HRD NAJSKUPLJA HRVATSKA ROBA

AIM, ZAGREB, 06.11.1993. Mjesec dana nakon sto je vlada premijera Valentica obznanila svoj sta- bilizacijski program u Hrvatskoj su se zaista pocela dogadjati cuda, cudesa, mirakuli... Mladen Delic bi sigurno uzviknuo: Ljudi je li to moguce. A gradjani su zbunjeni. Na ulicama su se opet pojavili sverceri devizama, ali ovaj puta
ne da bi nudili koji postotak vise nego sto daju banke, nego da bi bezvrijedne marke, dolare, lire i franke otkupljivali za koju hiljadarku manje skupih hrv- atskih dinara od sluzbenog kursa. Svatko tko zeli moze u bilo kojoj hrvatskoj
banci kupiti gotovo neogranicene kolicine deviza, ali zato ni jedna mjenjacni- ca ne zeli otkupiti od gradjana ni jednu jedinu marku. Oni koji su to ipak pri- siljeni ciniti moraju otvoriti dinarsku stednu knjizicu ili tekuci racun i svakoga dana 100 maraka u dinarima preseliti na ta konta, s tim da dnevno smi- ju podignuti samo 400.000 dinara. Drzava je bila blagonaklona prema onima koji moraju placati racune, a nemaju dinara nego devize, a stranci mogu mjenjati 500 maraka dnevno.

U cemu je caka? Sto se zapravo dogodilo u ovih tridesetak dana? Objav- ljujuci svoj program Vlada je devalvirala dinar za 21 posto i odredila kurs marke na 4.444 dinara, sto je trebao biti plafon koji ce se drzati makar se interveniralo u devizne rezerve. Uostalom to je i bilo moguce uciniti zato sto su devizne rezerve dostigle sumu od oko 1,5 milijardU dolara. Istodobno, odlu- ceno je da se devize mogu slobodno kupovati. A onda je pocelo "cudo". Pokazalo se da ni gradjani, ni privreda nemaju interesa za kupovinu deviza, to jest da nemaju dinara, i umjesto da se devize sele iz banaka, one su pocele jos vise puniti trezore. U jednom periodu odnos deviza koje su gradjani prodavali banka- ma, prema onima koje su banke prodavale bio je cak 1:10 u korist otkupljenih, da bi se to kasnije svelo NA 1:4. Sve je to rezultiralo naglim padom cijene deviza i danas se za jednu njemacku marku u bankama moze dobiti oko 3.900 di- nara, a otkupiti je za nesto malo vise. A to znaci da je za mjesec dana sluz- beni kurs pao za oko desetak postotaka sa tendencijom daljnjeg pada, a sverce- ri nude svega 3500-3600 dinara ZA marku.

To je valjda jedinstveni slucaj u povijesti svjetske ekonomije da se devize na crno prodaju za manje novaca nego u banci, jer u bankama naprosto nema dinara. Vlada je smanjila dinarsku masu i umjetno, bez ikakva pokrica, dinar promovirala u skupu robu, pa gotovo zapanjujuce zvuci da se u susjednoj Sloveniji roba siroke potrosnje moze kupiti i za dvadesetak posto jeftinije, u Austriji cak 30, a u Madjarskoj i 40 posto. Marka je u Hrvatskoj ovog casa ma- nje vrijedna nego u Njemackoj, Italiji ili nekim drugim razvijenim zemljama. Prava ludnica. I sve bi to bilo dobro, jer uostalom manji broj gradjana prima place u markama, da ova cijela zavrzlama, koju ovdje nazivaju jos i stabiliza- cionim programom, nema crnu pozadinu, a ona glasi da je drzava vrlo uspjesno opljackala svoje gradjane i trudi se da poveca broj socijalnih slucajeva. Pri- jeti val stecajeva i nezaposlenosti, a sve sa samo jednim ciljem da se napuni budzet. Jer, Vlada nije samo izmislila konvertibilni dinar vec je paralelno odlucila da place u listopadu (oktobru) mogu porasti samo za 24,5 posto (osim u privatnim tvrtkama i onima gdje je otkupljeno 50 posto dionica). A najobic- nija racunica pokazuje, posto je inflacija u prethodnom mjesecu iznosila po sluzbenim podacima 37 posto, plus devalvacija od 21, plus poskupljenja koja su odmah slijedila (jer tko bi vjerovao vladi) da je kupovna moc u markama sreza- na na oko 55 posto dotadasnje.

Ovo klizanje marke na dolje navodno bi to stanje trebalo popraviti, ali dogodilo se obrnuto. Vlada je mislila da ce svojom mini sok-terapijom drastic- no smanjiti inflaciju, to jest da ce cijene, jer vise nije bilo potrebe ukal- kulirati planiranu inflaciju od tridesetak postotaka, prisiliti trgovce i pro- izvodjace da se uguraju u zadate okvire, a cak je zaprijetila da ce ako bude potrebno intervenirati iz robnih rezervi. No, ni od jednog, ni od drugog nije bilo nista. Corak.

Listopadni rast cijena u Zagrebu dosegao je rekordnih 41 posto, a pri tom su seljaci na zelenoj pijaci bili nesto umjereniji-za svoju su robu trazi- li "samo" 29,5 posto vise. Novine se trude da pronadju primjere pojeftinjenja, pa je tako uz veliku pompu objavljeno da je benzin pojeftinio za 200 dinara, da je cijena kruha koja je najprije povecana za 26, sada snizena za nekoliko postotaka, da je za koji postotak snizena cijena telefonskih impulsa, da je poneki ducan smanjio cijenu mesa za 10 ili 20 posto, da su neki proizvodjaci sami smanjili vrijednost svojih proizvoda. Ali sve je to kap u moru, jer ben- zin je prije toga znacajno poskupio, a najveci obol porastu troskova zivota dale su bas drzavne firme jer drasticno su poskupile sve komunalne usluge, me- dju kojima sa cak 500 posto prednjace cijene djecjih vrtica. Ali i pored svega Vlada je ustrajna i tvrdi da place u ovom mjesecu, a zna se da ih ni u proslom nije primilo gotovo pedeset tisuca zaposlenih, mogu porasti za svega 4 posto, jer se pretpostavlja da ce inflacija pasti na svega pet-sest postotaka i time ce se zaustaviti pad osiromasenja stanovnistva. Vlada je za sada uspjesno isp- raznila ducane (od kupaca) i obustavila sve platne tokove, jer cak ni onima koji imaju maraka naodmet ne omogucava da svoje potrebe placaju na taj nacin. Sto ce joj marke kad ih ima previse?

Sve to skupa podsjeca na onu pricu o magarcu kojeg su taman naucili da ne jede a on krepao. Ili, na vic o Edvardu Kardelju i kravi: bio Kardelj na
odmoru negdje u Sloveniji i potuzi mu se jedan seljak kako mu je krava bole- sna. Kardelj mu odmah da recept: uzmi pola litre vode i pola litre ulje i to
daj kravi kao lijek. Drugi dan seljak kaze kako kravi nije nista bolje, a na to ce mu Kardelj: probaj ti najprije ulje, a onda vodu. Treci dan tuzni seljak
rece kako ni to nije pomoglo. A Kardelj ce spremno ponuditi novi recept: treba povecati ulje a smanjiti vodu. Cetvrtog dana seljak Kardelju saopci da je kra- va uginula, a na to ce Bevc razocarano: Steta, a bas sam imao jos dobrih ide- ja.

I dok se ljudi u cudu pitaju sto se to dogadja, osim sto se sindikati stidljivo bune, jer to nije oportuno u "ovom trenutku" (zbog tog trenutka spr- ijecen je i strajk zeljeznicara) malo je ozbiljnih ekonomista koji bi se usud- ili reci o cemu se stvarno radi. Iznimka je profesor Ekonomskog fakulteta dr. Mato Crkvenac, nekadasnji predsjendik vlade u sjeni, koji smatra da postizanje unutrasnje konvertibilnosti, sto je ocito cilj, ima svoju cijenu, a u svemu treba imati mjeru. Nedostatak dinara ce utjecati na znatno pogorsanje prilika u poslovanju poduzeca, posebno na pad proizvodnje i zaposlenosti. Zbog pada vrijednosti DEM, sto psiholoski, ali kratkorocno, moze imati pozitivno djelo- vanje, javljaju se problemi na koje nitko ne upozorava, a sumnjam da je Vlada na njih racunala. Uslijedit ce velik odljev deviza u inozemstvo. Domace trgo- vacke, financijske i ine tvrtke , koje su u stanju kupovati devize, u inozems- tvu ce vrlo povoljno nabavljati stranu robu i tako pritiskati na domace trzi- ste. To ima smisla i dobro je sa stanovnista konkurencije, ali na takvom ce se uvozu ostvarivati velika zarada, a istodobno domaca poduzeca nece moci izdr- zati takav udar. Naprosto nemaju mogucnosti da se u tako kratkom roku prilago- de, sto zapravo zanaci da se stimulira uvoz a ne izvoz.

Sferu unutrasnjih i vanjskih financija, Crkvenac smatra najosjetljivi- jom i najslabijom tockom vladinog progarama. Nastojeci sprijeciti spekulacije, vlada je uvela dodatne poreze, s cime samo krpi slabosti svog programa. Naime, privreda nema dinara i radi prezivljavanja ona ce do njih doci na bilo koji nacin. Na trzistu novca kamate iznose 15 do 17 posto, a eskontna stopa je tri
posto. To je diskrepancija, ali cinjenica je da su prihodi od kamata oporezo- vani za 10 posto. S druge strane prihodi od kamata u bankarskim bilancama cine stavke iz kojih se oblikuju prihod i dobit banke a i to je oporezovano sa 35 posto. A to sve skupa dize cijenu novca. Crkvenac je jasan kada kaze da sama
monetarna stabilnost ne rjesava nista i da ce ovaj projekt eventualno poloziti ispit tek kada se nazru mogucnosti povecanja proizvodnje i zaposlenosti.

No, za sada nema nikakvih naznaka sto ce vlada poduzeti ako se i ostva- re njene prognoze o zaustavljanju inflacije i njenom svodjenju, do Nove godine, na nekoliko postotaka. Do tada ce zaredati bankroti i otkazi, a svjezi novac, koji bi trebao podrzati taj cijeli program na labavim nogama, nece doci. Jas- no je to bilo i nakon nedavne posjete delegacije MMF-a, ciji su predstavnici
samo kurtoazno pohvalili mjere, ali nista van toga. Naprotiv njihovo je mis- ljenje da je financijska pomoc Hrvatskoj usko vezana uz rat i da bez stvaranja uvjeta za mir od programa nece biti nista. Jos tvrdji su bili funkcionari Me- djunarodne banke.

Upravo zato i mirovnu inicijativu dr. Tudjmana, u kojoj zapravo i nema nista sustinski novoga, treba shvatiti kao dio istog programa. Uostalom nije slucajno da je ona iznesena vecer prije nego li je parlamentarna delegacija Hrvatske putovala u Strasbourg, gdje se trebala izjasniti oko svoje politike u BiH, stanja u medijima i ljudskih prava. Nije slucajno ni to da je vlada neko- liko puta doradjivala svoj prijedlog zakona o elektronskim medijima i prilago- djavala ga evropskim zakonima, ili da je odustala od prijedloga izmjene Zakona o javnom informiranju u kojem se trebao naci i ovakav clan: "Nakladnik odgova- ra za stetu ako informacija objavljena u sredstvu javnog informiranja povrije- di dostojanstvo i ugled ili koje drugo zakonom utvrdjeno pravo Republike Hrvat- ske, organa vlasti ili drugih pravnih osoba".

Sve to skupa slici na jedno veliko koprcanje i kupovinu vremena, jer lako se moze dogoditi da Hrvatska bude zemlja bez inflacije, ali i bez proiz- vodnje i zaposlenih, zemlja u kojoj ce stati svaka trgovina, zemlja sto ceka princa da je probudi iz dubokog sna zabluda.

Naravno da nije tesko pretpostaviti da ce se pojedinci, a zna se i ko- ji, i ovaj puta okoristiti i da se sa ogromnom vjerojatnoscu moze tvrditi da se trenutno odvija odliv kapitala u strane banke. Nesto slicno kao sto je Srb- ija ucinila preselivsi svoje, ali i tudje, dolare na Cipar. Cini li se to zbog straha od eventualnih sankcija, ili mozda zbog odlucnog konacnog boja, ili se tek radi o bezobzirnoj legalnoj pljacki vrijeme ce pokazati? No, ne treba isk- ljuciti ni mogucnost da je nekakav novac vec obecan. Ali od koga i zasto? Neki glasno tvrde da se radi o pretvaranju Hrvatske u svjetsko odlagaliste svakoli- kog opasnog otpada, jer drugo naprosto, zbog sve vece hrvatske izoliranosti, ne dolazi u obzir.

Hrvatska nastavlja put u svoj nespokoj.

GOJKO MARINKOVIC