jer su ekskomunisti sami odabrali ulogu da meko oponiraju HDZ-u a tvrdo mu brane bokove. No, s vremenom je HDZ i sam uocio ovu vjestinu, gledajuci na opozicijski okolis oko sebe kao na zgodan medij preko kojeg se ponekad mogu lakse postici politicki ciljevi, nego izravnim angaziranjem.

Da bi to bilo moguce najprije je opozicijskom bloku nametnut rodolju- bni asketizam u kome su interesi drzave uvijek iznad interesa stranaka, pa ako se stranacki krse za racun drzavnih to ne mora brinuti. Glavno je da se nikada ne dogodi obratno. Ovo objasnjava cijeli niz hapsenja stranackih celnika, up- ade u stranacke prostorije, spijunske namjestaljke i sl., iza kojih nije osta- la ni jedna suvisla sudska presuda, ali su pravosudni organi ostavljeni da na miru nastave s tim poslom (izuzetak je mozda jedino donedavni drzavni tuzilac Herceg, za kojeg su cuje da je otisao i zbog sudskog "gnjavljenja" Parage). Cilj ovog rabijatnog ponasanja prema opoziciji nije golo izivljanje, iako ce- sto tako izgleda, nego sracunata operacija "stranackog inzinjeringa" kojim se iznutra ruiniraju stranke i mijenja im se profil, a time se mijenja i izgled cijele stranacke scene.

Klasican primjer toga je svrgavanje Parage s celnog mjesta u Hrvatskoj stranci prava, na koju je HDZ dugo prebacivao optuzbe iz svijeta za desni, proustaski radikalizam u Hrvatskoj. Kada je Paraga odbio tu ulogu, drsko skre- cuci optuznicu tamo gdje ona vise spada, a to je desno, "pronacisticko" krilo HDZ-a, donesena je odluka da ga se ukloni s politicke pozornice. Pokrenuta su dva sudska spora protiv njega, ali kako bi bilo nepopularno, a mozda i izravno kontraproduktivno, ukloniti ga sudskim putem, optuznice su povucene. No, to je ucinjeno tek kada je Paraga vec bio do kraja nacet orkerstriranom kampanjom protiv njega, da bi zatim stranacki "inzinjerci" HDZ-a ubacili u igru dvojicu iz "zdravih snaga" HSP-a, Antu Djapica i Antu Prkacina. Njih dvojica su nedav- no preuzeli vodstvo stranke i sada je vode onako kako vladajucoj stranci odgo- vara, kao radikalno desnu stranku koja, medjutim, ne "denuncira" Tudjmana po svijetu, niti mu pravi probleme u BiH, gdje je Paragin HOS imao, za tadasnje a posebno za sadasnje ukuse, previse dobre odnose s Muslimanima.

HSP je najveca stranka sravnjena bagerima spomenutog inzinjeringa, po- slije cega se dopustilo stvaranje novog, pitomijeg i lojalnijeg HSP-a. No na udaru se naslo i vise manjih stranaka, mada posljedice nisu bile ovako drasti- cne (Dalmatinska akcija, Istarski demokratski sabor, Hrvatska krscansko-demo- kratska stranka ...). Na njih se nije nasrnulo zato sto bi bili izravni izbor- ni takmaci, nego zato sto njihove politicke opcije dugorocno ili kratkorocno smetaju (u slucaju DA i IDS-a sporna je regionalna orijentacija koja nagriza kruti centralizam vladajuce politike, a HKDS je smetala jer se nije htjela ukloniti pred vecim HDZ-om koji je takodjer naumio postati "pobozna" stranka). Prvi udar na izravnog politickog takmaca dogodio se, i jos se dogadja, u sluca- ju Hrvatsko socijalno-liberalne stranke koja je izrasla u razmjerno veliku stranku, otprilike iste velicine kao SDP u vrijeme prvih izbora kada je svaki treci clan parlamenta bio iz te stranke.

No, za razliku od SDP-a, HSLS je stranka s izrazito uzlaznom a ne sila- znom putanjom, a jos ga vise razlikuje sto je u njemu vise istaknutih sudioni- ka "hrvatskog proljeca" iz 1971. Dakle, HDZ sada ima nasuprot sebi stranku ne- upitne proslosti, a tu je teze, ne i neizvedivo, primjeniti metodu kao protiv SDP-a koji je stalno drhtao da ce biti prozvan i poslan u kut kao stranka "mlitavih" Hrvata. Slaba tocka HSLS-a je sto je nastao na slican nacin kao HDZ, tj. kao neka vrsta nacionalnog pokreta, ali umjerenije orijentacije, koji premjesta teziste s ideologije (i Tudjmanovog mamutskog projekta "sinteze" svih hrvatskih opcija) na ekonomiju i na liberalne standarde zapadnoevropskih drza- va. To je omogucilo da se i u njemu akumuliraju struje manje i vise vruce hrvatske krvi, pa i neki koji su po svom idejnom profilu sasvim bliski HDZ-u.

Medju potonjima je i jedan od osnivaca HSLS-a Goran Dodig koji je nedav- no postao pomocnik u hrvatskom Ministarstvu obrane, sto je najveci udarac koji je HDZ dosad uspio zadati HSLS-u (vlada je jednostranacka, HDZ-ovska, a jedini clan koji to nije pripadnik je najveceg konkurenta - HSLS-a). Ulazak Dodiga u vladu je dugo i pazljivo planiran. Iz dobro informiranih krugova se cuje da ga je Tudjman jos ljetos pozvao na Vangu i ponudio mjesto u vladi, a zatim je odluceno da to bude realizirano u najpogodnijem trenutku. Ovaj je ubrzo i do- sao, u vrijeme najostrijih suceljavanja opozicije i HDZ-a, kada su dvije naj- vece opozicijske stranke, liberali i "seljaci" trazili od Tudjmana "zaokret" u unutrasnjoj i vanjskoj politici (posebno u BiH). Iz redova opoziciji bliskih intelektualaca prvi put je dosla i inicijativa da Tudjman ode s predsjednickog polozaja. Tudjman je uzvratio vec spomenutim "mobiliziranjem" Dodiga - sto je neodlucne liberale zateklo, jer im se namece da ga uklone, ali se pribojavaju da bi to unistilo njihov liberalni image - a zatim i pokretanjem dosad nevidje- ne medijske kampanje protiv liberala, posebno protiv Gotovca i Budise, kojima se stavlja na dusu da su izdali svoju hrvatsku bracu za racun liberalne "bra- ce" u svijetu (cak i u Jugoslaviji).

Liberali pokusavaju uzvratiti istom mjerom, tako da su novine ovih dana pune njihovih polemika s HDZ-ovcima, no one su toliko ostrascene i ideologizi- rane da to liberale odvlaci s terena kojeg su tri godine gradili i ubacuje ih u catcherski prljavi ring, gdje se HDZ bolje "snalazi" (Budisu poodavno sum- njice da ima premalo hrvatskih zrnaca u krvnoj slici, a Gotovac je Tudjmanov uzurpator i prozivatelj naroda kao "drzavnog krda").

No, valja reci da se lako upadanje HDZ-a u druge stranke ne moze obja- sniti samo njegovom rabijatnoscu, nego i time da su sve hrvatske stranke jos slicne jedna drugoj. Kao da su izasle ispod istog sinjela, sto se uostalom i dogodilo (bivsi SKH-SDP prakticki se raspao u vise frakcija od kojih je najve- ca uzela ime HDZ). Ponekad se cak stjece dojam da HDZ nastoji iskreirati stra- nacku scenu po uzoru na bivsi Socijalisticki savez radnog naroda, pri cemu stranke formalno samostalno vode politiku, ali svaka ima i svog "povjerenika" iz HDZ-a koji iz drugog plana povlaci konce. Uvijek postoji mogucnost da se ti konci pomrse, sto se nesretnim komunistima dogodilo. No, trenutno je aktua- lnije da ce ih danasnji rukovaoci - do kraja zategnuti.

MARINKO CULIC