O OPOZICIJI

U Skupstini Crne Gore, od ukupno 85 poslanika koliko ih sjedi u njenim klupama, 44 mjesta pripadaju vladajucoj, Demokratskoj partiji socijalista (DPS), 14 Narodnoj stranci (NS), 13 Liberalnom savezu Crne Gore (LSCG), 8 Srpskoj radikalnoj stranci (SRS) i 4 Socijaldemokratskoj partiji (SDP). Ove cifre govore da DPS ima apsolutnu vecinu u parlamentu, a da su joj najaci opozicionari NS I LSCG. Specificnost koja je, od republika bivse Jugoslavije, vezana samo za Crnu Goru je pocijepanost opozicije, moze se reci i birackog tijela, po nacionalnoj osnovi - na krilo koje se zalaze za drzavnu, kulturnu, privrednu i svaku drugu vezanost ove republike sa Srbijom, i drugo krilo koje insistira na osamostaljivanju i proglasenju suverene i medjunarodno priznate Crne Gore. Prva grupa, u koju ulaze Narodna i Srpska radikalna stranka (zovu ih "srpske stranke ") tretiraju Crnu Goru kao "staru srpsku drzavu"("srpska Sparta") a Crnogorce kao "najelitnije Srbe", dok u suprotnom taboru, koji cine Liberalni savez Crne Gore i Socijaldemokratska partija ( zovu ig "procrnogorske partije"), smatraju da su Crnogorci poseban entitet koji i danas, kao i u proslosti, treba da ima svoju samostalnu drzavu.

Zbog ovog razmimoilazenja oko, za ovdasnje prilike, sustinskih problema (drzavnog i nacionalnog) vrlo je tesko, moze se reci i nemoguce, organizovati neki znacajniji zajednicki nastup opozicije prema postojecoj vlasti. To mozda najbolje ilustruje izjava lidera Narodne stranke, dr Novaka Kilibarde, koji je vise puta ponovio da njegova stranka, sa Liberalnim savezom (kao nosiocem ideje suverene Crne Gore) moze saradjivati samo na planu ekologije (sto s obzirom na perifernost te problematike ovdje ima ironicni smisao). To, opet, ne znaci da je crnogorska opozicija slaba, naprotiv, moze se sasvim pozdano reci da je ona mnogo jaca i opasnija po vlast nego li srbijanska opozicija. Takva konstatacija se odnosi, naravno, na demokratski dio crnogorske opozicije koji obuhvata "procrnogorske partije", ne zbog njihovog odnosa prema nacionalnom i drzavnom pitanju, vec zbog stava prema rjesenju jugoslovenskog konflikta, ratu, ljudskim pravima, nacionalnim manjinama, medijima...

Naime, dok su Narodna stranka, o Seseljevim radikalima i da ne govorim, od otpocinjanja procesa reintegracije SFRJ, zagovarali Milosevicevu (ratnu) politiku po principu "svi Srbi u jednoj drzavi", blok "procrnogorskih stranaka" zalagao se za, prvo, ocuvanje SFRJ ali na novim principima po uzoru na ono sto je nudio bivsi savezni premijer Markovic, da bi nakon osamostaljivanja Slovenije, Hrvatske, potom BiH i Makedonije, i oni dosli do stanovista da i Crna Gora, s obzirom na mnogo duzu drzavnu tradiciju, treba postati suverenom i nezavisnom drzavom. Od pocetka rata LSCG i Socijaldemokratska partija bile su odlucno protiv takvog nacina rjesavanja problema, a posebno su bile protiv operacije Dubrovnik u kojoj su uglavnom ucestvovali rezervisti iz Crne Gore. Za razliku od njih, Narodna stranka i SRS bili su za rat, a sve zarad "odbrane srpstva" i "ugrozenog srpskog naroda", cak i kada je u pitanju bio Dubrovnik u kome, prije napada, procenat Srba nije prelazio 4 procenta. Slicne razlike postoje i u odnosu na rat u BiH - LSCG i SDP su bile protiv cijepanja ove republike i dugo su kao rjesenje zagovarale uspostavljanje medjunarodnog protektorata nad njom, dok su "srpske stranke" bile i ostale na Karadzicevom stanovistu da Bosnu treba podijeliti na tri samostalne drzave, srpsku, hrvatsku i muslimansku, i to tako da stetu pretrpe druge dvije neprijateljske strane (hrvatska i muslimanska).

Za razliku od opozicije, vladajuca DPS se nikada nije jasno odredila po najosjetljivijim pitanjima, drzavnom i nacionalnom, sto joj je najvise pomoglo da na izborima 91. osvoji i nakon izbora 93.ostane na vlasti. Bulatovic i njegovi partijski drugovi su uzeli "srednji kurs", kako je gdje trebalo, oni su bili i Srbi i Crnogorci, i "suvereni" i "unitarni", da bi na kraju iskristalisali stav kao da su Crnogorci porijeklom Srbi ali da imaju nacionalnu posebnost, a da je Crna Gora neraskidivo vezana sa Srbijom ali na ravnopravnim odnosima i uz ocuvanje odredjenog stepena suvereniteta. Medjutim, kako vrijeme prolazi, posebno nakon svodjenja SFRJ na SRJ, ranija razracunavanja sa omrazenim Hrvatima, Muslimanima, Slovenacima i Makedoncima, koji su bili dezurni krivci za sve nedace, sada su svedena na medjusobna sudaranja i glozenja Srbije i Crne Gore. Takva situacija, sve vise suzava prostor vladajucoj stranci za dosadasnju pragmaticnu politiku, pa i u njenim redovima postepeno dolazi do podvajanja po srpsko-crnogorskoj liniji. U tom kontekstu, u javnosti se sve cesce govori o sukobu dvije vodece licnosti Crne Gore, predsjednika Bulatovica i premijera Djukanovica, od kojih prvi vazi za "prosrbina" a drugi za "procrnogorca". Konacni rasplet neki najavljuju za proljece kada se ocekuje da ce ovdje, u Crnoj Gori, biti raspisani parlamentarni izbori.

Crna Gora je specificna i po odnosu nacionalnih manjina koje u njoj zive (Muslimani 13 odsto, Albanci 6 odsto i Hrvati 1 odsto). Naime, za razliku od ostalih republika, nijedna od ovdasnjih nacionalnih manjina nije zagovarala odvajanje od Crne Gore, vec se naprotiv, zalagala za suverenost ove republike. To su posebno pokazali i posljednji izbori, na kojima je vecina Muslimana, i dobar dio Albanaca, glasali, ne za svoje nacionalne partije (SDA i DK), vec za stranke "crnogorskog bloka". Kada je u pitanju status nacionalnih manjina, mora se istaci, da je i ovdasnja vlast u tom pogledu pokazala dosta razuma i da je upsjela, zasad, da se po tom pitanju distancira od Miloseviceve (kosovske) politike i sacuva tradicionalno dobre medjunacionalne odnose u Republici.

AIM (Podgorica)