JUGO-NOVEMBRI

AIM, ZAGREB, 01.12.1993. Stara, od upotrebe i zloupotrebe, olinjala fraza, ili mozda zbilja is- tina, tko ce ga znati, o tome kako se povijest ponavlja, ali kao farsa ili tragedija na ovim nasim jugo-prostorima uporno i tvrdoglavo hoce da dokaze svoju vitalnost. Kao usud nad nasim glavama lebdi vec 75 godina jedan te isti datum, nikako da se rijesimo tog "kobnog" kraja studenog, kao da su krojaci svjetske povijesti odlucili da nam 29. studeni, ili nesto dalje 1. prosinca, budu datumi za pamcenje. Tako je 1.studenoga 1918. godine osnovana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, sto je kasnije nakon uvodjenja diktature preimenova- na u Kraljevinu Jugoslaviju centraliziranu zemlju jednog troimenog naroda. U Jajcu se 29.11.1943. godine sastalo Antifasisticko vijece narodnog oslobodje- nja da bi na svom drugom zasjedanju stvorilo novu drzavu, a sada u Zenevi za- sjedaju predstavnici Srba, Hrvata i Muslimana ne bi li pronasli putove za prekid rata.

Ono sto je zajednicko svim tim trima datumima je da su se dogodili na- kon krvavog rata, s tim sto se u prva dva slucaja radilo o odlukama o ujedi- njenu, dok ovaj treci tek pokusava zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini i Hr- vatskoj i donijeti definitivnu odluku o razvodu braka. Prvu Jugoslaviju mnogi bez ostataka nazivaju Versajskom, jer navadno bila je stvorena samo i isklju- civo po diktatu velikih sila pobjednica. No bez obzira na iskljucivost ovakve teze, jer ne moze se poreci da je kod dijela naroda, a posebice vodstva, pos- tojala zelja za ujedinjenjem, ona se pokazala opravdanom ne samo tokom traja- nja ove tvorevine vec posebice u aprilskom ratu. Mnogo je papira , tinte i graficke boje potroseno na dokazivanje ili opovrgavanje "versajske istine", ali cinjenica je da je to bila drzava u kojem je pravo gradjanstva imala samo S.H.S. osovina, a da Makedonci, Crnogorci i Muslimani nisu ni postojali. Crnogorci su naravno bili Srbi, kao i Makedonci, a za naklonost Muslimana bo- rili su se Hrvati i Srbi. Da to nece biti sretna zajednica i da je Narodno vijece SHS odluku o ujedinjenju sa Srbijom donijelo na brzinu bojeci se medju ostalim i vlastitog naroda, upozoravao je vec tada Stjepan Radic koji je "hr- vatsku gospodu" pocastio rijecima:"Ne srljajte kao guske u magli prema Beogra- du, jer o tome niste pitali narod".

No, bilo kako je bilo, pa iako je Hrvatska, zahvaljujuci prije svega ratnoj opasnosti, koje je bio svjestan Knez Pavle, donekle rijesila svoje na- cionalno pitanje osnivanjem Banovine, koja nije nikada i potvrdjena u Jugosla- venskoj skupstini, drugi svjetski rat bio je trenutak istine. Zemlja ne samo da je bila okupirana i raskomadana, vec je bjesnio i gradjanski rat svih protiv svih. Bilo je to vrijeme za koje smo mislili da se nikada nece vratiti. U tom grotlu od uniformi, smrti, krvi i razaranja Josip Broz je vidio mogucnost za izlaz i po onoj Njegosovoj: neka bude sto biti ne moze, usudio se da pozove na ustanak. Kada je u Jajcu stvarao novu Jugoslaviju racuna se da je pod svojom komandom imao oko 300.000 vojnika, sto mu je davalo pravo da se i on uplete u stvaranje nove svjetske geografije sto je zapocela 1918. godine.

Ranijim odlukama da se Jugoslavija izgradi na demokratskom federativnom principu kao zajednica ravnopravnih naroda, sada je dodato da se Hrvatskoj prikljuci Istra, Rijeka, Zadar i otoci, a Sloveniji Slovensko primorje i drugi anektirani dijelovi. Kroz razlicite mijene, gdje zasigurno posebno mjesto za- uzima priznavanje Muslimana kao naroda, ova se zajednica uspijela odrzati sve do 1991.godine, a kako to na nasim prostorima biva razvrgnuta je ratom, koji je po mnogim svojim odlikama nastavak i prvog i drugog svjetskog sukoba. For- mula bratstva i jedinstva drzala je vodu svo do Titove smrti, ali najavu smrti Jugoslavije izrekao je jos Kardelj na 11. Kongresu SKJ 1978. godine kada je ustvrdio da se obnavljaju i da su na politickoj sceni prisutne sve one poli- ticke snage koje su postojale i izmedju dva rata. Malo tko je tada ozbiljno shvatio ovo Kardeljevo upozorenje, ali vrijeme je pokazalo da ni konfederativ-
ni Ustav, ni koncepcija udruzenog rada, pa ni kvazipluralizam sto su ga nudili "Pravci razvoja" nisu mogli biti brana (ponegdje pak bilo je naprotiv) nemino- vnom raspadu i Jugoslavije i socijalizma.

Kljucno pitanje kojim su se bavili vodje revolucije zapravo nikada nije bilo rjeseno, jer nije bilo nacije koja nije izjavljivala kako je lose prosla. Zatomljeno nacionalno izbilo je ubrzo na povrsinu, a svaka drzava-narod imala je svoju viziju svoje velicine i svojih buducih granica. Sve je vrvilo od ka- rata Velike Srbije. Iako ni drugi nisu bili bezazleni i nevini, Srbija je prva krenula u ostvarivanje svog "povjesnog" prava. Anahrono vremenu kada se misli- lo da je doslo vrijeme kada se osvaja pamecu i kapitalom na Balkanu je opet poceo bjesniti rat krvi i tla, kojeg su svijet i Evropa pokusali zAustaviti po principu: ako jedan problem zelis odgoditi formiraj komisiju. Tko bi znao ko- liko je do danas odrzano sastanaka i konferencija, od vremena "sest letecih medvjedica" pa do ovog 29. novembra, tog socijalistickog Bozica, sto se jos slavi i priznaje jedino u samozvanoj Jugoslaviji.

Iako neki diplomati, kao naprimjer ambasador Velike Britanije u Hrvats- koj, smatraju da ce Zeneva poluciti zeljene rezultate, a na upit novinara da
objasni svoj optimizam kaze: Doslo je vrijeme za mir, mnogo toga upucuje da
ce i ovaj summit biti za sada samo jos jedan u nizu. Jer, vrijeme za mir na- prosto nije, izabran je uzasno krivi timing. Zasto? Ponajprije on ne odgovara Milosevicu, jer u Srbiji se uskoro odrzavaju izbori, a on ne moze iz Zeneve
sa pristankom da Muslimanima vrati 3,5 do 4 posto teritorija, da obeca kako ce sve uciniti da se hrvatski teritoriji pod kontrolom UN postepeno vrate pod hrvatski suverenitet i omoguci slobodan prolaz humanitarnih konvoja. Jer zasto je onda ratovao? Nije zato slucajno da se posluzio taktikom napad je najbolja obrana, otisavsi toliko daleko da tvrdi kako je Evropa izvrsila genocid nad
njegovim narodom. Mislio je pritom na blokadu i sankcije, ali to naprosto zvu- ci groteskno nakon svega onoga sto je ucinjeno u Bosni i Hercegovini i Hrvat- skoj.

Tudjman kao ratni gubitnik, jer preko cetvrtine teritorija Hrvatske je okupirano, ili kako se to kaze nije pod kontrolom hrvatske drzave, a trecina privrede razorena, ne moze pristati na Izetbegoviceve zahtjeve o izlasku na more preko hrvatskog teritorija, jer bi mu to smanjilo i onako opadajucu popu- larnost. Kad se tome dodaju i zahtijevi za podjelu Mostara, pa sve ono sto su Hrvati izgubili u BiH, kao i sve veci pritisak da se Srbima u Hrvatskoj da po- tpuna politicka autonomija sto bi znacilo federalizaciju ili cak konfederali- zaciju ove drzave, onda i njega njegov narod moze pitati: a zasto smo mi rato- vali?

Izetbegovic pak, uostalom kao i Tudjman, ne zeli i ne moze pristati na status quo i na karte koje su skrojene silom oruzja. U tom kontekstu, ma koli- ko bila djelomicno tocna, cinicno zvuci Miloseviceva izjava da uostalom u bi-
vsoj Jugoslaviji ratuju jos samo Hrvati i Muslimani. Da, ali za sto, za osta- tke ostataka Bosne i Hercegovine, za kost sto se zove 24 posto na kojem zivi, ili je zivjelo, 70 posto stanovnistva ove drzave.

Plan Evropske unije je takav da nije prihvatljiv ni za jednu zaracenu stranu. Naravno, da u svakim pregovorima netko mora nesto dobiti, a nesto izgubiti, ali gotovo da se namece pitanje: nije li to ucinjeno namjerno? Nije
li se Evropa umorila i zasitila balkanskog primitivizma i nece li nas, kako to i otvoreno najavljuje, ako ne dodje do prekida rata, prepustiti da se i da- lje koljemo i razaramo, pritom strogo vodeci racuna, sto je uostalom cinila i do sada da rat ne predje granice bivse Jugoslavije.

No, bez obzira kako se Evropa i Ujedinjeni narodi budu ponasali i koliko ce imati strpljenja da i dalje sudjeluju u krojenju karte bivse Jugo- slavije, pri cemu je sada definitivno jasno da Bosne i Hercegovine kao drzave vise nema, vec da ce jedan njen dio pripasti Srbiji, drugi manji Hrvatskoj, a od treceg biti stvorena neka nova bosanska (muslimanska) drzava, ratu se ne
vidi kraja. Naime, uz pretpostavku da pod svjetskim pritiskom sve tri strane i potpisu ono sto im je ponudjeno time je zapravo samo posijana klica iduceg novog rata, to jest nastavka ovog sadasnjeg. A kad se svemu tome dodaju jos otvoreni problemi Kosova, Sandzaka, Vojvodine i Makedonije, a zasto ne reci i Crne Gore, cini se da cemo morati pricekati neki drugi za sada jos daleki

1. novembar koji ce se na jugo-prostorima moci slaviti kao Dan mira, kao
   svojevrsni 9. maja.

Sve su opcije i dalje u igri, sve je otvoreno. Koliko li je samo lazi u latinskoj mudroliji o povijesti kao uciteljici zivota, jer sto su to iz nje naucili Tudjman, Milosevic, Izetbegovic i njihovi trabanti Boban, Karadzic, Hadzic...? Dovidjenja do slijedeceg rata bit ce poruka Zeneve pa ma kako ona zavrsila. GOJKO MARINKOVIC