KRSCANI I RAT U BIVSOJ JUGOSLAVIJI

AIM,DjAKOVO,17.11.1993. Mnogi se pitaju koliko krscani, konkretno Crkva u Hrvata i Srpska pra- voslavna crkva, mogu uciniti da se ratna tragedija na tlu bivse Jugoslavije okonca, ili barem ublazi. Odnosno, postoji odredjena optuzba o suodgovornosti krscanskih crkava, posebno ovih dviju, zbog izbijanja rata izmedju Hrvata i Sr- ba.

Kako zapravo stvari stoje? Crkve ne mogu djelovati - da se najprije nacelno postave stvari - poli- ticki na mnostvo svojih sunarodnjaka, nego samo osobno; dakle na pojedince ko- ji onda tek poput kvasca trebaju uskisnuti dobro oko sebe. To je dug proces i mukotrpan - ali na daleko preokrece misli ljudi i postize pravi efekt. Moze se dogoditi, medjutim, nesto drugo, a to je da se pojedina crkva "prikrpi" uz neki pokret, ideologiju ili nacionalni delirij, i tako se zapravo svesti na sluski- nju politicara ili ideologa; "omasovivsi" se da ju se ne moze razlikovati od, recimo, ulicnih bukaca i siritelja nesnosnosti medju razlicitim narodima i kul- turama. Kao sto je na prostoru bivse Jugoslavije bitan odnos izmedju Hrvata i Srba, tako je - paralelno - izuzetno vazno u kakvoj ce se objektivnoj situaci- ji naci ove dvije crkve; u narodu i u medjunarodnoj ekumenskoj javnosti.

Podjimo nekim logickim redom. Ne treba se vezati uz davnu proslost - prosli komunisticki rezim testi- rao je u "junackom" smislu obje crkve. Katolici su bili progonjena crkva, a sinonim tog otpora je svakako zagrebacki nadbiskup i kasniji kardinal dr. Al- ojzije Stepinac. Da li je nadbiskup Stepinac objektivno sve ucinio sto je mo- rao i mogao protiv fasistickog Paveliceva rezima, ostaje povjesnicarima da to ispitaju, ali je nedvojbeno da je subjektivno uradio sve da zastiti nevine Sr- be, Zidove, Hrvate, Cigane i dr. od ustaskog ubijanja i masakra. Stoga su s pravom hrvatski katolici, a i cijela Katolicka crkva, dozivjeli StepIncevu osudu na robiju od strane jugoslavenskih komunista kao - cistu politicku mon- tazu. Optuzivanje Crkve u Hrvata islo je fizicki na raznolike nacine i politi- cki prema potrebama; cas grubo, cas skrivecki, cas pritajeno s dozom "umilja- tosti" - ali uvijek smisljeno i s nakanom da ju se unisti. Mucenistvo Srpske pravoslavne crkve, koje je dozivjela u NDH, kao da je komunistima "olabavilo" zatezanje uzeta oko vrata pravoslavnih vjernika, a i sama se je Crkva "izgubi- la duhovno" u drzavi koja nije bila "njezina" - tj. srpskopravoslavna. Ekumen- ski dijalog izmedju ovih dviju crkava vise je poticala Titova Jugoslavija, nego sto su one same za to imale volju; prakticki su zivjeli u pat poziciji; i
jednoj i drugo nije odgovarala Jugoslavija. Hrvatima i Crkvi medju njima jer se je u njoj ugusio hrvatski nacionalni identitet, a Srbima i Srpsko-pravosla- vnoj crkvi jer je u komunistickoj drzavi, tzv. Jugoslaviji, nacionalna crkva gubila u mnostvu utjecaj, a gdje je po striktno svetosavko-pravoslavnom shva- canju bilo previse "zapadne" orjentacije. Padom ortodoksnog komunizma u bivsoj Jugoslaviji i dolaskom visestranacja u pojedinim republikama, Crkve su se "odazvale" na nove promjene; uglavnom je to bio "odziv" pomoci svome narodu i njegovim hic et nunc potrebama. Srpska pravoslavna crkva vec se je u tome "uvjezbala" za Miloseviceva pohoda s "antibirokratskom revolucijom" po Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori do "balvan revolucije" oko Knina, Benkovca i drugdje u Hrvatskoj. Katolici su se manje vise priklonili uz Tudjmanov HDZ - od straha da ih ne pregazi Milosevicev "stampedo" - SANU, knjizevnici, cetnici, ultranacio- nalisti sviju velikosrpskih boja i dr.

Rat Crkve nisu mogle zaustaviti. On je bio planiran, u osnovi s pozici- ja nalikfasistickog poklica: Svi Srbi u jednoj drzavi. Nazalost, Srpsko-pravo- slavnoj crkvi ova se je "perspektiva ucinila strasno privlacnom: konacno ce se ostvariti pravoslavna drzava Srba, bez obzira koliko to stajalo krvi i muka ne-pravoslavnih, odnosno Hrvata, Muslimana (i muslimana), Albanaca i dr.! Covjek se npr. jezi kad se sjeti s kolikim se je zlocincima u srpskom narodu (Arkan, Seselj, Mladic ...) srdacno druzio srpsko-pravoslavni hijerahijski krug ljudi, i kako su ih podrzavali u njihovim "ciscenjima" drugih koji se ni- su uklapali u tu buducu svekoliku srpsku drzavu. Ne znam kad ce se moci zabo- raviti neke srpsko-pravoslavne episkope, osjecko-daljskog Lukijana, uzmimo, koji su jos na svjezim hrvatskim grobovima opojali temelje novih Crkava i novih parohija. To je bilo divljastvo kakvo se je valjda jos vidjalo za Dzingis -kana i njegovih hordi.

Sadasnje stanje ni rata ni mira je tu. Ono takodjer ima "imetak": gotovo trecina hrvatskog teritorija je okupirana od lokalnih srpskih uzurpatora, nar- avno, podrzanih od Milosevica i njegovih stvaraoca, ali i trabanata. No uvijek je veci dio Srpske-pravoslavne crkve - oni su se sasvim dobro uklopili u pro- jekt tzv. srpskih krajina, sakrivsi oci da ne vide jos svjezu krv nevino pobi- jenih u tim krajevima. Crkva u Hrvata naravno stala je na stranu ponizenog hrvatskog naroda - vise ili manje dobro, reci ce jedanput prosudbu povijest.

U toj i takvoj situaciji, ostaje temeljno pitanje: sto je uciniti Crkv- ama da se ublazi ovo sada ludo stanje i da se pokrenu ma kakvi mirovni procesi

• ne oni na globalnom planu, oni ionako ovise o politickoj moci, nego oni u dusama obicnog i cestitog svijeta; svijeta koji je bio daleko od svakog poli- tickog odlucivanja i zlocina, mozda ponekad i pokoji put izmanipuliran - ali
  jos s osjecajem za tragediju koju su izveli "oni tamo gore".

Zasigurno, Crkve ce se morati vratiti, obje, svom temeljnom sluzenju, a to je istini i pomoci svakom covjeku, jer je on nas bliznji. To znaci:

Prvo. Jedna od najtragicnijih posljedica ovoga rata jest nacionalna mr- znja. To je ona mrznja kad se svi Hrvati "sloze" i mrze sve Srbe; i obratno: "ujedinjeni" Srbi u svim Hrvatima vide ustase. Radi se o iracionalnoj emociji koja je danas usla medju obicne ljude. To je do sada bio specificum politickih vodja, ali se je narod manje vise klonio tih uopcavanja. Sada smo se nasli pred golemim zidom mrznje koja je usla u sve nase tvornice, u nase trgovine, na ulice, pa cak i u crkvene klupe... Tu "crnu rupu" nasih odnosa - a morat cemo zivjeti jedni s drugima, ili kao susjedi - moguce da ce je jedino prevladati osobnim stavovima i osobnim otporima pausalnom sudu. To se treba uciniti isti- nitim iznosenjem ovih nasih zlih dana u kojima je bilo i onih ljudi, drugaci- jih, nego velika vecina, uspaljena i en masse. To, mislim, mogu uciniti crkve: Crkva u Hrvata i, ako je jos moguce, Srpska pravoslavna crkva. Mora se poci od onoga sto je najteze: od vlastitog kajanja i priznanja grijeha. I u ovome naj- novijem dobu. Time ce se steci dispozicija da se i kod drugog vidi neki tracak dobra. A time se priblizuje putu da se kod "neprijatelja" nadje na pokojeg pri- jatelja, i da se od svojih "prijatelja" razaznaju i neprijatelji (humanosti). Tako ce obican covjek, koji ima uprte oci u moralni stav crkve, malo po malo steci dojam a onda i uvjerenje, da nacionalnost nije mjerilo dobra i zla, nego covjek koji moze ciniti dobro ili zlo, ma odakle bio. To moze biti za Hrvata Srbin, a za Srbina Hrvat. Mogucnosti su, dakle, izazovne i konkretne - samo ako obje Crkve steknu hrabrosti prici svom poslanju iz temeljne Kristove nare- dbe: Ljubite jedni druge kao sto sam ja Vas ljubio! Treba se okaniti nepresta- nog bavljenja prosloscu, osobito ako su se u to kolo uhvatili razni sovinisti, nacionalisti i "vjernici" koji su se odnedavno prepoznali preko te "korjeni- ke"; to je ustvari vjerski tradicionalizam koji s iskrenim otkrivanjem Krista nema osobne veze. Moram se stoga jako zacuditi izjavi zagrebacko-ljubljanskog mitropolite g. Jovana koju je dao zadnjem broju Srpskog glasnika, od oktobra ove godine, u izdanju Zajednice Srba Rijeke, Istre i Gorskog kotara i Srpskog kulturnog drustva "Prosvjeta", gdje, kaze, opravdavajuci svoje napustanje pra- voslavnih vjernika, uz jednu notornu neistinu. Tvrdi, naime, da je "Zagreb na- pustio u jeku tragicnih ratnih zbivanja, posto je 11. aprila 1992. minirana Mitropolija. Tim napadom onemogucen je boravak Mitropolita u njegovoj reziden- ciji. I ja sam se morao povuci. Izlisna su sva druga nagadjanja." Svi mi u Hrv- atskoj znamo da je g. Jovan barem godinu dana prije ovoga nedjela napustio Zag- reb - bez ozbiljnog razloga i okrenuvsi ledja svome vjernickom srpskom narodu. To je jedino tocno - i sve su isprike g. Jovana samo potvrda da nema krscanske hrabrosti priznati svoju krivu politicku procjenu. On npr. izjavljuje kako su sadasnji odnosi s katolicima u Sloveniji vrlo dobri; kao da je zaboravio done- davne lose rijeci i o njima, a sad mu trebaju da bi u ime tih "dobrih odnosa" sto jace istakao kontrast prema Crkvi u Hrvata i Zagrebu. Grubisno polje nije unisteno - kako dalje navodi- nego, eno, i pravoslavna crkva stoji citava, uz neka ostecenja, kao i prije rata. Katolici bi se morali rijesiti u sadasnjem trenutku uopcenih i nacelnih osuda zlocina, i iz hrvatskog naroda takodjer, jer se, posebno bosansko-hercegovacka agonija, blizi kataklizmi, i nije dovoljno izreci "evandjeosku" opomenu Hrvatima da ne rade zlodjela, nego to treba kon- kretizirati: Mate Bobanu i "braco", prestanite s vasim ludorijama i ustaskim manirima!

Drugo. U ovoj totalnoj izoliranosti ljudi, iz bivsih jugoslavenskih republika, Crkve bi morale potaknuti osobne kontakte obicnih ljudi u prigodnim zgodama. Recimo, o blagdanu Svih Svetih kad se katolici sjecaju svojih pokoj- nika i posjecuju ih na grobljima. I ove je godine zelja katolika istjeranih iz njihovih domova i sela, npr. u Slavoniji i na Baniji i drugdje ostala pusta zelja da obidju svoja groblja; Crkve su zatajile , a mogle su inzistirati kod nadleznih vlasti da se to omoguci. I slicno. Razlicit pristup Crkva od drzav- nog ponasanja silnim teskocama, koje obican gradjanin dozivljava, svjedocit ce
bas ono sto se od njih i ocekuje - istinu i ljubav.

LUKA VINCETIC