TUDjMAN - BOGOMDANI HRVAT

AIM, ZAGREB, 28.11.1993. Ovih dana HDZ-ovac u svecenickoj halji, fra Tomislav Duka, izjavio je da je Franju Tudjmana poslao sam Bog da pomogne Hrvatima stvoriti svoju drzavu. Izjava svjedoci o fra Duki koliko i o njegovom stranackom starjesini, ali je zanimljiva jer ju je Duka jednom vec izrekao, uoci izbora prije tri i pol go- dine kada je Tudjman dosao na vlast. Tako se moze usporedjivati sto je taj "bog- omdani" covjek bio tada, a tko je danas, i koliko je jos ljudi spremno ostati u uvjerenju nepokolebljivog Duke.

Kada je u svibnju 1990. Tudjman slavodobitno napustio Sabor, gdje je netom prije utemeljio prvi visestranacki parlament s premocnom vecinom njego- vog HDZ-a, i uputio se na sredisnji gradski trg (tada Trg Republike a sada Trg bana Josipa Jelacica), tamo ga je silno mnostvo docekalo kao oca nacije. Ocin- stvo mu je priznao i kardinal Kuharic, u tim stvarima bez sumnje najpozvanija osoba. Kuharic je blagoslovio drvenu kolijevku u kojoj se zibala "mala Hrvat- ska", a razdragani otac je primao cestitke od mase na trgu i od probranih uz- vanika na bini. Tri i pol godine kasnije ovaj prizor izgleda nestvarno i tesko da bi se naslo sasvim dovoljno onih koji bi pristali na reprizu scene na bini. Sam Kuharic se primjetno ohladio i u nekoliko prilika je izbjegavao da ga opet koriste kao "drzavnog popu", a s Tudjmanom se vidja samo kada se to ne moze izbjeci.

Crkva tesko moze sebi oprostiti to pocetno zalijetanje. Ona je iskusni opozicionar iz vremena socijalizma, a ipak je sasvim krivo procijenila da je opcija nacionalne drzave, bez obzira kako se ostvarila u praksi, uvijek bolja od bivseg rezima. Sada neki njeni istaknuti predstavnici otvoreno priznaju da je to bila velika greska, stovise kazu da je ideja nacije u kratkom vremenu pervertirala do granice "nacizma", a vjera do granice "fundamentalizma". Crkva je u ciglih godinu-dvije prosla kroz toliko naporno i mucno iskustvo da je "umorna" i sada treba pribrati snage da pocne, malne, otpocetka.

Namjerno smo nesto opsirnije opisali spiralu pijanstva i treznjenja kroz koje je prosla, i jos prolazi, Crkva, jer isto treznjenje ceka i sve
ostale, stranke, inteligenciju, medije, dakako i narod. Treznjenje je vec po- celo, ali koliko ce trajati, i kada ce zavrsiti, to je tesko reci. Tudjmanu
danas zvizde na stadionima, u anketama ostvaruje prednost pred Drazenom Budi- som koja vise imponira drugoplasiranom nego njemu, a nedavno je sest hrvatskih intelektualaca prelomilo i ono sto neko vrijeme vec visi u zraku - zatrazili su od Tudjmana da se dostojanstveno povuce. Sedamdesetjednogodisnji hrvatski predsjednik je rijetko tasta osoba koja vrlo eruptivno reagira na ovakve izra- ze neposlusnosti, a u nekoliko navrata je cak javno pustio i suzu, stavljajuci na znanje da je pogodjen kao covjek koji je dao cijelog sebe Hrvatskoj, a, evo, ovako mu se vraca.

No, to ne znaci da Tudjman, koji je pola radnog vijeka proveo kao hrvat- ski kadar u vrhu Jugoslavenske armije, a drugu polovicu u ne narocito tegobnoj "unutrasnjoj emigraciji", nije u stanju racionalizirati svoje postupke u ovak- vim prilikama. Stovise, on je covjek koji ima i stanovitu viziju, istina vrlo dogmatsku i suhoparnu, i sto je jos vaznije zna joj nabaviti sljedbenike, sto se najbolje vidjelo kod stvaranja nezavisne hrvatske drzave kada je uvjerio veliki broj Hrvata da su dobili nesto sto prije nikada nisu imali. To je, da- kako, netocno, uostalom nimalo se ne uklapa u drugi sluzbeni stereotip, da hrvatska drzava ima neprekinuti tisucljetni kontinuitet. Ali bas to je pomoglo Tudjmanu da stvori drzavu u kojoj se sve opravdava tim visim ciljem. Stranke, inteligencija, mediji, gradjani, moraju se zadovoljiti skromnim politickim slo- bodama ne zato sto tako hoce vlast, nego zato sto i oni moraju nesto zrtvovati mladoj drzavi. Tudjman je, opet, koncentrirao neizmjernu politicku moc, ogrnuo se lentom, kupio avion, raskosno situirao svoju obitelj i slicno, ne zato sto njemu "to treba", nego da bi dolicnije prezentirao drzavu koja se stvara.

Taj visi drzavni interes postao je u posljednje vrijeme i pokrice za manje-vise otvorenu represiju nad nezadovoljnicima, pa su policijske premeta- cine u sjedistima stranaka, sumnjiva sudjenja stranackim celnicima itd. postali uobicajene metode kojima drzava odrzava red i disciplinu. Rijec je o stranka- ma posve razlicitih politickih orjentacija - Paragin HSP, Ljubic-Lorgericina Dalmatinska akcija, Jakovcicev Istarski demokratski sabor, Cesarova Hrvatska krscansko demokratska stranka... - ali je vecina njih u jednom trenutku zasme- tala planiranoj ekspanziji vladajuceg HDZ-a, a sve su otvoreno, ponekad zesto- ko, kritizirale suverena Tudjmana. Kazne koje su ih za to stigle cesto su nadi- lazile i najratobornije rijeci, jer je nekoliko stranaka iz temelja pretrese- no, a stranacki je spektar na tome dijelu znatno promijenjen. Kao sto se vidi, i kada reagira tasto i bijesno Tudjman ipak povlaci poteze koji sa stanovista tehnologije ocuvanja vlasti imaju smisla. To se zorno vidjelo i na nedavnom Opcem saboru HDZ-a, gdje se pokazalo da on ima i tvrdu unutarstranacku opozi- ciju, ali ovdje izrazito desne orjentacije, koja mu ne stavlja pod nos monar- histicki tip vlasti ni lujevsku raskos, nego suvise kolebljiv stav prema unut- rasnjim i vanjskim neprijateljima nezavisne hrvatske drzave. Tudjman je na kra- ju primirio i tu struju s emotivnim objasnjenjem - opet uz suze, ali ovaj put jednog od lidera desnice Vladimira Seksa, a ne njegove - da je bas on smetnja da se Hrvatska prostre u medjunarodno priznatim granicama. Zatajio je ono sto se naslucivalo, a sada se o tome i otvoreno pise, da je ovim sprijecio udar desnice na njega osobno, o kojem je navodno dobio obavjestajne informacije iz stranih a ne hrvatskih izvora.

Ako se ovaj pokusaj udara poveze s jednim prijasnjim, u ljeto 1990. kojeg je takodjer planirala hadezeovska desnica, vidi se da je cijeli Tudjmanov predsjednicki vijek protekao u borbi da se odrzi na vlasti, odbijajuci nasrta- je oponenata iz vlastitih redova, a u posljednje vrijeme i izvan njih. U jednu ruku to je znak slabosti, ali u drugu i snage. Tudjman, naime, uspijeva dobiti te bitke, cesto koristeci svoje oponente jedne protiv drugih (homogenizira svoju stranku protiv opozicije, ali kada mu treba i opoziciju protiv tvrdog
krila HDZ-a). Zato se cini da u ovom trenutku jedino sto moze ugroziti njego- vu vlast jeste ili potpuni krah hrvatskih nacionalnih interesa u Hrvatskoj i BiH, ili kolektivno odustajanje Hrvata da se ti interesi ostvaruju uz ovako visoku cijenu. Oba ta procesa su otvorena, neki su i dosta odmakli, ali nije- dan dovoljno da bi prijelom bio neposredno na pomolu.

To znaci da ce se barem jos neko vrijeme nastaviti svi sredisnji tren- dovi hrvatske drzavne politike, medju ostalim deevropeizacija, iz koje proisti- cu sve glavne traume i zablude hrvatske politike. Na prvi pogled, deevropeiza- cija je slucajna greska Tudjmanove politike, jer je on nastupio na politicku scenu s bucnom evropskom retorikom, sto ga je u pocetku najvise i razlikovalo od Milosevica. No ta je razlika brzo nestala jer se vidjelo da ni HDZ, kao stranka izrazito ruralne i patrijahalne psihologije, ni Tudjman, kao covjek koji se politicki formirao u tradiciji tvrdog komunizma, ne mogu slijediti vlastite rijeci. Osim toga, Tudjman je i los povjesnicar, koji izucavajuci proslost, u njoj i ostaje - umjesto da mu ona bude samo odmak za bolje osma- tranje buducnosti - tako da se vrlo brzo priblizio Milosevicu i u poimanju sa- dasnjeg srpsko-hrvatskog sukoba kao nastavka drugog svjetskog rata. Nedugo na- kon sto je beogradska propaganda proglasila HDZ, hrvatsku policiju, a na kraju i sve Hrvate za ustase, zagrebacki medijski segrti uzvratili su istom mjerom i proglasili Srbe cetnicima, tako da se ono sto je objektivno moglo ostati u granicama lokalnog sukoba stvarno povampirilo u nesto nalik nastavku rata 1941-45. Ovome je islo na ruku i sto je Tudjman opsjednut tzv. sintezom velikih politickih projekata iz hrvatske povijesti - od radikalno-desnih do partizan- sko-lijevih - tako da je od Pavelica preuzeo netoleranciju prema hrvatskim
Srbima (kod Tita mu se, izgleda, najvise svidio sistem jake predsjednicke vla- sti te cvrsta i efikasna vladajuca stranka). U spomenutoj sintezi zapravo je skrivena Tudjmanova intimna zelja da stvori dosad najvecu i, po svom ukusu, najbolju Hrvatsku, a da sam postane veci hrvatski politicar i vodja od Tita, Pavelica, Radica i ostalih.

To objasnjava sto on "ispravlja njihove greske" pa i polemizira s njima, kao da su zivi, sto ne bi bio veci problem da to radi ispisujuci jos jednu osrednju knjigu. No, on ima ambicija da te svoje korekcije s margina ugradi i u drzavnu politiku, tako da se otcjepljenje Hrvatske moze shvatiti i kao kritika Titove (dijelom i Macekove) jugoslavenske politike, dok se rat s Muslimanima te zaostravanje s Talijanima moze shvatiti i kao korigiranje Pave- licevih gresaka i zabluda. Kao sto se vidi Tudjmanovo preturanje po proslosti zahvaca sve redom - ne samo ono sto je povjesno ostalo eventualno otvoreno, nego i ono sto je odavno apsolvirano. Tako je Hrvatska odjednom suocena s to- liko problema koliko ih nemaju ni tri zemlje zajedno, ili ako ih i imaju oni nisu u svakodnevnom zivotu nego u tvrdo ukoricenim povijesnim spisima.

Zato ne cudi sto polako ali ustrajno raste broj onih u Hrvatskoj koji bi zeljeli da i "bogomdani" covjek Tudjman sto prije zavrsi u povijesnim knji- gama. MARINKO CULIC