HODANJE PO JAJIMA

AIM, ZAGREB, 25.11.1993. Ne samo zato sto su se odvijali iza zatvorenih vrata, u ponedjeljak zavrseni trodnevni razgovori izmedju srpskih i hrvatskih intlektualaca, njih cetrdeset, bili su u Zagrebu prvorazredan medijski dogadjaj. Na prijemu po njihovom okoncanju pojavili su se i predstavnici hrvatske vlasti, njeno lijevo krilo i mnogi ambasadori. Konferencija za stampu po svojoj je posjecenosti pokazala izuzetnu zainteresiranost za taj skup i bila je dvostruko informati- vna: eksplicite govoreci o toku Okruglog stola, implicite je svjedocila i o ovdasnjoj emocionalnoj klimi na koju je takvo druzenje Srba i Hrvata djelovalo unekoliko sokantno. Komentari su bili dijametralno oprecni, jedni su tvrdili da je taj susret kao bajka i da je dragocjenost, drugi da je sramotan, sto su, kako primjecuje "Vjesnik", jedni tiho odobrili, drugi su se nasmijali, a sve- cenik Zivko Kustic, takodjer jedan od sudionika razgovora, se prekrizio. To nije jedina dilema; da bi se takav razgovor uopce mogao upriliciti i odvijati, trebalo je razrijesiti brojne dvojbe i organizatorima, zagrebackom casopisu "Erazmus", u tom pogledu nije bilo lako.

Prvo, razgovarati ili ne razgovarati - zakljuceno je: neuporedivo je bolje razgovarati nego ratovati. Iako se moze razumijeti da neki nisu pri- stali na razgovor ne zato sto misle da razgovarati jos ne treba, nego zato jer su tesko, nepodnosljivo ratom traumatizirani.

Drugo, zasto razgovarati. Zato jer je zivot komunikacija. Zato jer se problemi bez razgovora ne mogu rijesiti. Doduse, i rat je izvjesna vrsta komu- nikacije. Ali taj razgovor oruzja nista nije rijesio, izmedju ostalog i zato jer nista i ne moze rijesiti.

Trece - dobro, treba razgovarati, ali kada, je li trenutak. Bilo je misljenja da je razgovor organiziran i prekasno i prerano, prekasno da se sprijeci rat, prerano jer jos nisu osigurani uvjeti mira, ali je prevagnulo: i prekasno je i prerano, ali za razgovor je uvijek pravi trenutak.

Cetvrto, s kim razgovarati - trebaju li razgovarati oni koji su se u obje sredine uvijek opirali ratnom huskanju, koji su vazda bili ljudi razgovo- ra, ne ljudi rata, koji su se zbog toga sukobljavali sa sluzbenim politikama svojih sredina, ili razgovarati moraju oni koji su funkcionirali kao ratne perjanice cak i onda dok je bio mir. Oni koji su svojim djelovanjem omogucili i podrzavali rat, sve dok nisu lupili glavom o zid. Razmisljalo se i o tome kako bi bilo najefikasnije da razgovaraju ljuti nacionalisti, jer ce mir biti moguc tek kad se oni dogovore. Ali u Zagrebu su ipak razgovarali oni koji su to mogli: ljudi razgovora, iako je bilo i natruha onih koji su se tek odskora tako opredijelili.

Peto, o cemu razgovarati - o onome sto nam se dogodilo i zasto nam se dogodilo, sto je neminovno i nuzno, ali treba li poceti od najteze stvari. I nije li u ovom trenutku najvaznije kako iz toga izaci. Nije bilo tesko odluci- ti - najprece je da rat prestane, ovakvi razgovori politikom malih koraka mogu pomoci.

Sesto, kako razgovarati - istresti odmah na pocetku svu gorcinu i jad ili ici polako, graditi pazljivo skrhanu komunikaciju, namjerno presutjeti ono sto je bolno i sporno. Poceti od stvari oko kojih se lako nalazi zajedni- cki jezik. Razgovaralo se kao da se hoda po jajima, trebalo je prvo savladati medjusobnu nelagodu, ni Srbima ni Hrvatima nije bilo lako, pa su valjda stoga pokazali mnogo obzirnosti i naglasene ljubaznosti. Tako da su Beogradjani na kraju nasli za potrebno da zahvale Zagrebu na gostoprimstvu. Ali ono sto je poslo za rukom sudionicima skupa, nije uspjelo novinarima: na konferenciji za stampu, a osobito u naknadnim komentarima pokazali su sklonost prema slonov- skim manirima.

Sedmo, kakva korist od razgovora. Oni koji su se na razgovorima nasli, svjesni su svoje nemoci u odnosu na politiku, svjesni su da oni imaju samo ri- jeci, ali od rijeci je, isticu, sve i pocelo. To je na neki nacin i priznanje vlastite odgovornosti intelektualca, za rat, pa onda i za buduci mir.

Ostaje ipak i nakon svega da se vidi jesu li rijeci izgovorene u Zagre- bu pocetak nekog novog pocetka. Ne pocetka neke nove jugoslavenske integraci- je, kako se ponegdje imputira, a sto na okruglom stolu "Srbi i Hrvati" nitko nije ni spomenuo. Svjesni notorne cinjenice da postoje Srbi i da postoje Hrva- ti, sudionici skupa razgovarali su o sadrzaju onoga "i" izmedju njih. Sto uci- niti da relacija izmedju dva naroda, ciji odnos trese Balkan ali destabilizira i siri evropski prostor, ne podrazumijeva rat, nego mir.

Nastupili su u vlastito ime, u zelji da u neposrednom susretu "pokusaju smanjiti prostor nesporazuma i nerazumijevanja, smatrajuci da slicnost i raz- like nedju ljudima i narodima jesu razlozi za razgovor, a ne za nepovjerenje, mrznju i rat". Svjesni da su problemi stvoreni ratom ogromni, a predrasude brojne, sudionici rasprave drze da se neophodni susjedski odnosi u privredi, kulturi i drugim vitalnim sferama moraju uspostavljati korak po korak, ali gdje god je to moguce. U tom se smislu razgovaralo i o nekim konkretnim ini- cijativama. Dogovoreno je da ce Okrugli stol "Srbi i Hrvati", kao prvi korak

• kome ce se uskoro pridruziti i najavljeni Okrugli stol "Muslimani i Hrvati"
• prerasti u stalni forum pod imenom Gradjanski dijalog. Redovitim i prigodnim sastancima Gradjanski ce dijalog pomoci da se narodi nekadasnje Jugoslavije, koji tesko traumatizirani izlaze iz medjusobnog rata, suoce s novom stvarnoscu.

U tom je suocenju s novom starnoscu napravljen prvi korak. Sudionici Okruglog stola "Srbi i Hrvati" nadaju se da on nece biti donkihotski. Ali to vise ne zavisi samo od njih. JELENA LOVRIC