VOCIN - SELO TRUDNICA

AIM, OSIJEK, 09.11.1993. Onome tko danas prodje cestama zapadne Slavonije od Slatine do Vocina ili se od Suhopolja zaputi prema Daruvaru i Pakracu izgledat ce nadrealisti- cki i nestvarno mnostvo djece koje trckara i igra se po dvoristima ili na ce- sti gotovo ispred svake kuce. Otuzni pejzaz spaljenih i razorenih kuca sto ce vas pratiti cijelim lukom kada iza Cacinaca napustite Podravsku magistralu i zadjete juzno u obronke Papuka i Psunje da biste na glavnu cestu ponovo izbili kod Virovitice, taj sumorni pejzaz garezi i batrljaka nekadasnjih kuca, posve je neprimjeren bezbriznoj djecjoj igri.

Nacelnik opcine Vocin, Zdravko Volf, posve ce vas iznenaditi "listom prioriteta" koje je u tom nekoc lijepom mjestu potrebno obnoviti, kada u sam vrh istakne - djecji vrtic. No, ubrzo postat ce vam jasno: djeca sto se igraju po cesti i jarcima ispred svake kuce i brojne trudnice koje cete usput sresti, zorno ce potvrditi opravdanost Volfovih rijeci. A Stjepan Brijacak, vocinski starosjedilac, objasnit ce vam potanko otkud u Vocinu, i k tome jos ovakvom, toliko djece i mladih. Prije rata ovdje je zivjelo oko 1.500 ljudi - priblizno 80 posto Srba i 20 posto Hrvata. Danas je tu tek 600 stanovnika. Hrvati, ugla- vnom oni stariji vratili su se. U Vocinu je i cetrdesetak Srba. Neki nisu ni odlazili, drugi su se vratili, treci se raspituju kako bi natrag. No, Hrvata s Kosova je najvise. Poceli su dolaziti u proljece 1992. - onako kako to obi- cno biva: najprije nekoliko porodica kao "izvidnica", a zatim bi svakim danom pred nekom od napustenih kuca osvanula hrpa djece s novim pridoslicama. Staro- sjedioci u Vocinu zovu ih "Janjevcima", mada ni jedan kosovski Hrvat nije iz Janjeva. Dolaze iz Letnice i Vrneza, sela kraj Vitine, gdje je "vrag rekao laku noc", na samoj granici Makedonije i Kosova.

Sa sobom su, kao i svi doseljenici donijeli svoje navike, koje bez ob- zira kakve bile, na neki nacin uvijek iritiraju starosjedioce. U Vocinu cut cete primjedbe na racun "Janjevaca" - lijeni su, prilicno neuredni, s mnostvom djece o kojoj previse ne brinu, skloni svercu i nepovjerljivi prema starosje- diocima bas kao i ovi prema njima. Napetosti koje su u pocetku bile izrazenije nego sada dovele su do otvorenih prijetnji "Janjevaca" da ce, ne bude li po njihovom - proglasiti u Vocinu Kosovo-republiku!

Zefa Tunic, kosovski Hrvat iz Vrneza, koji govori cudnom mjesavinom sr- pskog, makedonskog i albanskog, trudeci se da kojom "tisucom", "kruhom" ili "tjednom" ostavi kod sugovornika utisak o svojim nedvojbenim "korijenima", ima dakako posve drugaciju pricu. Ona je puna opcih mjesta, ponavljanja koja cete cuti u svakoj doseljenickoj prici - o nemogucnosti zivota u mjestima koja su napustili, do uvjeravanja kako je ovdje mnogo bolje i nade kako jos bolje do- lazi. Reci ce da se i ovdje tesko zivi - malo je tko od kosovskih Hrvata nasao u Vocinu posao. Zefa je imao srecu pa se zaposlio u pogonima drvne industrije "Gaj", ovdje u Vocinu. Pomogla mu je tesarska struka koju je izucio na Kosovu. Ali, onima koji nemaju posla, ni zanata a time i manjih izgleda da ga uskoro nadju, zivot je i tezak i gorak, oslonjen na Karitas i nedovoljnu izbjeglicku pomoc.

Zefa i ostali pridoslice s Kosova uselili su u napustene i uglavnom po- rusene srpske kuce. Predstavnici lokalnih hrvatskih vlasti rekli su im kako je smjestaj privremen - nikakvih "papira" o vlasnistvu nemaju niti ih mogu dobi- ti, pa slabo ulazu u obnovu kuca u kojima stanuju. Prvo, jer nemaju novca ni
za goli zivot, i drugo, nitko im ne jamci da ce u sadasnjim kucama trajno os- tati. Popravljaju ono najnuznije - krovove, prozore, poneki sruseni zid i to od onog sto "nadju" u selu, na nekoj kuci koja jos nema privremenog vlasnika.

Slicno je i s namjestajem. Oni koji su dosli medju prvima nekako su se "skucili" i skrpili najnuznije, drugi nisu mogli ni tako. Druze se i pomazu medjusobno. Kontakti sa starosjediocima su slabi, svedeni na ono najnuznije.

Ni s domovnicama stvari ne idu glatko. Treba cekati da se zahtjevi rijese, bez domovnice tesko je dobiti posao. Vecina ih ponesto radi po selu, posadili su nesto paprike po bascama i obliznjim njivama, ali je sve to tesko prodati.

Za godinu, dvije, ovaj ce dio Slavonije - tradicionalno u demografskom manjku - biti podrucje s najvise djece i mladih. Kosovski Hrvati koji ovdje sada cine apsolutnu vecinu, poprimili su od svojih dojucerasnjih susjeda Alba- naca mnoge navike, a u onoj o radjanju djece posve su se izjednacili, ako ih nisu i pretekli. Ukljucivanje u tradicionalni zivot slavonskog sela bit ce za
njih vrlo tesko, gotovo nemoguce i prije je vjerojatno da ce svojom brojnoscu preostalom lokalnom stanovnistvu nametnuti svoj stil zivota. Seoski zupnik Ni- kola Sanjkovic vidja ih sve vise na nedjeljnim misama u novoj montaznoj zgradi vocinske crkve, podignutoj samo pedesetak metara od nekadasnje porusene stare

• Svete Marije Gospe Vocinske - koju su pobunjeni lokalni Srbi digli u zrak prilikom povlacenja u prosincu 1991. No, zajednicka nedjeljna molitva dosljaka
• kosovskih Hrvata i vocinskih starosjedilaca tek je prvi, mali korak u medju- sobnom zblizavanju za koje je tesko reci hoce li se i kad naci na istom kolo- sijeku.

Mehmedalija Omerovic, tajnik opcine Vocin, misli da ce svi problemi sami po sebi nestati kada se ostvare planovi obnove i kada svatko bude imao
posla. Taj cilj je, medjutim, dalek: kao Slavonija od Kosova.

DRAGO HEDL