AMPLITUDA HRVATSKOG PURIZMA

AIM, ZAGREB, 15.11.1993. Dr. Marko Samardzija, profesor na Odsjeku za kroatistiku zagrebackog Filozofskog fakulteta, objavio je u razmaku od nekoliko mjeseci dvije knjige o dugo tabuiziranoj temi: "Hrvatski jezik u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj" i "Jezicni purizam u NDH" (obje u izdanju zagrebacke Hrvatske sveucilisne nakla- de). S polustoljetnim odmakom, dakle s vise nego dostatne povijesne distance, u njima podrobno analizira intrigantan fenomen o kojemu se dugo vremena mnogo vise podrazumijelavo nego uistinu moglo znati na temelju oskudne literature. Zasto?

• Uzrok toj oskudici - rijeci su dr. Samardzije - nije nedostatak stru- cnog zanimanja za receno razdoblje, jer je upravo struci bilo do toga da se sazna istina o razdoblju koje joj je neprestano spocitavano kao grijeh. Uzrok je sasvim izvjesno na drugoj strani, u politickoj klimi koja je od svog po- cetka obiljezena sklonoscu prema dirigiranoj istini. Ta je "istina" rijetko nastajala na osnovi cinjenice, one su za nju bile toliko nevazne da je cesto bila u suprotnosti sa njima, ali se u nju, u tu i takvu istinu, (bar javno)
  nije smjelo (po)sumnjati. Tako se onda dogodilo da su o hrvatskom jeziku za ustaske vlasti iz razlicitih razloga sutjeli svi. Jedni jer su sve htjeli za- boraviti, drugi jer su bili svjesni da ono sto kao suvremenici i sudionici znaju ocito proturjeci onome sto se tvrdi. Treci, oprezniji, jer su pretposta- vljali da bi im znanje do kojeg bi dosli proucavajuci taj problem moglo skodi- ti ako bi se pokazalo da ne podupire sluzbenu istinu. Cetvrti, koji su mogli
  i smjeli, nisu htjeli, jer im do istine nije ni bilo stalo. Da nesreca bude potpuna, taj problem u svojim radovima nisu temeljitije zahvatili ni hrvatski jezikoslovci koji su djelovali u inozemstvu, dakle izvan djelovanja politicke klime u domovini. Njima za bavljenje tom temom nije trebalo smjelosti, ali su im bili nedostupni podaci i vrela.

AIM: Za visegodisnjeg rada u Slavenskom institutu Sveucilista u Kolnu (1977-79. i 1986-88.) imali ste priliku upoznati i sasvim suprotan primjer, obilje literature o jezicnoj politici u doba Treceg Reicha te komparativne studije o jezicnom aspektu njemackog nacizma i talijanskog fasizma. Odlucivsi se na proucavanje srodne hrvatske jezicne avanture sto ste ocekivali?

Samardzija: Procitao sam, naravno, dobar dio te literature, primjerice i studiju "Sprachpurismus und Nationalsozialismus" Petera von Polenza koja se
drzi jednim od temeljnih tekstova o sudbini njemackog jezika u to doba. Inace, prvu knjigu o njemackom u doba nacizma, "Aus dem Woerterbuch des Unmenschen", objavili su D. Sternberg, G. Storz i E. Suesskind odmah 1945; a slijedece je godine tiskana i "LTI (lingua tertii imperii). Notizbuch eines Philologen" Viktora Klemperera, ciji je hrvatski prijevod bio najavljen prije pet-sest go- dina, ali se nazalost nije pojavio. Dakle, posavsi od nesto literature i nesto krivih pretpostavki, ocekivao sam da ce istrazivanje hrvatskog jezika u NDH biti lagan posao. Pokazalo se vrlo brzo da moram poci iz pocetka. Napravio sam ono od cega me danas podilazi jeza: prelistao sam sva cetri dnevnika od provg do zadnjeg dana izlaska u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj, sve vaznije tjednike i casopise te drugu literaturu. Pokazalo se da je to razdoblje i zanimljivije i problematski znatno opseznije nego sto se cinilo, a pokazalo se nazalost i to da je ono sto se o tom razdoblju izdvajalo bilo ili netipicno ili netocno. Tko zna iz kojih razloga, vec u vrijeme NDH, a kasnije i vise, pocele su se stvarati saljive kovanice po uzoru na neke neuspjele nove ili "nove" rijeci iz vremena NDH, a na temelju njih i vrlo jednostrana slika o vremenu, prilika- ma i ljudima koji su je stvarali.

AIM: U svojim knjigama znacajan prostor posvecujete analizi vrlo opsez- nog jezicnog zakonodavstva NDH. Kakve su njegove karakteristike i dosezi?

Samardzija: To je zakonodavstvo bilo vrlo zapovjedno, a ukljucivalo je i kaznene odredbe za nepridrzavanje jezicnih propisa, primjerice o zabrani psovke ili o zabrani upotrebe nekih nedopustenih rijeci ("lice" umjesto "oso- ba"). Oblikovali su ga uglavnom politicari, uz neznatan "strucni servis" nekih ondasnjih jezikoslovaca. A na njegovu provodjenju bila su angazirana brojna dr- zavna tijela, od predsjednistva vlade nanize. Jezicna se politika provodila planski, sustavno, opsezno i vrlo uporno, jer se od nje nije odustajalo do sa- mog kraja NDH. Primjerice, poznatu "Odredbu o uskladjenju tvrdki, odnosno imena poduzeca, drustava, zavoda i ustanova s propisima o hrvatskom jeziku, njegovoj cistoci i o pravopisu", Pavelic je donio potkraj srpnja 1944. U kampanji koja je oko toga vodjena novine su donosile nepotpisane clanke, ocito radjene na jed- nom mjestu, najvjerojatnije u Glavnom ravnateljstvu za promidzbu, koji su tre- bali biti podrska provedbi te odredbe. I brosuru "Za pravilnost i cistocu hrv- atskog jezika", posljednji tekst o jezicnoj politici u NDH izdalo je glavno ravnateljstvo za promidzbu 1945., dakle drzavno tijelo. Sve je bilo cenzurira- no, pod visestrukom strogom paskom, ali ipak su se usprkos tome pojavljivala rjesenja koja bitno otklanjaju od onoga sto je trazilo sluzbeno zakonodavstvo. S tog stajalista moglo bi se istraziti i eventualne presude izrecene zbog krsenja jezicnih zakonskih odredaba. Zanimljivo je - psiholingvisticki, socio- lingvisticki pa i politolingvisticki - zasto se dogadjalo cak i onima koji su htjeli slijediti sve zahtjeve, ili se bar moze pretpostaviti, da to ipak nisu mogli. Je li problem bio samo u zahtjevima ili i u stecenim navikama, u preda- leku zadiranju tih zahtjeva u te stecene jezicne navike? Izmedju ostalog, zah- tjevalo se da se po morfoloskom pravopisu ne samo pise nego i izgovara! Na to je onda Stjepan Ivsic objavio 1942. u casopisu "Alma mater croatica" poznatu raspravu "Nas izgovor kroz rime", ustvrdivsi da pisati mozemo kako hocemo, ali izgovarati mozemo samo onako kako se mora. No, bacivsi se vrlo marno u rjesa- vanje hrvatskoga jezicnog pitanja, politika je nazalost vrlo brzo presla neku granicu, sto glavnina jezicnih strucnjaka ocito nije mogla tolerirati.

AIM: Naredbe o stvarima jezika najcesce su dolazile s najviseg mjesta, znatan dio jezicnih odredaba potpisao je Ante Pavelic osobno. Istrazivali ste i njegove tekstove, sto se na temelju njih moze zakljuciti?

Samardzija: Negdje potkraj NDH, u ozujku 1944., dakle vec u odmaklo vrijeme kada se to s obzirom na (ne)prilike vise ne bi ocekivalo, na prvim stranicama novina objavljena je vijest (koja korenspodira s dnevnikom biljes- kom Josipa Horvata "Prezivjeti u Zagrebu"), prema kojoj Pavelic jos uvijek zo- ve novinare i upucuje ih kako ce pisati i gdje ce upotrijebiti koju rijec. To navodi na zakljucak da je on osobno bio u stanovitom smislu opsjednut jezicnim pitanjem, da je ocijenio da mu je ono iznimno vazno, stratesko. O Pavelicevim tekstovima: iako ih nisam posebno temeljito proucio, ipak sam zapazio neke za- nimljivosti. Primjerice, u "Hrvatskom narodu" izlazio je 1942. serijal "Putem hrvatskoga drzavnog prava", niz Pavelicevih govora, izjava i clanaka nastalih prije drugog svjetskog rata. Uz pretposljednji, 33. nastavak objavljena je i
zanimljiva napomena: "Buduci da su ovi Poglavnikovi govori bili objelodanjeni u novinama koje su izasle na podrucju bivse Jugoslavije, ostavljeni su u njima nekoji izrazi koji nisu potpuno cisti u jezicnom pogledu", dakle da ne korens- pondiraju s tada aktualnim zahtjevima hrvatskog jezicnog purizma. Pored knjige "Putem hrvatskoga drzavnog prava" Pavelic je u vrijeme NDH tiskao sam jos ne- koliko tekstova, medju njima i "Strahote zabluda". A na meni poznatim knjigama sto su objavljene kasnije, u emigraciji, stoji ime lektora, tako da se ti tek-
stovi ne mogu smatrati autenticnima. Je li lektor knjige dotjerao samo pravo- pisno ili su njegovi zahvati veci, to bi se moglo vidjeti samo iz rukopisa. Bilo bi zanimljivo pogledati je li Pavelic, kada je spontano pisao, sam slije- dio ono sto je sluzbeno zagovarao. Sasvim je moguce da nije, jer jedno je zah- tijevati nesto od drugih, a drugo je sam sebe disciplinirati.

AIM: U fasistickoj Italiji proganjanje stranih rijeci zamjetno je jos od pocetka dvadesetih a vrhunac dostize u drugoj polovici tridesetih, kada se zabranjuju "egzotizmi" i "barbarizmi" i kada Ministarstvo unutrasnjih poslova potkraj 1940. imenuje posebnu komisiju "Za talijanstvo jezika" pri Reale Acca- demia d' Italia. U Njemackoj pak, puristicki val nakon 1933. dobiva novi po- ticaj nakon nuernberskih "propisa" 1936. i skrece prema antisemitizmu. Koje slicnosti i razlike uocavate u NDH?

Samardzija: Kako su postojale slicnosti u politickom sustavu, odnosno kako je endehazijski politicki sustav u osnovi derivat dvaju totalitarnih su- stava svojih politickih mentora, jasno je da se namecu neke komparacije. Uost- alom, postojale su i neke veze - medjudrzavni dogovori o kulturnoj suradnji,
otvoreni su hrvatski lektorati u Milanu i Becu, hrvatski su intelektualci odlazili na studijska putovanja u Italiju i Njemacku. Osim toga, mnogi su pripadnici ustaskog pokreta zivjeli u emigraciji u Italiji ili Njemackoj prijedj nego sto je osnovana Nezavisna Drzava Hrvatska. Sasvim je sigurno da su poz- navali bar dio onoga sto se tamo dogadjalo i u podrucju jezika, a sto se vidi i iz pozivanja na njemacke puristicke uzore u doba nacizma itd. Nema tu nikak- vih tajni, nije samostalnost politike ili bilo cega drugoga u NDH bila takva da je mogla ne vezati se ni uz koga te samostalno odlucivati bez Njemacke i Italije. Vidi se to i po brzini po kojoj su neke stvari radjene - rasni su za- koni ("Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti" i "Zakonska odredba o zastiti arijevske krvi u casti Hrvatskog naroda") doneseni medju prvima, odmah u trav- nju 1942., kada izlaze i prve zakonske odredbe s podrucja jezicnog zakonodav- stva.

Pored zakonodavstva postoje i druge slicnosti izmedju jezicne politike u NDH i u Italiji i Trecem Reichu, npr. prema dijalektima i dijalektalnoj knjizevnosti. Tako se u cl. 5 "Zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj cistoci i o pravopisu" zahtijeva da se na djelima pisanim dijalektom "na ista- knutom mjestu" to mora oznaciti! Ni fasizam ni nacizam nisu vojeli dijalekte.
Jasno je iz kojih razloga: dijalekti konkuriraju standardu, a u ideologiji u kojoj postoji jedan vodja, jedna drzava i jedan narod mora biti i jedan je- zik, jer ako ih je vise, onda to narusava okosnicu sustava, idealni monolit oko kojega je sve okupljeno. Slicnosti su takodjer i u nacinu kako se jezicna politika provodila, ali su rezultati u kojecemu razliciti.

AIM: Na jednom mjestu spominjete dilemu pred kojom se nasla vecina kroatista u NDH: kako se ne zamjeriti visoku i utjecajnu politickom mjestu, a ne iznevjeriti strucne nazore? Je li u NDH, u odnosu na Njemacku i Italiju, jezicna struka bila vise gurnuta u prvi plan?

Samardzija: Njemacka se opcenito isticala kao uzor i iz tog opceg uzora deducirani su pojedinacni uzori: u politici, u gospodarstvu, u vojnim stvari- ma, a onda naravno i u jezicnim pitanjima. Ovdje valja imati na umu dvije stvari. Prvo, sasvim je sigurno da je vlast u NDH u institucionaliziranju svo- je brige za jezicnu problematiku otisla i korak dalje od Njemacke. S druge strane, a sto se samih kroatista tice, treba se primjetiti da je npr. broj doktora filologije koji se bave hrvatskim jezikom 1941. uistinu malen, ali i da unutar te relativno malene kroatisticke skupine ipak postoje prilicno jasne razlike. Jedni su jos uvijek zadnji izdanci hrvatskih vukovaca, Mareticevi ucenici, dok su se drugi ipak uspjeli distancirati, uceci dijelom i na stranim sveucilistima. Osobno mislim da je onodobna tvdnja Krune Krstica da je u dru- goj polovici 18. stoljeca nastao normativni tlak za nastanak hrvatskog stan- dardnog jezika jedna od vrlo vaznih postavki koja potpuno otklanja od vukov- skog koncepta vezanosti jezika uz usmenu narodnu knjizevnost i stvari postav- lja sasvim drugacije, okrece se jeziku pisane knjizevnosti. Takodjer, iz jedi- nog objavljenog popisa suradnika Hrvatskog drzavnog ureda za jezik koji sam nasao, vidi se da su to pretezno srednjoskolski profesori. Kako se dio tih imena kasnije ne pojavljuje, to se broj jezikoslovaca koji su tada djelovali i u kroatistici svodi na svega desetak imena. Zanimljivo je pritom da su svakako najplodniji autori Petar Guberina i Kruno Krstic, s tim da Guberina od 1943. vise ne objavljuje jer je u inozemstvu, a i Krstic iz jezicne kroati- stike prestaje objavljivati 1944. jer prvo postaje urednikom kulture u "Hrvat- skom narodu", a kasnije i asistentom na Odsjeku za filozofiju Mudroslovnog ucilista. Opcenito, proucio sam javni segment djelatnosti Hrvatskog drzavnog ureda za jezik koji se tice jezicnih savjeta i on, sto se moze vidjeti i iz tekstova koje sam skupio u knjizi "Jezicni purizam u NDH", ne zasluzuje poseb- no negativnu ocjenu, dapace, mislim da tu ima podosta stvari koje covjek ne bi ocekivao, primjerice da se u raspravljanju sasvim normalno navode i srpski strucni izvori. U svakom slucaju, cini se da je najjasniju distancu prema sve- mu sto je radio imao Stjepan Ivsic. U jednom svom clanku objavljenom 1953. on spominje da zbog toga sto je odbio biti ravnateljem Drzavnog ureda za jezik jos uvijek osjeca posljedice. Ivsic je za vrijeme NDH objavio svega pet ili sest priloga, medju kojima i vec spomenuti "Nas razgovor kroz rime" koji potpu- no proturjeci drzavnoj jezicnoj politici tog vremena.

AIM: Prilike u Hrvatskoj u doba NDH odredjuju, uz unutarnje i izvanjske dogadjaje, i zbivanja koja su prethodila u godinama prije NDH; neki su kljucni tekstovi takodjer napisani prije, nakon osnivanja Banovine Hrvatske. Iako je nezahvalno razmisljati u stilu "sto bi bilo da je bilo", kako gledate na ulogu tih dogadjaja?

Samardzija: Cijela povijest hrvatskog jezika u prvoj Jugoslaviji mogla bi se podijeliti priblizno u tri dijela: Prvi traje do jeseni 1928. - to je vrijeme kada na hrvatskoj strani jos postoji poseban pravopis, kada egzisti- raju neke od osobina hrvatskog strucnog nazivlja itd. Drugo razdoblje pocinje zasjedanjem Pravopisne komisije 1928., nastavlja se Ministarskim uputstvom, zajednickim pravopisom i radom terminoloskih komisija na stvaranju odnosno ujednacavanju jedinstvenih terminologija - gramaticke, botanicke itd. To raz- doblje koje kolidira s dikaturom u Jugoslaviji, za hrvatski je jezik nedvojbe- no najnepovoljnije, najteze. Trece razdoblje pocinje osnutkom Banovine Hrvat- ske, iako ga navjescuju neki clanci pripadnika Hrvatske seljacke stranke s teznjom da se stanje popravi, "normalizira". U kom pravcu ta "normalizacija" ide, vidi se po tome kakve su se jezicne knjige izdavale. Vracen je Boranicev pravopis u verziji od prije ujednacavanja, uvedena je kao sluzbena Florschue- tzova gramatika, pokusava se ponesto i oko ustanovljavanja razlika izmedju hrv- atskog i srpskog jezika (Guberirine i Krsticeve "Razlike"), ali sve je to jos uvijek nacelne naravi i u granicama strucnog. Za to vrijeme, koliko mi je po- znato, nisu tipicni nikakvi ekstremni zahtjevi u vezi s jezikom, pravopisom ili purizmom. Nesreca je sto taj zaokret nije doveden dokraja. Pitanje je, na- ravno, sto bi bio njegov krajnji doseg, o tome mozemo samo nagadjati. Moje je misljenje da je to razdoblje potrajalo samo nesto duze, sigurno je da bi zes- tina obracuna sa srpskim jezikom pocetkom NDH bila znatno slabija. Predrazdo- blje bi tu zestinu "amortiziralo", izbilo joj adute iz ruke, jer se ne bi mog- lo reci da je i ono sto je prije radjeno rezultat beogradskog diktata, nego da je rezultat rada hrvatskih jezicnih strucnjaka, od kojih je recimo Ivsic bio sasvim blizak Hrvatskoj seljackoj stranci. Kako se to nazalost nije dogodilo, na pocetku Nezavisne Drzave Hrvatske krenulo se zestoko, autorskim clancima jezicnih nestrucnjaka koji (clanci) odisu i mrznjom, rasizmom itd. jer su ustase shvatile jezik kao sredstvo kojim se moze takodjer vrlo vjesto upra- vljati, manipulirati i uz pomoc tog sredstva ici prema drugom cilju. Zanimlji- vo je ipak da, koliko god su se neke stvari u podrucju jezika uporno provodi- le, nisam nigdje nasao, osim na samom pocetku NDH, da bi se ustaski duznosnici hvalili svojim uspjesima na jezicnom polju. To je dokaz da ocito negdje nesto nije islo kako su htjeli, bez obzira na to sto su na tome toliko nastojali.
Sto je to bilo? Je li to bio pasivni otpor vecine govornika, je li to zbog distance strucnjaka ili zbog vec nabujale lijeve opstrukcije? U svakom slucaju nema samohvale zbog uspjeha na jezicnom polju. A samohvale je, posebno u naci- onalnim stvarima, bilo tada u velikim kolicinama.

AIM: Obicno se dade jasno otcitati koincidiranje purizma u jeziku s politickim aktiviranjem nacionalnog osjecaja. Kakve odgovore utemeljene na povijesnom iskustvu drzite danas relevantnima?

Samardzija: Hrvatska puristicka praksa doista je duga, za nju ima pri- licno potvrda u djelima hrvatskih pisaca. Pitanje je, medjutim, kakve koristi danas moze biti od rjesenja te tradicije. Jer, svako je puristicko nastojanje bilo omedjeno vremenom u kojem je nastajalo u sasvim odredjenim politickim pri- likama. U svakom slucaju, svako puristicko razdoblje ima svoj pocetni vrlo visok zanos, prvo vrijeme povisene temperature, s puno zestine i velikih rije- ci, puno prijedloga za brza i naoko jednostavna rjesenja. A onda, kao i povi- sena temperatura u ljudskom organizmu, poslije nekog vremena nuzno splasnjava. To se vrlo dobro vidjelo i na primjeru NDH gdje nikakve dodatne injekcije vise nisu mogle postici onu pocetnu temperaturu. Tome je doduse pripomogao i sa svoje poucnosti vazan tekst Krune Krstica "Pitanje srbizama" gdje se sasvim jasno upozorava na oprez, gdje se preporucuje da se u jezicna pitanja ne upu- sta svatko i ne sudi kako mu padne napamet te da se iz toga iskljuci politicka dimenzija. Moze se reci i ovo: da je jacina prvog puristickog vala uvijek uvjetovana stanjem koje mu je neposredno prethodilo. Ako je to stanje bilo ne- povoljno, ili ako su ga puristi takvim dozivljavali, onda je i puristicki pro- tuudar bio vrlo jak. Ali, kako tu nema egzaktnih mjerila, moze se dogoditi da se lose stanje ili predstanje prikazuje i losijim nego sto je bilo. Dakle, nepovoljnost se predstanja moze (iz ovih ili onih razloga) i prenaglasavati. De facto hrvatski purizam ima u stanovitom smislu neke svoje amplitude, ima neka razdoblja kada su naglaseno prisutne puristicke kampanje, a onda utihnu, da bi se u nekoj drugoj prilici opet pojavile. Znatnim dijelom one kolidiraju s politickom situacijom. Latentna je opasnost kod purizma da moze vrlo lagano prijeci onu nevidljivu granicu u jeziku izmedju normalne brige za cistocu jez- ika i ksenofobije. Tako je npr. Tomo Maretic napisao u "Filologickom iverju" jos 1886.: "Nasi se publiciste i literati u slabo kojoj stvari toliko slazu, koliko kad treba grditi Nijemce. Rekao bih gotovo da to pripada u bonton: tko hoce, da ga drze pametnim covjekom i rodoljubom, ne smije hvaliti Nijemaca, jer bi inace lako dosao u pogibelj, da drugi sumnjaju o njegovoj inteligenciji i patriotizmu." Takvi su krivci u 18. stoljecu bili Turci i turski jezik. Da- nas su to engleski i srpski jezik. U vezi s ovim drugim, mnogi olako sumnjice i potom kao nehrvatske otpisuju brojne hrvatske rijeci, hrvatske jezicne oso- bine. Odnosno, trazeci krivca samo na drugoj strani, ne vide da bi "krivac", bar pokadsto mogao biti i na vlastitoj.

AIM: U posljednje vrijeme, nakon osamostaljivanja Hrvatske, traje jos
jedan "puristicki val", pracen zestokim polemikama u medijima ali i konfronti-
ranjem unutar strucne javnosti. Sto se zapravo dogadja danas, kako Vi vidite aktualna zbivanja?

Samardzija: Sto se tice promjena poslije 1990., moram reci da je svatko tko je znao zakonitosti purizma morao ocekivati da ce ozivjeti raspre o jezi- ku. Moglo se to dijelom pretpostaviti i iz polemika koje su o hrvatskom jeziku vodjene prije 1990., jos od sredine osamdesetih godina. Dakle, nije ova bujnost raspri o jeziku pocela iznenada, bas u proljece 1990., neke su stvari izravno ili prikriveno i prije vec stigle na dnevni red. Jedino sto se poslije 1990. doista pojavila neka vrsta entuzijazma potaknutog krivim uvjerenjem da ce se neke prakticne stvari rijesiti na brzinu i da ce se rijesiti zauvijek, da ce se povuci jasne granice koje ce otkloniti svaku sumnju o tome kuda one pro- laze i sto znace. U medjuvremenu, pokazalo se da je to, kao i mnogo toga dru- gog, lagano reci i jednako lagano napisati, ali da nije tako lagano provesti. Ima puno ozbiljnih strucnih, drustvenih i psiholingvistickih zapreka koje se ne mogu zanemariti ako u jezicnim stvarima ne zelite napraviti gresku. Cini se danas, kada pravimo bilancu tih prvih triju godina, da je prvi val prosao, da u stanovitom smislu nastupa vrijeme smirivanja. Ali trajno ostaje jedan vazan problem: kako se ovdje kroz dugo vremena oblikovala jedna vrsta menta- liteta poslusnosti, tako i danas mnogi misle da moraju poslusati sve sto netko u kakvu strucnom clanku ili s javnog mjesta kaze. Ljudi su pripravni vjerovati da je to zakon, da se mora samo tako i nikako drugacije. A to u jeziku nije dobro i ne moze donijeti dobre rezultate. Moze jezicni strucnjak misliti da je jedno bolje od drugog, ali ako je i ono drugo dobro, onda je jasno da se prijedlog koji favorizira samo jedno ne mora prihvatiti. To pogotovu vrijedi za rjesenja koja nude jezicni nestrucnjaci. Cini mi se da je splasnuo i prvi val u oblikovanju novog politickog nazivlja. Rijec "vrhovnistvo" nije ni pri- blizno tako cesta kao u prvo vrijeme, "izvjestaj" se ponovo koristi, uz "iz- vjesce" itd., kao sto ce se vjerojatno dogoditi i s brojnim drugim rijecima koje su na brzinu potisnute iz uporabe. Bit ce zanimljivo vidjeti sto ce biti
s nekim novijim prijedlozima, kao sto su zagovaranje oblika mrjeza, vrjeca, hrjen, rjepa ili trjesnja. Bas bih volio vidjeti tko umjesto "tresnja" govori "trjesnja"! Nemam razumijevanja ni za nastojanja koja idu za tim da narod zbune, da ga potpuno pokolebaju u njegovu poznavanju vlastitog jezika. Uosta- lom, ovo ipak nije vrijeme koje bi dugorocno gledano pogodovalo bilo kakvim diktatima. Na to ce nedvojbeno utjecati i demokratizacija medija koji nece biti pod kontrolom samo jedne skupine - strucne, politicke ili kakve trece, svejedno.

AIM: Jezicna praksa zasad je kolebljiva; susrecu se ljudi koji forsi- rano upotrebljavaju rijeci visokog politickog nacionalnog rejtinga i oni koji se toj "modi" opiru. Kakve su posljedice osjecaja nemalog broja ljudi da svoju misao i govor trebaju oblikovati prema zahtjevima nekog imaginarnog jezicnog arbitra pred kojim (i) izborom rijeci dokazuju gradjansku lojalnost?

Samardzija: Jedno bi u vezi s tim svakako trebalo imati na umu: rije- siti se kompleksa rijeci-simbola i rijeci koje su dokaz "dobrog hrvatstva". Ako je "tocka" nekada bila simbol, ta su vremena nasrecu odavno iza nas. Ne- lagodno mi je kada vidim covjeka koji je upotrijebio "pogresnu" rijec i osje- tio da pada neugodna sjena sumnje na njegovo hrvatstvo ili njegovu gradjansku lojalnost. Ljudi zastaju u pola rijeci pa se vracaju na pocetak, "vrte rece- nicu" unatrag trazeci drugu, bolju rijec. To za sobom povlaci frustracije, nesigurnost, u govoru i u pisanju, Spontane komunikacije nema kad govornik ima bilo kakvu inhibiciju, bilo kakvu frustraciju da ce ako upotrijebi neku rijec biti doveden u neugodnu situaciju, da ce mu netko zbog toga vrlo ozbi- ljno prigovoriti, a u nekim situacijama mozda cak i s posljedicama. To trau- matizira ne samo pojedinca, nego moze traumatizirati govornu zajednicu u cje- lini. Ljude bi trebalo uciti kako da se sluze jezikom, gdje i kako da otkla- njaju svoje nesigurnosti i nedoumice, a ne da svoju misao discipliniraju prema nekim nejasnim mjerilima u strahu da ce se, reknu li stogod krivo, ogrijesiti o kriterije dobra hrvatstva. Govoriti i pritom sa strahom listati u mislima rjecnik - to je najsigurniji put u mucavost.

MERI STAJDUHAR